GLAVNE TEME PRIČA

”NAVIK ŽIVI” JUNAK KOMAREVA STJEPAN GRGAC

22. kolovoza, 2016.

Nakon obilaska mjesta pogibije i posljednjega počivališta posthumnoga brigadira, u Petrovcu je održan memorijalni malonogometni turnir ekipa Sela, Grede, Petrovca i Žažine, kojega je prije osamnaest godina bio idejni začetnik Stjepan Žinić, a predsjednik sportske udruge, Mario Kovač. Na seoskom stadionu, koji je u slobodnim trenucima kao civil i radnik zagrebačke komunalne tvrtke “Vodovoda I odvodnje” najradije posjećivao i “haklao” s vršnjacima

Napisao: Josip Frković

Dokazujući da su im lik i djelo sumještanina Stjepana Grgca trajno u srcu, članovi sportske udruge Petrovca (Lekenik), koja nosi njegovo ime, minuloga su vikenda polagali vijence i cvijeće, palili svijeće i molili za pokoj njegove duše na mjestu stradavanja i mjesnom groblju Žažine. Sa samo 35 godina života hrabri je Grgac u činu bojnika i na dužnosti zapovjednika 57. brigade “Marijan Celjak” Hrvatske vojske 4. kolovoza 1995. junački poginuo u osloboditeljskoj napadajnoj operaciji hrvatskih oružanih snaga “Oluja” u petrinjskoj Kotar šumi. U nazočnosti Grgčeva potomka Gorana, mnogih ratnih veterana, članova sisačkoga Ogranka “Hrvatskoga domobrana”, brojnih sumještana i donačelnice općine Lekenik Božice Zlovolić, položivši vijence, predsjednica Županijske skupštine sisačko-moslavačka Ivanka Roksandić kazala je kako i žrtva Stjepana Grgca rječito govori o junaštvu istinskih domoljuba koji su u četverogodišnjem krvavu boju s oružjem u ruci izborili neovisnost naše domovine. Koji su oslobodili trećinu četnički okupirane Hrvatske i više od polovice teško razorene županije, u kojoj je crta obrane prema BiH, Kupom, Savom i Unom, bila duga 158 kilometara.

Arsenal trofejnoga oružja

Nakon obilaska mjesta pogibije i posljednjega počivališta posthumnoga brigadira, u Petrovcu je održan memorijalni malonogometni turnir ekipa Sela, Grede, Petrovca i Žažine, kojega je prije osamnaest godina bio idejni začetnik Stjepan Žinić, a predsjednik sportske udruge, Mario Kovač. Na seoskom stadionu, koji je u slobodnim trenucima kao civil i radnik zagrebačke komunalne tvrtke “Vodovoda I odvodnje” najradije posjećivao i “haklao” s vršnjacima. Među brojnim posjetiteljima malonogometnoga turnira, koji su svraćali do dviju obiteljskih kuća istoga dvorišta na brojevima 66 i 68, bio je kao i ratnih godina autor ovoga teksta. U prvoj su od Grgine pogibije njegova udovica Božica s kćeri Majom, a u drugoj “veliki i gruštni” poput oca Goran sa suprugom Snježanom, rekle bi pokupske babice. Dom Gorana i simpatične mu supruge Snješke podrijetlom iz Sunjske Grede, naslijeđen je od djeda Vinka i bake Katice rođ. Čadović, a jedna je soba do ulice memorijal i arsenal trofejnoga oružja Stjepana Grgca Grge, s obiljem odličja, diploma i zahvalnica, te s njegovim gipsanim poprsjem, rad kipara Mladena Mikulina. Svemu tome, dok je slušao o stalnoj brizi pok. oca na ratištu za sigurnost članove obitelji, Goran Grgac preuzeo je i sačuvani požutjeli dopis iz 1993., kojim smo pokušali ostvariti obnovu stare oronule zgrade žažinske pučke škole. Znao je Grga da ondje, podno crkve sv. Vida i Nikole, uči i njegov Goran. Sa zapovjednikom Prve pješačke bojne 57. brigade, na crti obrane Siska, Velike Gorice i Zagreba, proveo je stotinjak dana u činu natporučnika i na dužnosti pomoćnika za informativno-psihološku djelatnost tadašnji novinar “Večernjaka”. Zajedno smo, uz pomoć nezaobilaznih pukovnika Matije Pavlovića, zapovjednika brigade, i brigadnoga šefa IPD-a i socijale bojnika Stjepana Kolarca, upriličili misu zadušnicu za poginule “celjakovce” u teško oštećenoj crkvi sv. Katarine. Uz našeg časnika, Lekeničanina Malovića, aktiivste “Caritasa” i nekolicinu plemenitih civila Turopoljaca, sve je prošlo u najboljem redu. To znači bez snajperskih i sličnih provokacija bradatih uzurpatora s terasa vikendica u susjednim, na žalost okupiranim Madžarima, ali i bez novih rana na fasadi sv. Kate. Našim kolovoškim gostima u Komarevu iz netom utemeljene općine Lekenik prvoga načelnika Darka Kompesa Buce, djelatnika SIS-a hrvatske vojske, Grga je sav ozaren, milujući još konzervirano pješačko oružje, pokazao novu puškostrojnicu kalibra 12,7 mm.

Žrtvoslov Domovinskoga rata

Iz bogatoga životopisa prvotnoga pripadnika pričuve MUP-a, snažnog, plećatoga i nadasve neustrašiva Stjepana Grgca, spominjemo Spomenicu Domovinskoga rata, odličje Reda kneza Domagoja i Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine poštno”. Bio je to časni znak vječnoga spomena na poginuloga za hrvatsku državu, a medalja “Oluje” za sudjelovanje u najvećoj, povijesnoj pobjedi hrvatskoga vojnika, zapisao je 2011. Darko Zahirović u “Sisačkom žrtvoslovu Domovinskoga rata”. T