MINISTRICU NA LIJEČENJE, A HRIBARA PREPUSTIMO USKOKU

MINISTRICU NA LIJEČENJE, A HRIBARA PREPUSTIMO USKOKU

27. siječnja, 2014.

  IMG 1753 copy Custom

Andrea Zlatar Violić naredila sudski progon portala Tjedno

 

Napisao: Dražen Stjepandić

Dođu dani kad sami postanete prava tema. U jednom danu na pošti podigao sam ravno 34 demantija poslana iz nekoliko odvjetničkih ureda. Ne sjećam se više koliko je ukupno bilo žutih ceduljica, došle su u dva dana, prvo dvije i onda ostale. Kad sam na šalteru žute ceduljice zamijenio za pismena, vidio sam da je na nekim kuvertama već bio udaren žig – obaviješteni nije podigao.

Sve kuverte imale su crvene povratnice, a te povratnice znače put bez povratka prema sudu, zbog, u mom slučaju, klevete i uvrede, a odnedavno i osramoćivanja u javnosti.

Pitao sam gospođu na poštanskom šalteru je li ikada imala stranku s toliko takvih pisama u jednom danu, a ona mi je tiho, s puno sućuti i sažaljenja u glasu, uzvratila negativnim odgovorom.

Dan prije odlaska na poštu sreo sam Matu Pendu. Kad sam mu pokazao žute ceduljice, na kojima je bilo i do  pet-šest brojeva od po šest-sedam znamenki, što označava pošiljke koje treba podići, rekao mi je da sam nadmašio i pokojnog Marinka Božića. Kao da sam se bavio financijskim inženjeringom pa me sad u rekordnom broju pozdravljaju razni ugledni odvjetnici.

Ni jedan demanti nije poslan u digitalnom obliku na neku od naših elektroničkih adresa, nego na papiru, da se manualno unosi, što pokazuje koliko je pošiljeteljima stalo da se oni objave, a prepisivati  34 demantija, od kojih nekoliko njih ima po nekoliko stranica, to je kao prepisivati pola prosječne knjige. Otprilike pa gotovo jedan scenarij za igrani film. Uglavnom, nije to nikakva stvarna želja za dematiranjem netočnih navoda,  nego sirova demonstracija pravne sile o državnom trošku.

Najiskrenije se nadam da se svi demantiji neće pretvoriti u tužbe, ali onako odoka, većina kasnije donese ročišta i rasprave, posebno su opasni oni umilno i ljubazno sročeni demantiji s više odvjetnika i partnera navedenih u zaglavlju. Neki odvjetnici zaista imaju literarnog dara, njihovi demantiji prave su male novele. Demantije obožavam objavljivati, svi ih čitaju, a ne moraš isplaćivati honorar. Nekad su demantiji uvredljiviji od tekstova koje demantiraju, često sadrže još više pogrešnih informacija od tekstova koje ispravljaju, a ipak možete biti osuđeni. Prema mom iskustvu, oni pravi i iskreni demantiji rijetko stižu preko odvjetnika, zato sam se, i prije nego što sam podigao ovu hrpu demantija, obratio Hrvatskom novinarskom društvu, Hrvatskom novinarskom sindikatu, HHO-u, Reporterima bez granica u Parizu, zvao sam kolege koji rade za svjetske novinske agencije… 

