GLAVNE TEME PRIČA

NADA SE KAO LOPTA OPET NAPUHAVA

23. lipnja, 2024.

Osim Donnarumme i izbornika Lucana Spallettija prije ovoga Eura nisam čuo ni za jednog drugoga igrača. Znam da igraju za velike klubove na Apeninima, ako su reprezentativci Italije to treba biti vrhunska kategorija, ipak kao da čitam vijesti o koncertima Aleksandre Prijović u Zagrebu ili gledam nove izvođače na MTV-u – za njih prije nisam ni čuo.

I kažem obzirom na sve, nada se vraća, kao zrak u ispuhanu loptu, situacija dobiva željeni oblik. Nada kao lopta već oskače po terenu. Nadam se da neće završiti u našoj mreži. Barem jedanput manje nego u talijanskoj.

Naredna utakmica bit će već daleko lakša i kao što bi mi je to jednom u diktafon izjavio  pokojni Stjepan Spajić  tako sve do finala, a onda u finalu što Bog da

Napisao: Dražen Stjepandić

Nakon utakmice Španjolske i Italije nada se kao lopta polako napuhava. Furija je bila furiozna, premda to rezultat 1:0 ne pokazuje. Talijani su rezultatski bolje prošli, ali igrali su nešto lošije od Vatrenih. Azzuri imaju samo boljeg golmana, da je Livaković branio kao Gianluigi Donnarumma, Vatreni ne bi izgubili od Španjolaca, a bolji bi bio rezultat i protiv Albanije. No, kao što bi to rekao pokojni Amigo Magdić i pogreške vratara su sastavni dio igre. Livaković nije nešto izrazito griješio, ali kod nekoliko golova od pet njih do sada primljenih nije imao refleks Donnarumme.

Jedina pobjeda

Vaditi se na Talijanima nije lako, ali protiv ovakve Italije nije to nemoguća misija. Spomenuo sam onu utakmicu u Japanu 2002. Prošlo je 22 godine, kao i sada u Njemačkoj nastup nije bio u skladu s očekivanjima. Izbornik je bio Mirko Bazić, koji je s Čilenacima 1988. osvojio naslov svjetskih prvaka. A legendarni Ćiro je uveseljavao narod u reklami Jutarnjeg lista „To sam ja Ćirohito“.

Te 2002. pobjeda protiv Italije bila je jedina pobjeda. Golove su zabili Ivica Olić i Miki Rapajić(73 i 76), prije toga je Italija povela preko Christiana Vierija u 55 minuti. Šuker, Prosinečki i Dario Šimić su bili na na klupi.

„Hrvatska je došla na Mundijal s promiješanom momčadi. Bio je to miks brončanih iz Francuske i nekih novih igrača koji su se pojavili u međuvremenu. Na kraju se pokazalo da je to bila prezapaljiva mješavina i da je ranije trebala biti obavljena potpuna smjena generacija. U prvoj utakmici Hrvatska je odigrala loše i izgubila je od Meksika 1:0. Šuker, Prosinečki i Bokšić zamijenjeni su u drugom poluvremenu. Pokazalo se da je to bio zadnji nastup za Šukera i Prosinečkog u Vatrenom dresu.

Uglavnom, pred utakmicu s Talijanima u drugom kolu sve je bilo jasno: Hrvatska treba pobjedu. Italija je pobijedila Ekvador 2:0 u prvom kolu i remi joj je bio sasvim dovoljan ulov. Bila je to čudna utakmica, a obilježile su je kontroverzne sudačke odluke. Za promjenu, ovaj put su Talijani bi ti koji su se ljutili na suce. Kako god, Hrvatska je u toj utakmici imala dosta sreće, ali i spretnosti svojih napadača.

Prvo poluvrijeme proteklo je u blagoj dominaciji Talijana, pogotovo na početku utakmice, no mreže su ostale netaknute. Na početku drugog dijela Christian Vieri postigao je pogodak, ali dosuđeno dvojbeno zaleđe. Talijani su se ljutili, no Graham Poll bio je neumoljiv.

