Književnica Jasna Horvat u razgovoru za portal Tjedno
Razgovarao: Ivan Raos
Vilikon je roman--leksikon Jasne Horvat (uglednije osječke i hrvatske književnice i dobitnice nagrade za književnost HAZU 2011. godine). Prošle godine je objavila i stručnu knjigu Nevidljivo nakladništvo, koju potpisuje s Nives Tomašević. Predstavljanje je održano u Hotelu Osijek – dok svečani dojam ovoga predstavljanja ponajprije je ostvaren glazbenom izvedbom Vile Velebita (reprodukcijom studijskog snimka Josipe Lisac) kojom je događanje otpočelo, a potom i iznimnom posjećenosti ovog događanja. Povod je to za razgovor o opusu Jasne Horvat, književnice, teoretičarke kulture i sveučilišne profesorice iz Osijeka.
Kako se roman Vilikon nastavlja na Vaše prethodne romane? S obzirom da ste znani po osebujnim strukturama, je li stilski i koncepcijski izričaj Vilikona srodan onima koje ste pokazali u svojim romanima Az, Bizarij i Auron?
-Moj pristup je poststrukturističko ovodoban, otvoren za sva dobra informacijskog doba. Idejnost mojih književnih djela počiva na promišljanju bitnih pitanja čovjeka i umjetnika. Premda posežem za historiografijom, jezik kojim govorim i teme koje dominiraju potječu iz sadašnjosti. Okom statističara zapažam one bitne vrjednote koje su posebne i trajne u raznim znanstvenim i umjetničkim disciplinama ali tek književni transfer ove teme oživljuje i daje im glasnost. Pri tomu, mojoj književnosti svesrdno pomaže matematika. Ona osigurava modelski pristup kao i mogućnost da logiku esetetike (primjerice, u Auronu) iznesem čitateljima na sustavan način.
GDJE SE ZNANOST ZAUSTAVLJA POČINJE KNJIŽEVNOST
Pogovarateljica Andrijana Kos-Lajtman navodi kako Vilikon „nije samo edukativan leksikon koji detaljno obrađuje zavodljivu temu u okviru hrvatske etnografske baštine, nije samo zbir zanimljivih situacija nastalih u međusobnom druženju dviju intrigantnih povijesnih osobnosti, već i alegorija pripovijedanja uopće“. Kako vidite navedeni spoj?
-Hrvatska etnografska baština dio je naše bogate tradicije kojoj se uvijek iznova vraćam i s čijeg izvorišta crpim. Za mene književnost počinje ondje gdje se određena znanost zaustavlja. Naime, citatnost građe korištene u Vilikonu znanosti bi bila nedostatna, što znači da bi znanstvena studija vila zahtijevala drugačiju opremu leksikona koji je ponuđen u Vilikonu. Književnost je tu u velikoj prednosti jer izim što može ponuditi dojmljivu priču-razgovor, u ovom slučaju Marka Pola i Kublaj-kana, uspijeva preuzeti od znanosti one informacije koje će već sutra biti izgubljene, a znanost ih zbog kompliciranih pravila o citiranju ne uspijeva konzervirati.
Uz neobične strukture Vaše romane osobno i ilustrirate te ih tako pretvarate u likovne romane. U Auronu ste to činili fotografijama, a u Azu i Vilikonu crtežima i slikama.
-Važno mi je čitatelja zaigrati, ponuditi mu cjeloviti doživljaj, svojevrsnu interaktivnost, a od knjige načiniti knjigu-igračku. Kada bih pokušala definirati knjigu-igračku rekla bih da je to knjiga u kojoj ispripovijedana književna priča dopušta čitanje iz svih smjerova te posjeduje i ono što književni tekst ne mora nužno posjedovati – informativnost, izobrazbu, kombinatoričnost i ilustrativnost. Želja za stvaranjem knjige-igračke potaknula me na crtanja, slikanja i fotografiranja. Tako sam u Azu oslika znakove protoglagoljice, Bizarij i Auron popratila sam brojnim fotografijama, a Vilikon vlastitim portretima (Marka Pola, Kublaj-kana, kralja Tomislava i i Mongola), autoportretima i drugim crtežima.
Vaše knjige-igračke opisuju i oni Vaši znanstveni radovi koji govore o sprezi knjige, nakladništva i kulturnog turizma. Ova stajališta iznijeli ste u suautorstvu s Nives Tomašević u Nevidljivom nakladništvu (Naklada Ljevak, 2012.).