MOLIM DA DEMATIJE POŠALJITE ELEKTRONIČKIM PUTEM

Nakon zakonski propisanog roka od mjesec dana nakon preuzimanja demantija imaju pravo podići tužbe.  Nije me to iznenadilo, tužbe su mi bile  već najavljene, moji informatori rekli su mi da je ministrica kulture naredila da me zgaze. Nakon objave teksta pod naslovom “Hribar dao novac za film kćeri Vesne Pusić” svi u njemu spomenuti, ako opet u Hrvatskoj žele  snimati film, moraju tužiti nakladnika i glavnog urednika portala Tjedno. Čuo sam da su se naši vrli filmaši, producenti i redatelji,  danima sastajali s Hrvojem Hribarom radi izvršenja naredbe aktualne ministrice kulture. Gospođu ministricu povrijedilo je što sam napisao da je ispod svake usporedbe sa svojim prethodnicima. Kulturnu  politiku u Hrvatskoj uvijek je bilo teško pohvaliti, ali sadašnja otvoreno klijentelistička politika trenutačne ministrice prava je katastrofa. Od brojnih mogućnosti za unapređenje kulturne scene, od brojnih orijentira i obrazaca primijenjenih u svijetu, gospođa doktorica Andrea Zlatar Violić odlučila se za politiku podjele i dodjele sebi i svojima, a ostali stoj i čekaj. Korpulentno prelazeći granicu sukoba interesa, od gotovo svakog problema radi skandal i još veći problem. Bankarski bezobzirna prema zaplašenim kulturnjacima, istodobno je prema pretpostavljenima na političkoj sceni skojevski umilna i poslušna. Šaka jada. 

Za kulturu se izdvaja 11,5 puta više negoli za sport. Nisam za to da bude suprotno, ali kad narod unatoč svemu teško postaje kulturniji, premda kulturu dobro plaća, red bi bio da kulturniji budu kulturnjaci, posebice predvodnici u kulturi. Posebno je sramotno na koji se način novac koji se izdvaja za kulturu dijeli na filmu. O tome se dosta pisalo i iz novinarske perspektive ono što smo objavljivali o Hribaru nije ništa novo.

“HAVC, HAVC, HAVC”, crvrkuću i vrapci na žici, ili: “Halo, vadi cenera, kaže mister deset posto.”

DORH i USKOK zaprimili su nekoliko prijava protiv Hrvoja Hribara. Jednako toliko, što anononimnih, što potpisanih pisama dobila je i ministrica kulture. Tek nakon toga ta anonimna i potpisana pisma upućena su medijima. Mi se nismo bojali objaviti ih jer, bez obzira na neke eventualno netočne pojedinosti, znam da je još i gore nego što u njima piše. Međutim, nesposobna  ministrica, umjesto da svom loli Hribaru da žuti karton, stala je ušutkivati medije prijeteći ovakvim više nego očitim pritiscima na rijetke neovisne hrvatske  medije. Umjesto da se otrijezni i u tom kratkom razdoblju, koliko joj se predviđa na ministarskom položaju, barem nešto poboljša, ona se upustila u “promjenu standarda novinarstva”. O tome u medijima koje kontrolira trabunja proteklih dana.

Već sam u tekstu “Ministrica ljubavnica Hrvoja Hribara” napisao da ona i njezin lola Hribar, čini se, ne razumiju što je njihov zadatak, to potvrđuje i njezina najnovija incijativa “promjene standarda novinarstva”.   

Ona bi trebala mijenjati standarde u kulturi, konkretno, podjelu silnih milijuna koje Ministarstvo isisava  iz proračuna. Jedni kulturnjaci žive kao knezovi, dok drugi gladuju, a ako podignu glas protiv kulkturne politike, stižu nalozi da ih zgaze. Odmah je jasno koji je prvi kriterij u podjeli i dodjeli novca. Nije vrijednost i talent, nego tko je čiji i od koga i za koga. To – za koga je tko – u mandatu sadašnje ministrice gotovo je postalo zakon.

Kad se ministrica malo otrijezni, daje izjave o standardima novinarstva, kao da ne shvaća da više nije štreberska urednica kulture na Stojedinici nego ministrica kulture. Treba otvarati nove muzeje, obnavljati tvrđave, održavati nacionalna kazališta… Što je od svega toga u svom mandate napravila? Postavlja  intendante, a kazališne zgrade  neka popravlja i održava onaj drugi suvlasnik. Kad u HNK zapne s plaćom, u njezinim je medijima kriv gradonačelnik. 

Njezini portali i novine koje nitko ne čita dobili su državne milijune, a nama rijetkim  neovisnim  medijima šalje 34 najave tužbi dnevno. 

