LJETOVANJE I ŠARM TV EKRANA

LJETOVANJE I ŠARM TV EKRANA

11. srpnja, 2011.

Autorica: Lucija Koviljka Rašelj

Kakav veličanstven TV tjedan! Medij televizija je polučio nedostižan uspjeh. Gledanost je dosegla maksimum. Naravno, nisu za to zaslužne TV kuće sa svojim programskim odabirom. Naprosto je TV tjedan bio takav.

Većina je emisija završila prošlog tjedna svoj sezonski TV život. Urednici i voditelji su pozdravljali svoju publiku najavljujući svoj povratak na TV ekrane na jesen. Većina TV publike je odahnula. Moleći Boga da se neki od njih nikada ne vrate. Neki su pak najavili svoje emisije i tijekom ljeta. Njihova je publika primila tu poraznu činjenicu kao Božju kaznu. Svjesna da im od nekih TV uredničkih likova i njihovih emisija jednostavno nema spasa.

I taman kad je TV publika pronašla posljednje rezerve u svojim kućnim budžetima i isplanirala odlazak na plavi Jadran, sudbina se poigrala i većinu ponovno prikovala za TV ekran.

Ratko Mladić nije mogao odgovoriti sucu Orryju na postavljeno pitanje o krivnji za genocid. Zahtjevajući svoja prava. Tražio je svoju šapku. S kokardom. Jer mu je hladno. A kad je Mladiću hladno, ne može odgovarati na takva pitanja nekog Europljanina kojemu nije hladno. Jer taj većinu godine živi u hladnoj i tmurnoj europskoj svakodnevnici. Zbog hladnoće Mladić ne može odgovarati. Za nedjela počinjena u srpnju. Počinjena usred ljeta. Sudac Orry je izbacio Mladića iz sudnice. Pa je sam morao izgovoriti: „Nisam kriv, časni sude.“ Orry se zagrcnuo kad je to izgovorio. I njemu je najednom postalo hladno. Oko srca. A pred oči su mu došli hrvatski generali. Kojima je odrapio drakonske kazne. Iako su se pred sudom ponašali kao časnici. I ljudi. Kao i u ratu. Orryevo je srce zadrhtalo od hladnoće. Njemu je na pomisao na hrvatske generale postalo hladno oko srca. Kao Ratku Mladiću u glavi kad pomisli na Srebrenicu.

Vojislav Šešelj je na istom sudu izjavio da se osjeća loše i da ne može voditi svoju pravnu stvar dok ga dekoncentrišu. I podmeću mu da je on kriv za Mladićevo ponašanje pred sudom. Šešelj inače nema ništa protiv Mladićeva ponašanja u Srebrenici. Ni u Škabrnji i Nadinu. Traži da zimogrozni tipovi kao Mladić ne budu s njim na istom katu. Da može mirno pripremati pravnu obranu. U kojoj će objasniti što je mislio kad je izgovorio onu svoju čuvenu misao. Da svakog Hrvata treba ubiti ko psa uz tarabu. Ako pređe srpske granice na relaciji Vivovitica-Kavvovac-Kavvobag. Suci Haškog suda su osjetili kako su stjerani uz Šešeljevu tavabu. I odlučili mu vratiti radne uvjete u njegovoj pravnoj stvari. Dati mu cijeli kat. I ne dirati granice koje im je postavio.

Dragan Paravinja, još jedan Srbin trenutno na sudu, izjavio je da su ga tukli. Paravinja je čovjek koji otimlje mlade djevojke. U Bosni, Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj. Pa ih siluje. I ubija. I njegova su prava povrijeđena. Kao i Mladićeva i Šešeljeva. Ni suci u Sokolcu nisu sigurni kako dalje voditi postupak. Pod hitno žele predati slučaj nekom sudu koji nije na teritoriju srpskog Sarajeva, kako ga je nazvao jedan vrli HTV-ov izvjestitelj.

Boris Tadić, predsjednik Srbije, svečano je izjavio u Sarajevu: “Bosna je država. Za koju ću se uvjek zalagati. Ma što o tome mislio Milorad Dodik.“ Dok je Boris Tadić u nastavku svoje izjave recitirao pjesmice koje mu pjevaju predstavnici tri konstitutivna naroda u BiH, želeći ga poljuljati u uvjerenju da je Bosna država, cjelovita, međunarodno priznata, uz sve ostale atribucije, član bošnjačkog predsjedništva Bakir Izetbegović je zahvaljivao svemoćnom Alahu na prosvjetljenju koje je doživio predsjednik Srbije. Prosvjetljenje Borisa Tadića je čudo u kojem je sigurno sudjelovao i Alah. Da nije bilo Alahove pomoći, Boris Tadić bi i dalje mislio kao i Milorad Dodik. Naime, da Bosne nema. Ni kao države ni kao džamahirije u srcu Europe. Mislio bi, jedina stvarnost koja je neporeciva je Republika Srpska. Član predsjedništva BiH koji predstavlja Hrvate nije ništa govorio. Niti je išta razmišljao.  Njemu je ionako sve svejedno. Samo se u jednom trenutku zapitao što treba učiniti ako ga sad nazove Ivo Josipović. Kriomice iz džepa izvuče mobitel dok je Tadić recitirao ono „žica, žica, Srebrenica“ i zadovoljno konstatira da je mobitel isključen. Siguran da ga ni Josipović ne može nazvati. Znači da je Alah svoju milost proširio i na predstavnika hrvatskog naroda u Bosni. Sretan da nema nikakve odgovornosti. Ni pred kim. Osim pred svemogućim Alahom. Polako, skoro ritualno izvadi maramicu, prinese je poluotvorenim ustima i tiho, da drugi ne čuju, izgovori: „Alah uekber!“