-Nevidljivo nakladništvo predočava nove ideje o kreativnoj ekonomiji, industriji dokolice i nakladništvu kao mediju proizvodnje identiteta kulture, vrlo bitnoj kategoriji upravo danas kada smo na zadnjem pragu ulaska u ponopravno članstvo u Europsku uniju.
Posebno zanimljivo poglavlje Glagoljički kulturni kontekst upućuje na komercijalne mogućnosti glagoljice kao baštinskoga pisma. Dionice o semiotičkim sposobnostima glagoljičkoga pisma otvaraju cijeli niz novih znanstvenih hipoteza podignutih na temeljima više različitih znanosti. Osim sprege nakladništva, kulture i ekonomije, Nevidljivo nakladništvo naglašava i važnost hrvatskog jezika, potrebe za njegovim očuvanjem i skrbi, a uz njega kazuju o ulolozi hrvatskih sveučilišta koja su također svojevrsna europska baština i uzdanice obrazovnog uzleta. Godinama pozivam na uvođenje hrvatskog jezika na fakultete društvenih znanosti jer mnogi budući „društvenjaci“ ne poznaju hrvatski jezični kanon. Primjerice, pravnicima je jezik temeljno „sredstvo rada“, a niti jedan fakultet prava u Hrvatskoj ne uvrštava hrvatski jezik u svoje nastavne planove i programe.
GRAD DOJMLJIVE PROŠLOSTI
Koliko je život u Osijeku poticajan za Vaše književno stvaralaštvo?
-Osijek je grad dojmljive prošlosti. Bez promišljanja o tomu kako sam i koliko vezana za Osijek, ne bi nastala mnoga moja djela, a posve sigurno ni roman Bizarij. U ovomu romanu tražila sam odgovor na pitanje „kako se vežemo“ za mjesta koja su nam predodređena rođenjem. Odgovor o mojoj vezanosti za Osijek pronašla sama u hrvatskom jeziku, točnije, u vezničkim rečenicama. Upravo sam njih, vezničke riječi uporabila za izgradnju strukture romana Bizarij kao i za naglašavanje činjenice kako veznici kao vrsta riječi posve razgovijetno razlažu filozofiju vezanosti i to na „zavisne i nezavisne veze“. Ovaj roman udružuje moje dvije velike naklonosti – onu prema Osijeku i onu prema hrvatskom jeziku.
U Auronu, uz Osijek, predstavljate grad Šibenik, katedralu sv. Jakova i Bašćansku ploču.
-Radnja se odvija u Osijeku i Šibeniku, ali i u drugim svjetskim metropolama. Jednako tako, premda je riječ o opisu našega doba, čitatelj romana putuje kroz stoljeća, a glavni lik Auron postaje glasnogovornikom brojnih umjetnika, umjetnina i umjetnosti same za sebe. Time roman dobiva odlike virtualne kutije koja informira o brojnim zlatnorezovskim umjetninama: Bašćanskoj ploči, crkvi sv. Lucije u Jurandvoru, piramidama u Gizi, Mona Lizi, Picassovu Autoportretu, različitim glazbenim ostvarajima, kao i literarnim djelima čija je atraktivnost ispisivala povijest pisane riječi.
Na predstavljanju u Osijeku, Petra Ljevak, direktorica nakladničke kuće koja je objavila većinu vaših knjiga, ustvrdila je kako je “Jasna Horvat veliko otkriće na hrvatskom književnom nebu“ te je osebujnost Vašeg autorskog rukopisa označila nadgradnjom OuLiPo-vaca. Kako doživljavate ovo određenje?
-OuLiPo je skraćenica pojma Radionica književnih potencijala i oznaka književnog kruga koji je od druge polovice prošlog stoljeća u Francuskoj intenzivno tragao za novim izričajnim formama, ponajprije spajajući matematiku i književnost. Čuveniji predstavnici svakako su Georges Perec, Italo Calvino i utemeljitelj pokreta Raymond Queneau. Od književnosti, doista, i sama tražim i očekujem puno više no samo dopadljivu, vješto ispripovijedanu priču. Nisam pristalica poetike šoka, socijalno-realističnih melodrama, trivijaliziranja i marketinškog manipuliranja, u posljednje doba čestih pojava u prostoru lijepe književne riječi. OuLiPovci su od književnosti zahtijevali više, propitivali su njezine mogućnosti (posebice u poeziji) i time ju oplemenjivali. Kako u pozadini njihovih eksperimenata stoji matematika i kombinatorika doista su mi bliski. Razlikujemo se utoliko što se ponajprije ostvarujem u prozi i što naraciji ne oduzimam važnost već naprotiv, propitujem forme u kojima prozna naracija može beskrajno teći.