LJUDIMA ČESTO PREOSTAJU SAMO MEDIJI

Ti pristigli demantiji  puni su raznih fraza o profesionalizmu, provjeri informacija, istraživačkom novinarstvu… Neki odvjetnici konstatiraju da je sporan i sam naslov, kao da bi se ministrica i njezin lola Hribar usudili skojevski ne izići ususret kćeri Vesne Pusić pa joj ne dati lovu za bilo što, a kamoli za film. Uobičajeno je da se novinarima kod nas dijele takve lekcije, uz nabrajanje članaka zakona. Zaboravlja se da rijetki preostali slobodni i necenzurirani mediji u Hrvatskoj često zamjenjuju  policiju, vatrogasce, hitnu, socijalnu službu… Čovjek se često nema komu obratiti nego medijima.

Sporno anonimno pismo, objavljeno na našem portalu, koje je uzdrmalo  filmaše lole Hribara,   napisano je na nekoliko stranica i iz njega kaplje situacija ogorčenog čovjeka ili grupe njih. To pismo nedvojbeno je istinit opis situacije u HAVC-u. To pismo glasno jeca o situaciji u kulturi. Anonimno, mnogi velikani govorili su kako je prava demokracija moguća samo ako je anonimna, to pismo nabraja s kim se i kako snimaju filmovi za državni novac. To pismo je sam Hrvoje Hribar već nekoliko puta potvrdio prije nego što je bilo napisano govoreći kako takva pisma pišu “oni koji nisu prošli”. Eto, baš je u tome štos, velik je broj onih “koji nisu prošli” jer se vodi pogrešna politika za državni novac, a  i “oni koji nisu prošli” zaslužuju šansu, a da su je dobili, zasigurno ne bi jaukali tako opširno i na toliko stranica. Gotovo svakih petnaestak dana dobijemo jedno opširno anonimno pismo i nekoliko potpisanih.

HAVC je državna, a ne privatna producentska kuća, a to je ono što Hrvoje Hribar ne  razumije ili, vjerojatnije, ne želi uzeti u obzir, pa je zato tolika povika na njega. U HAVC-u svi moraju imati svoju priliku, a ne, ako su Dani hrvatskog filma, novine pišu o Hribarovim pulenima koji su dobili organizaciju, ako je Pulski festival, Hribar režira otvaranje, ako se snimaju spotovi za državni HTZ, za milijunske honorare režira ih lola Hribar. Ako neki filmovi prođu, opet Hribarova skrivena ili neskrivena tvrtka dobije posao obavljanja raznih filmskih zanimanja i usluga…

Sve se to događa u svijetu u koji je bez veze teško upasti I na Akademiju. Već se na Akademiji budući glumci, redatelji, scenaristi i producenti najviše pripremaju za muljaže koje ih očekuju. Cicu Kranjčara su razapinjali jer mu je u reprezentaciji igrao sin, a takvi slučajevi u kulturi i  na filmu su pravilo. Mogu se dogoditi, ali pravilo ne bi smjeli biti, a kod nas se događa da to ponekad ne ispadne pravilo. Tako dobijamo lošu selekciju koja počinje već na Akademiji. Što bi bilo s nogometom, rukometom ili košarkom  da ih u pravilu igraju najviše djeca poznatih nogometaša?

LOŠA SELEKCIJA NA AKADEMIJI

Demanti nam je poslao i  Danilo Šerbedžija, koji se našao  među mnogim  nabrojanim imenima u šokantnom  anononimnom pismu koje smo objavili. Jedan je od onih koje od prozvanih u pismu  osobno poznajem. Simpatičan dečko, svirao je u Grizbolsima, poslije svega što je pokušavao u životu naposljetku se upisao na Akademiju i sad je filmski redatelj. Kako je sin velikog glumca upao na Akademiju, nije teško pretpostaviti. Tata Rade, i da mu nije krenulo u Hollywoodu, ovdje je mnoge zadužio i time što je godinama kao profesor na Akademiji pogodovao  ovdašnjoj klijentilističkoj situaciji. Gledao je kako muče neke kandidate, dok su druge, koji poslije ništa nisu postizali, primali  bez problema iz prve.       

