GLAVNE TEME

LEONIDAS

25. kolovoza, 2014.

Crni dijamant na Jelačić – placu!

Piše: Zvonimir Magdić

Samo je jedan – crni dijamant – pravi. U nogometu. Leonidas. Brazilac. Ne daju mu, neki, da je, baš on. izmislio ‘škarice’. I,  golove –  škaricama. Onako, kakve je zabijao za Dinamo, maksimirsko-željeznički kolonijaš Dražan Jerković. Brazilci ih zovu ‘bicikleta’. Leonidas ih je ponudio svijetu. Na ‘klaftre’. Osvojio je simpatije Talijana za Mondiala, 1934. I, te iste godine, a tko drugi, silni Gradjanski dovlači taj, mondial –  Brazil, u Zagreb. Zagreb je na nogama.

BRAZILIJANCI, NE BRAZILCI

Brazilijanci, onda još ne Brazilci, gmižu Jelačić placom. I taj, već glasoviti, Leonidas. Teško ga je prepoznati. Još manje, naći. Ili, sresti. Ima jedan dječarac, sitan, velikih očiju, taman, no nije valjda to, jedan od najboljih nogo-španera u svijetu. Ima s krevetom, pedeset kila. I dok se sumnjičavo vrte glave zagrebačkih  purgera, uvečer, pod – lučerdama – na Concordijinom igralištu, u Kranjčevićevoj, svima je jasno. Pa, onaj mali ‘garo’  bio je ‘crni dijamant’, kako su ga zvali Francuzi. Bio je on, Leonidas. I da priča dobije svoj horor, svoja strašila, opet je Leonidas, figurom, izgubljen i na terenu. Jedva vidljiv. Jasno, dok ne dobije

loptu. A, onda, u tandemu, s Valdemarom, može prošetati cijelo igralište. Kaj se pripetilo? Kišurda. Pljusak. Nebo se otvorilo.Vode do grala, blata, i crnog leša, do koljena. Pa ko bu tu igral! Nitko. Stani. Dva su junaka tog nevremena. Leonidas koji, tako se činilo, igra, na trenutke, čak – bos(!) i golman Gradjanskog Bratulić koji brani, kao nikad u životu. I, na kraju – 0:0! S Brazilom. To je za Gradjanski, za Zagreb, za Hrvatsku, senzacija. Za Spomenicu.

TAJ IMA KAJ ZA REĆI

Nakon pola stoljeća, ja sam s Leonidasom, ja pišem, on tiho urla u mikrofon radio Tupija. Svjetsko je prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj. Ja sam uz Brazil. O njima  – šaram. I jasno, ne mićem od Leonidasa. Taj, ima kaj za reći. Ljudina. Iako, sada, još sitniji. S kapicom na glavi. Utopio se,  opet, u  nevrijeme koje je šaralo i Njemačkom i  Weltmeisterschaftom. Kiša, pa kiša. I – hladno. Pele je – prvi svijeta –  a Leonidas,  prvi veliki Brazilac na svjetskoj sceni. Sa osam zabijenih golova, kralj strijelaca Mundiala ’38. u Francuskoj. Tehnike,  kakve više nema. ‘Samo je Pele’ –  to mi je priznao –  bio s loptom jači. Golovi su mu bili laki. Pasing-udarcima. Žongler. S tom visinom i tim minusom, u kilama, mogao je naprijed, samo s fantazijom. A, on je bio taj.Fantazist. Užitak je bilo s njime stajati, brbljati . Kafetirati.

KAVA MARIA AMERICA

To nisam nikada vidio. Brazilcu su, za vrijeme  treninga, pijuckali kavu. Mario Americo, legendarni maser, pripremao ju je u malim  plastičnim šalicama. I ja sam ju pio. Slatka.Ukusna. Osvježavajuća. Danas, sumnjam da bi to išlo. Pa, rekao mi je urednik madridskog ‘Asa’, Manolo Birba da je Di Stefano, prije izlaska na teren –  maznul – jedan konjak. Danas? Nemoguće. Leonidas ima priča, na vagone. Ali, gle, i još jednu svoju, mokru. Blatnu. Čujte ju: ‘Igramo s Poljacima na Mundialu ’38. Teška utakmica, 4:4. A, onda pljusak. Neugodno za  igrati. Gotovo, nemoguće. Kopačke pune vode i blata. I ja, ne budi lud, skinem u, jednom trenutku, kopke. I,  nastavljam –  bos. Vjerovao sam da me u tom – balatonu – sudac neće prokužiti. Nije bilo tako. Eklind me je pročitao… I ja sam, opet, u kopačkama. A, bolje mi je išlo – bos. I, za uzvrat, zabijam dva gola. Do kraja, 6:5 za Brazil. Ja sam dao tri, a Wilimowski četiri gola!

Fantastično. Slabiji i nježniji od našeg Modrića,  crn ko’ vuglen. A, dobričina – do neba. Leonidas da Silva. Crni dijamant.