CALVINOVA AMERIČKA PREDAVANJA
Spomenuli ste Itala Calvina. Možete li reći u kojoj je mjeri važan za važe pisanje?
-Vilikon, zadnji objavljeni roman, nastao je kao parafraza Calvinovih Nevidljivih gradova. Kod Calvina također razgovaraju Marko Polo i Kublaj-kan, ali ne o nevidljivim ženama – vilama iz Kraljevstva Hrvatskog, kao što je to slučaj u Vilikonu, nego o nevidljivim gradovima nazvanim ženskim imenima.
Posebno su mi zanimljiva Calvinova Američka predavanja u kojima Calvino pokušava predvidjeti koje književne vrijednosti valja očuvati u ovom našem tisućljeću. Svako „predavanje“ propituje jednu od književnih vrijednosti koje je Calvino analizirao, a to su: lakoća, brzina, točnost, vidljivost, mnogostrukost. Američka predavanja ujedno su i apologija romana kao velike mreže.
Imaju li Vaša djela uporište u Calvinovim Američkim predavanjima?
U poglavlju naslovljenom kao Mnogostrukost, Calvino piše sljedeće: „ Spoznaja kao mnogostrukost nit je koja povezuje najznačajnija djela, koliko ona što ih danas nazivlju modernizmom, toliko i ona nazvana postmodern, i to je nit za koju bih volio da se – onkraj svake etikete – nastavi protezati kroz iduće tisućljeće.“ Osvrnem li se unazad, u svojim djelima pronalazim temelje ove Calvinove misli i unatoč neoliberalnom kapitalu koji joj nije sklon vjerujem da je Calvino bio u pravu. Naše doba – ovodbnost – imat će sluha samo za dvije odlike: korisnost i zabavu. Opstajat će samo ponajbolji primjerci iz svake od ovih kategorija, ostalo će završiti onako kako završavaju svi proizvodi hiperprodukcije.
Još nema komentara
Uskoči u raspravuVrlo sam ugodno iznenađena (i posramljena što mi je ovo prva vijest) prelijepim mislima koje gđa Horvat uokviruje u svojim romanima. Svakako ću se potruditi čitati ih!
Kako li je samo zanimljiva naša profesorica Jasna Horvat, zna biti i stroga, a ipak drago mi je da je svi u kulturi poštuju kao ugledniju hrvatsku književnicu. Živi u Slavoniji, romani joj se čitaju, pomalo u svemu prednjači, a to se vidi i iz intervjua da je posebna. Prihvatljiva čitateljima, poštovana na fakultetu kojeg sad etiktiraju, kao profesorica omiljenija je među studentima….
Pozdrav književnici Jasni Horvat i portalu Tjedno.hr.
Dragi moji,
svačeg sam previše čitao ali kad pročitaš ovakav razgovor i vidiš kako i o čemu govori književnica vidiš da u Hrvatskoj postoje i pametne žene i potencijal za majke, a da nije sve tako crno kao što izgleda. Uvjerio sam se sad da nisu sve glupe i nezanimljive književnice među njima postoje ovako zanimljive i lijepe književnice kao što su Jasna Horvat ili Milana Vlaović, Barbara Bračun…iznad svega su i pametne, diskretne i spospbne žene. Koje mogu sa znanjima koje imaju iz kulture biti od koristi hrvatskoj kulturi i znanosti, ali i vodstvu države. Kao ugledne i pametne žene mogle bi biti dio državnog vodstva u ministarstvima i pomagati u vođenju državom – mnogo uvjerljivije od ovih koji se navodno bave profesionalno javnom politikom.
Ej pametni KOMADU nije s gorega ovako zanimljivoj ženi književnici izreći kompliment da je zgodna ! Književnica je vrsna i ugledna i kao takva nosi svoju prirodu koja joj daje prednost uz sve to, zato što je i doista zgodna žena ! Međutim kad se kaže takvog što kao što ste vi kazali da književnica bolje izgleda nego kako piše., kazali ste nepromišljenost iako i to nije loše, ali nije točno, jer ona piše najbolje u Hrvatskoj . A izgledom djeluje posebno primjetno pouzdano i dojmljivo….
pa što je loše ako se nekome kaže da je zgodan? pa to je kompliment,pogotovo za žensku osobu!