Među onima koji su mi se obratili preko odvjetnika i uvaženi je filmski teoretičar Hrvoje Turković, kojega sam upoznao još dok sam 18 puta išao na prijemni na toj sramoti od Akademije. Nije to likovna ni glazbena akademija, pa čak ni gluma, na kojima se neke predispozicije opravdano zahtijevaju. Išao sam na montažu i režiju, a to se u Americi tretira kao studij novinarstva, idealno za prosječne i upravo je volja jedna od glavnih preporuka za taj studij. Ali tako je u Americi, ovdje vas je čekao ugledni i uvaženi Hrvoje Turković.  Pitanja koja je meni postavljao nekim kandidatima nikad nije postavljao, koliko god on glumio poštenjačinu, kao u nekoj socrealističkoj komediji o podvali, taj gospodin  je dobro znao  koga i što treba pitati. Mene je ispitivao o posebnom podžanru  kung-fu flilmova, za koje ja nisam znao da se nazivaju “plašt i mač”. S Turkovićem teoretizirati o filmu u Hrvatskoj malo tko može, posebno ne neki mladac nakon mature, ali sramotno je da svoje znanje upotrebljava kao sipa crnilo. Poslije su mi to pričali, kad mi to više nije bilo važno. I sad takav znalac sjedi u komisiji koja njegovoj ženi dodjeljuje filmove, a za koje joj scenarije redovito piše njezin brat, a tko zna što još radi kakav rođak ili kum. Baš bih volio da me takav tuži, uz prepoznatljivu govornu manu mislim da će nakon suda početi i mucati.

Među onima koji su nabrojeni u pismu vidio sam i ime Branka Ivande. Ovim putem mu se ispričavam, ako bih za nekoga rekao da je pošten čovjek, to je gospodin Branko Ivanda. Znam kako je kao ovlašteni sudski vještak vještačio u u prvoj hrvatskoj sudskoj parnici za krađu televizijske ideje i ako bih se usudio kladiti u nečije poštenje, to je cijenjeni gospodin Ivanda. Međutim, njegovo ime, premda sam posumnjao u točnost navedenoga, iz pismu nisam izbacio smatrajući da pismo mora biti objavljeno autentično. Uvaženi gospodin Ivanada nije među onima koji su mi zaprijetili preko odvjetnika. Ako i dođe do grešaka, takvi ljudi svoje poštenje ne dokazuju na taj način. Ovim putem ga srdačno pozdravljam i nadam se da ćemo se jednom upoznati.

ZATRPAVANJE SUDOVA

Ankicu Jurić Tulić, Suzanu Pandek, Sanju Ravlić, Jasmilu Žbanić, Veru Robić Škaricu, Irenu Marković, Dariju Kulenović Gudan,  Borisa T. Matića, Antonija Nuića, Simona Bogojevića Naratha, Deana Šošu, Damira Čučića, Gorana Turkovića, Tomislava Mrsića, Brunu Ankovića i Arsena Oremovića te producentske kuće Inter film i Maxima sve srdačno pozdravljam, jednako kao i njihove odvjetnike, nadajući se da se ipak nećemo vidjeti na sudu jer ima mnogo drugih načina da se ispravi ako se nešto pogriješilo. Ako niste krivi za ono za što ste prozvani, znajte da ste se zbog tuđih grijeha našli na tom popisu, nemojte sad to na pogrešan način ispravljati udružujući se u zločinačku organizaciju ministrice kulture radi neviđenog pritiska na jedan mali neovisni, demokratski i  neprofitabilni hrvatski portal. Ima Boga, vjerujte mi, vratit će se vama to ako nešto nije bilo točno napisano, i to višestruko, i obratno, ako sada u demantijima lažete i klevećete naš portal Tjedno. Nemojte medijima koji rade za čovjeka nametati okove, istina se dokazuje i utvrđuje na drugi način. Nije naš interes pisati gluposti, nikad čovjek nije jači nego kad je upravu.