Međutim, Vieri u 55. minut skače i pogađa glavom na centaršut Donija. U tom trenutku nije se imalo što čekati, izbornik Jozić baca sve karte na napad. U igru je ušao Ivica Olić umjesto Davora Vugrinca. Ta se zamjena pokazala ključnom. U 73. minuti Robert Jarni centrira s lijevog boka, a Olić ulijeće i zabija za 1:1.

Olić je posvetio pogodak tek rođenom sinu. U općem slavlju skinuo je dres koji je imao kompliciranu postavu. Ispao je pravi šou kada ga je treba ponovno navući. Ola je pokušava, ali nije išlo. Na kraju su morali postavu odrezati škarama. Ta se scena i danas pamti. To je i vjerojatni razlog zbog čega je taj dres plesao samo jedno ljeto.

Vatreni su nakon tog gola u potpunosti raširili krila i kao osice su nasrnuli na zbunjene Azzurre. Tri minute poslije već je 2:1 za Hrvatsku, a strijelac je bio Milan Rapaić. Bio je to pogodak koji se postiže jednom u karijeri. Rapaić je u padu pokušao pucati iz voleja, smetao mu je Panucci, pa loptu nije zahvatio kako je želio, prerezao ju je vanjskom, lopta je malo dirala talijanskog braniča i u idealnom luku prešla je preko nemoćnog Buffona.

Razljućeni Talijani tada su napali iz svog raspoloživog arsenala, Trapattoni je uveo i Pippa Inzaghija. Pletikosa je dobro branio, a u završnici utakmice čak su Talijani uspjeli nekako ubaciti loptu u hrvatsku mrežu, no pogodak je poništen. Azzurri su naprosto poludjeli…“ otoj utakmici napisao je ugledni nogometni novinar Ivica Medo.

Za Hrvatsku su igrali Niko i Robert Kovač.  Posebno sam zapamtio da sam sutradan s pokojnim Ramom Dedićem išao u Italiju. U Ravennu i Bolognu, a na pitanje „da dove sei“? Kad bih odgovorio Croatia- Talijani bi se odmah počeli žaliti na suca. „Arbitro, arbitro, arbitro…“ Razumio sam samo ono no bene, kazzo, fankouro… a ja bih na to: „Si piagare arbitro…“ Na to bi tek poludjeli, nema bolje nego prevariti lopove, još na tako jednostavnu foru, ne kažem da su Talijani lopovska nacija, ali u prosjeku za to imaju više smisla od drugih naroda. Jednako kao što im je i nogomet jedna od prepoznatljivosti, tako su bili poznati po makinacijama oko terena.

Nikad čuo

Sada je situacija jako slična, nije nas sjajno krenulo, ponovno je jedna velika generacija na zalasku, ali za razliku od one Italije nakrcane velikim zvijezdama, ovi Azzuri nikada nisu bili anomniji. Nisam neki veliki poznavatelj, nije nogomet moj sektor, spomenuo sam da redovito idem u kladionicu, novinar uvijek zna hrpu raznih podataka, ipak, osim Donnarumme i izbornika Lucana Spallettija prije ovoga Eura nisam čuo ni za jednog drugoga igrača. Znam da igraju za velike klubove na Apeninima, ako su reprezentativci Italije to treba biti vrhunska kategorija, ipak kao da čitam vijesti o koncertima Aleksandre Prijović u Zagrebu ili gledam nove izvođače na MTV-u – za njih prije nisam ni čuo.

I kažem obzirom na sve, nada se vraća, kao zrak u ispuhanu loptu, situacija dobiva željeni oblik. Nada kao lopta već oskače po terenu. Nadam se da neće završiti u našoj mreži. Barem jedanput manje nego u talijanskoj.

Naredna utakmica bit će već daleko lakša i kao što bi mi to jednom u diktafon izjavio pokojni Stjepan Spajić: “I tako sve do finala, a onda u finalu što Bog da.” T