ISPRIKA “ČITATELJICI” MOJ ODGOVOR PRVI I OVAJ DRUGI NAMJENJEN JE OSOBI KOJA SE ISKAZUJE KAO “KOMAD”!
Kažimo bezglavi identitet koji se predstavlja kao (komad), a očito izgledom i djelima nije dorastao ničemu a akamo li raspravi o književnom djelu i vizualnom izgledu prave književnice Jasne Horvat!
Zar može bilo što pametnog učiniti (takav beskorisni parazit), koji izjavljuje bedastoće a s krinkom pameti komentira ozbiljan razgovor s uglednom književnicom o djelima i događaju koji se zbivao nedavno u Osijeku.Zar osoba nakon što je pročitala intervju “čitah to, ima previše teoretiziranja. čini se da komad bolje izgleda nego što piše…”
Moram zaključiti s vama i kazati vam da dangube koje se javljaju kao vi a navodno čak i razumiju u kulturu . Ostavite se književnosti i kulture a bavite se onim što vam je blisko. TEO
Blagoslovljen je hrvatski narod jer napokon ima uvjerljivu književnicu svjetske razine s kojom se može dičiti i identificirati. Jasna se Horvat ne skriva kao ta vjerojatno beskorisna osoba s identitetom “čitateljica”, već dojmljivim umjetninama – književnim djelima – dominira na hrvatskom književnom prostoru stvarajući novueuropsku i hrvatsku kulturnu baštinu.
>>> Pročitajte (čitateljice) bar jedan roman od niza objavljenih romana Jasne Horvat i naučite što od profesorice književnice pa onda govorite iz vašeg ograničenog a očito ste nedovoljno pismeni i nedorasli svijetu književnosti. Zato uzmite njezin roman AZ, remek djelo hrvatske pismenosti i književnost, ili Auron.. pa tek nakon što ih pročitate slobodno blebetajte o književnom djelovanju najzanimljivije književnice u Hrvatskoj, a koja i izgledom ostavlja dojam najlijjepše i najbolje knjižvnice i uvelike ojačava identitet hrvatske književnosti u najboljem svijetlu.
TEO
Ima onih koji ne zanju što će sa sobom pa piskaraju najčešće koje kakve gluposti, a jedan od takvih očito javio s ispraznim frazama iz kojih se vidi kako želi pametovati bez pokrića. Književnost je ozbiljnija djelatnost područje kulture – u kojoj se kreativnost primjeti ili ne – još k tomu ako je umjetnica u ovom slučaju najbolja hrvatska književnica “komad” to je izrazito pozitivno i za ugled i za izgled hrvatske knjižvnosti – jer ga vidimo i kroz identitet i izgled književnica!
Čitatelju kojekakvih tema vjerojatno ne i književnih tema i prilika očito nije poznato da je Jasna Horvat najkreativnija a zapravo najuglednija u pravom smislu dobro prihvaćena književnica, i da su njezini romani zadnjih godina pravo osvježenje na književnom tržištu u Hrvatskoj. Iskreno kazano uz Maricu Bodrožić, književnicu koja živi i piše u Njemačkoj i kao takva je zadnjih godina njaprihvaćenija europska književnica, Jasna Horvat niti malo ne zaostaje za njom, ni u iražavanju, ni opisivanju, a s pravom joj je Irena Verkljan uzor…..Treba imati malo sreće a neupućeni čitatelj imalo znanja o književnoj zbilji u hrvatskoj i Europi
pohvale književnici… čitao sam sva njezina djela i uživao… primial je nagradu hazu zasluženo, očekujemo i nobela…
oni koji ne čitaju neka ne komentiraju ili neka se dodatno obrazuju!
čitah to, ima previše teoretiziranja. čini se da komad bolje izgleda nego što piše…
Književnica je u pravi, zbilja je potrebno više očuvanja naše baštine i jezika kao najprepoznatljivijeg obilježja našeg naroda. Lijepo je vidjeti da se netko u književnosti time bavi i prema tome i oblikuje djela. Motivirana ovim razgovorom, planiram pročitati Bizarij! Čestitke književnici na uspjehu!