Nisam ja toliko neupućen objavio to pismo. Kao mladić, osim što sam se 18 puta pokušavao upisati na Akademiju, radio sam i kao rekviziter pripravnik na koprodukcijama, pišem scenarije koje nitko produkcijski ne uzima u obzir. Jasno mi je kako to anonimno pismo zorno pokazuje pravila igre. U interesu je hrvatske kulture i filma da se negativnosti mijenjaju. Kulturna politika gospođe doktorice Andreje Zlatar Violić  i njezina lole Hribara, koji se sam hvali da joj je ljubavnik, velik je promašaj. Ministarstvo i HAVC nisu privatna poduzeća, nikako ne smiju biti ni stranačka, nego narodna, razmislite o tome, nemojte biti bahati “prema onima koji nisu prošli”, osvrnite se na kolege koji objektivno nisu u ravnopravnom položaju. Nije to nikakva utopija, nego objektivno može biti kudikamo manje nezadovoljnika i među vama i među nama, poklonicima domaćeg filma u publici.

Za državni novac kojim će HAVC plaćati skupe odvjetničke aute i jedrilice, radi ispunjavanja prohtjeva  ministrice, može se pružiti prilika mnogima od vaših kolega. Za taj novac mnogo se scenarija može dorađivati, pa barem nekoliko mjeseci neki od vaših kolega i kolegica u neravnopravnom položaju  ne bi se brinuli što će papati.

SVAKA PARNICA JE PRIČA ZA SEBE

Dok sam podizao vaše demantije, gospođu na šalteru dobro sam upozorio da pogleda kako neko od pismena ne bi ostalo. Imao sam iskustva da me osude zbog navodno nepodignute pošte. Već samo bio osuđivan zbog ogluhe, a da nisam znao ni da sam suđen. Poštu su mi poslali u vrijeme godišnjih odmora, kad za mene dvojbeno nadležni sud u Šibeniku čak i ne radi. Presudu su odmah stavili na oglasnu ploču i nakon 15 dana  postala je pravomoćna. Tko mi je kriv što ja ne znam što je na sudu u Šibeniku na oglasnoj ploči. Uvrijedio sam i oklevetao Andriju Kevića, pretvorbenog kriminalca i varalicu koji samo od splitske policije ima 88 prijava i nikad ni za jednu nije bio procesuiran. Prodao je hotel „Jugoslavija“ u Beogradu, poznat kao mafijaški štab  Arkana, Joce Amsredama i ostalih. Nakon likvidacije Ive Pukanića uzeo mu je stan, kuću i ljubavnicu. Na sudu u Šibeniku ima veze i zato nas je ondje tužio. Prvi odvjetnik koji nas je zastupao bio je poslovno povezan s njegovim odvjetnikom. Promijenio sam ih nekoliko i onda je neki dan u taj sud upao USKOK.  Prvi put u Hrvatskoj USKOK je uskočio u jedan sud. Sad poslije svega čekam prvo ročište u obnovljenom procesu.

Nimalo ne podcjenjujući podignute demantije, nimalo ne podcjenjujući eventualnu nastalu nematerijalnu štetu, na temelju svog bogatog iskustva moram vas upozoriti  da je svaka sudska parnica priča za sebe, prepuna filmskih obrata i preokreta. Pričali su vam o sinopsisu, a kakav će biti konačni scenarij sudskog progona portala Tjedno, nitko ne može ni pretpostaviti. Ne stavljajte neprofitabilnim, demokratskim i slobodnim hrvatskim medijima okove tražeći od njih obveze kao od multinacionalnih medijskih grupacija. Ne odzimajte im energiju i vrijeme, dobro mi znamo što su psi, a što vukovi, ne zatrpavajte sudove, sve se to može, ako vam je zaista do faktografskih ispravaka, obaviti i na drugačiji način. Sporno pismo pisao je vaš kolega ili kolege. Ne bi ga u tom opsegu napisao da zaista nije ogorčen i oštećen, a ni vi se ne biste tako uskomešali da vas je zaprašio praškom koji nema veze s istinom.