TV publika bi svejedno rado otišla na more. Bez obzira na člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog konstitutivnog elementa. Shvaćajući da je sve to samo dio srpskog folklora koji svako malo uveseljava narodne mase. I tako su za to veselje već platili cijenu. U kraljevini Karađorđevića i u SFRJ. I pred ne tako davnih dvadesetak godina. Ali ništa od mora i opuštanja na prelijepoj jadranskoj obali. Za to se pobrinuo splitski gradonačelnik.

Željko Kerum će napraviti kip Isusa koji će biti najveći na svijetu. I postaviti ga na Marjan. Da odozgo štiti njegovo carstvo. Do kipa će napraviti novu pistu-cestu po kojoj će njegov sin moći voziti Porcshea. Splićani nisu prihvatili gradonačelnikovu ideju s onoliko oduševljenja koliko se od njih očekivalo. Onda im je Kerum razjasnio koliko je lijep pogled sretnim turistima koji dolaze u Rio i vide Isusov kip. Mušičavi Splićani se ne žele uspoređivati s nekim tamo Južnoamerikancima. Oni i njihov Split su jedinstveni i neponovljivi. Isus kod njih nema što tražiti. Onda im je Kerum pojasnio da Isus neće biti sličan onom kipu u Riju. Naš će Isus-kip biti razapet, rekao im je. Aludirajući na patnje koje je otrpio spašavajući grešni svijet. I na zasluge koje je svojom mukom kod oca ishodio. Podsjećajući  na iznimnu sreću koju su Splićani dobili kao posebnu milost Božju. Da imaju takvog gradonačelnika. Znajući da će Ante Tomić kao rođeni fetivi Splićanin sigurno napisati kolumnu protiv te genijalne ideje, gradonačelnik  Kerum je zaigrao na sentiment domoljubne splitske većine. I podsjetio tu domoljubnu većinu na nedavna vremena. Kad su Marjan dičila četiri slova voljenog vođe. Računajući da ni Ante Tomić neće ništa moći napisati protiv tog jakog argumenta. To samo potvrđuje koliko gradonačelnik Kerum ne poznaje neiscrpne mogućnosti pisca Tomića. Koji u nedostatku vlastitih ideja redovito marenda s Lepom Smoje. Zajedno s njom svojatajući genijalnu duhovitost kroničara Malog i Velog Mista. Pokoj mu duši.

TV publika je zato odabrala nove destinacije za ljetovanje. Što dalje od Splita i Keruma. I taman kad je TV publika masovno htjela otići na more, na ekranu se pojavi slika sa sjednice Hrvatskog sabora. S točkom dnevnog reda „Prava hrvatskih branitelja“. Tu točku ni najzagriženiji hrvatomrsci ne žele propustiti. Da time pokažu da u Hrvatskom saboru nikako nije moguće dobiti dvotrećinsku većinu. Bez obzira na točku dnevnog reda.

Nakon što su HSSB-ovci izvrijeđali i vlast i oporbu, bili su izbačeni iz sabornice. Kao Mladić iz sudnice Haga. S tom razlikom što je sudac Orry brže reagirao od Jarnjaka. Orry je je po protokolu morao reći „gospodine Mladiću“ a Jarnjak po protokolu mora govoriti „uvaženi gospodine zastupniče taj i taj“. Orry bi najradije dodao Mladiću epitet gospodine ‘krvniče’, ali poštuje protokol, a Jarnjak bi rado izostavio i ono ‘uvaženi’ i ono ”gospodine’, ali isto to ne čini zbog protokola. Iako bi brže mogao nepoćudne zastupnike poslati van. Kad je ipak izbacivanje iz sabornice obavljeno, što u zadnje vrijeme za HSSB-ovce nije nikakva novost, sjednica po točki branitelja je nastavljena. Veliki Hrvat Hebrang je u ime podnositelja prijedloga uobičajeno prihvatljivom patetikom veličao zasluge hrvatskih branitelja. Na njegov govor nije bilo neuobičajenih reakcija. Uloge dežurnih ‘replika’ i ‘povreda poslovnika’ su davno podijeljene. Nekadašnji jastrebovi su postali tek rutinski oponenti. Hebrang im nije neki trofej. Onda se javio Đakić. Govoreći da mi u Hrvatskoj nismo jednaki. Neki su bili u Frankfurtu a neki u podrumu. Ni on nije neki trofej za replikante iz oporbe. No ovaj put je reagirala sama Pusićka. Vičući nediplomatski: „To je skandalozno!“ Do jučer sam mislila da je gospođa Vesna Pusić najbolja političarka u oporbi. I da ju jednog dana čeka zasluženo mjesto u diplomaciji. Na samom čelu. Makar mi ni Jandroković nije mrzak.