Gospođu ministricu, kad uobičajeno usred radnog dana pripita prilegne u sobi za odmor u Ministarstvu kulture, treba nježno  uputiti na liječenje, njezina lolu Hribara, zatekao se tada s njom ili ne, prepustimo USKOK-u.

Malo je djelatnosti u kojima su zemlje u okružju uspješnije od Hrvatske. Film je, nažalost, jedna od njih. Znam da hrvatski film, i to upravo s vama,  može kudikamo bolje. Umjesto da se sudimo, upotrijebimo tu energiju za nužne promjene i sutuaciju kad će kreativna energija doći do potpunog izražaja, o svemu odlučivati i biti presudna. T

 

 

13 komentara

Uskoči u raspravu
  1. gdje su pare?
    #1 gdje su pare? 11 veljače, 2014, 08:05

    premijer hrvatske je jučer javno izjavio da je izvjesna redateljica j.žbanić iz bih dobila vrtoglavih 3 milijuna kuna iz državnog proračuna rh za svoj filmić koji će gledati 100 ljudi. kao građanin hrvatske, čije su ujedno te dodijeljene pare, ovim putem upućujem javno pitanje tko je odobrio taj novac iz državne blagajne i tko je potpisao taj dokument. kako sve miriše na to da bi to mogla biti ljubiteljica “žuje” iz ministarstva kulture rh molim uredništvo da se tom financijsko-kulturološkom fenomenu krađe državnog novca posveti posebna novinarska pažnja u danima koji su pred nama.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Bosanac
    #2 Bosanac 5 veljače, 2014, 13:51

    [quote name=”Smijeh”]Navodno je jedan tip iz Linza išao na prijemni Bečke likovne akademije osamnaest puta…[/quote]
    I ovaj lik je lječenje ako je toliko puta išao na prijemni. Za ovog iz Linza me ništa ne čudi jer u Linzu više nema austrijanaca već su grad naselili isklkjučivo bosanci iz Zenice.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. gustirna
    #3 gustirna 30 siječnja, 2014, 21:04

    [quote name=”Guest”]Sudci, a ne sudije … u Hrvatskoj … u Remetincu.[/quote]
    procitaj ponovno u navodnim znakovima ili sakazam nije za tebe.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Guest
    #4 Guest 29 siječnja, 2014, 22:21

    Sudci, a ne sudije … u Hrvatskoj … u Remetincu.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Aida
    #5 Aida 29 siječnja, 2014, 19:42

    Jadni mi kulturnjaci!

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Smijeh
    #6 Smijeh 29 siječnja, 2014, 10:03

    Navodno je jedan tip iz Linza išao na prijemni Bečke likovne akademije osamnaest puta…

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Uwe Boll
    #7 Uwe Boll 29 siječnja, 2014, 08:55

    Samo da podsjetim da je “crvenu bratiju” u HAVC doveo HDZ. Da sam ranije čuo da je netko bio na prijemnom 18 puta zanimalo bi me s medicinskog stanovišta što je u glavi te osobe. Hvala Dražene što si mi omogućio makar mali uvid kroz svoje članke.

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. D.Š.
    #8 D.Š. 29 siječnja, 2014, 08:50

    Ozbiljan novinar bi provjerio nešto prije nego o tome piše . Poput vas niti ja nisam imao sreće studirati na zagrebačkoj akademiji nego sam režiju završio negdje drugdje što ste vrlo lako mogli provjeriti. Ajde bar je dio o Greaseballsima točan.

    Odgovorite na ovaj komentar
  9. joseph
    #9 joseph 28 siječnja, 2014, 21:41

    Ima boga Dražene i ti ćeš pobijediti! A sve oni koji zatrpavaju novinare tužbama treba procesuirati!

    Odgovorite na ovaj komentar
  10. gustirna
    #10 gustirna 27 siječnja, 2014, 19:45

    bravo drazene,preostaje ti cekanje dok ne skinemo ovu crvenu bratiju.nismo neki med i mlijeko.ima i bilo je kod nas nakaza ali naspram ovima smo teske postenjacine i strucnjaci.i kada sa njima odleprsa njihov dorh i njihove ‘sudije’ biti ce veselja u remetincu.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code