Mogu prihvatiti da se za riječ javi onaj Pančić. Nekadašnji ministar branitelja. Koji je tražio natrag proteze nogu i ruku od nekih invalida. Proglašavajući ih simulantima. Teže mogu razumjeti tog istog SDP-ovog čelnika koji besramno izjavi da je ponosan na svoje tadašnje postupke. I onda se čudi što ga je Milanović eliminirao iz prve postave. Gledajući ga na sjednici Sabora, shvatila sam da je Milanović u pravu. Pančić nije prvoligaš. I podsavez je za njegov ljudski i politički habitus veoma značajan domet.

Mene je najviše iznenadila Vesna Pusić. Ne argumentima ili političkim ocjenama. One su u redu. U pravu je Pusićka dok govori o jednakosti po ustavu i demokratskim stečevinama. Nema povlaštenih. I u pravu je kad politikanstvom kvalificira nastojanja HDZ-a da tu temu sada stavi na dnevni red Sabora. Ako niste za, onda ste protiv. Po istoj logici, ako si protiv branitelja, onda si protiv Hrvatske. Zaista jeftina politička smicalica pred izbore. Sve su to mogli napraviti ranije da im je to bio stvarni interes. Dakle, Pusićka ima pravo. To mi nije sporno. Začudio me nediplomatski nastup gospođe Pusić. Ona se ne bi smijela pjeniti. Ne bi smijela gubiti živce. Ni kad je tema tako značajna. Ni u predizborno vrijeme. Vesna Pusić zna i može birati riječi. Da bi bila dobra ministrica vanjskih poslova. Ministrica države čije je ime napadno pažljivo izbjegavala izgovarati u prošlim vremeneima. Dok država nije postala po njezinoj mjeri. Europska i demokratska. Koliko god to smetalo nekim velikim Hrvatima.

E sad TV publika napokon može na more, pomislih.

Ne može, reče mi Tomo Mrduljaš. Festival svih festivala na Prokurativama treba odgledati. U moj festival su uspješno ukomponirane sve najbolje odlike svih festivala. Nekadašnjeg Splita i nekadašnjih Melodija Jadrana. U najboljoj maniri Zdenka Runjića i njegovih glazbenih pulena.

Kao i uvijek, od velikih glazbenih obećanja ostaje slabašan glazbeni domet. Sve je na ovogodišnjem festivalu nekako nalikovalo Severininim polucajkama s najviše tri akorda. I puno slabije napumpanim sisama i usnama. Jedino je Ban ostao dosljedan. I par starih dama. Čije je vrijeme prošlo. Njihova publika više ne ide na festivale.

Veća je glazbena poslastica bila izvedba djela “Simfonija tisuće” Gustava Mahlera. Megaspektakl u zagrebačkoj Areni pod ravnanjem Valerija Gergijeva, Rusa, svjesnog da toliki broj glazbenika nikada ne može zvučati ugođeno. Dirigent nije davao intervjue o kvaliteti izvedbe kojoj bi mušičavi kritičari pronašli stotinu mana. Slika je izgledala veličanstveno. Publika  je bila oduševljena pažnjom slovenskih gudača prema hrvatskim puhačima i obrnuto. Povodom dvadeset godina neovisnosti dviju država pronađen je način zajedničkog usklađenog nastupa. Pod dirigentskom palicom jednog Rusa. Kojemu se ni narcisoidni Slovenci nisu otvoreno suprotstavili. Oni su strpljivi čekali neku drugu priliku. U kojoj će Hrvati ostati bez zaštite. I elegantno im zabiti nož u leđa. Ako Hrvati prežive izbore. Kakva je situacija na hrvatskoj političkoj sceni, Slovenci izgledaju kao slabašan neprijatelj. Čak i Kerumove ideje ne izgledaju sasvim sulude. A plaže u blizini Splita nisu uopće loše. Ovisno o kućnom budžetu naše TV publike.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. splićanin
    #1 splićanin 11 srpnja, 2011, 10:44

    Kerumu neće ni Isus pomoći da izvede svoj naum. Nije Split njegova selendra iz koje je došao od ovaca. Ni Fani ga neće spasiti. Uostalom Fani ima boljeg j…. ako niste znala.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code