KUNG FU BESKUĆNIK IZ KANADE

KUNG FU BESKUĆNIK IZ KANADE

10. kolovoza, 2013.

 

Židov klošar-2

Priča o Židovu sa zagrebačkih ulica

 

Napisao: Dražen Stjepandić

Ortodoksne Židove ostali nežidovski svijet je upoznao najviše zahvaljujući ulicama New Yorka. Kad sam ga prvi put vidio na početku  Gajeve pomislio sam kako se prizori glavnog grada svijeta mogu sresti i u  Zagrebu.

Spornog dana prvo sam ga sreo u Mc ‘Donaldsu u Jurišićevoj, išao je od stola do stola i pitao je ljude govore li engleski? Brzo je išao  od stola do stola, kao da ga previše ne znaima na kakav će odgovor naići, teško mi  je povjerovati da su svi kojima se obratio bili u kategoriji da ne znaju- ni engleski- kao ja. Možda je onako sa prosijedom  bradom dugom do šlica kao kod Trokuta i kipom na glavi plašio ljude. Bio je vruč ljetni dan, a on je nosio tamni sako tri-četiri broja prevelik i zgužvanu najlonsku vrečicu, nekako redovitog  pratitelja  očajnika i izgubljenih ljudi.

Gosti, uglavnom veći ili manji klinci u tom prvom Megiću otvorenom u Zagrebu,  nisu ga previše  fermali, ali ni on njih. Nekako je po mom mišljenju za ljude koji žele postići neki cilj prilazeći ljudima po kafićima i restoranima prebrzo išao od stola do stola. Uz njegov apsolutno upadljivi izgled svidjelo mi se što mi se obratio pitajući govorim li engleski. Danas podrazumijevajuće znanje engleskog smatram kulturnim imperijalizmom i rijetko vas prije pitaju  govorite li engleski, nego vas u  vašoj zemlji odmah tretiraju  na engleskom. Posebno me  izvorni govornici rijetko pitaju govorim  li engleski? A upadljivi Židov je baš imao naglasak kao prenešen iz filmova, ali se nije ponašao kulturno imeprijalistički.

KUNG FU U TRAMVAJU

Nekoliko sati nakon toga u Draškovićevoj sam ušao u tramvaj i opet sam naišao na njega. Sjedio je i glasno je na engleskom razgovarao sa dvije gospođe. Odmah sam se mašio svog digitalnog idiota i snimio sam jednu fotografiju. Nisam bio zadovoljan i prišao sam mu bliže i moj olympus usmjerio sam prema njemu. Spor aparat, namijenjen turistima,  za snimanje jedne fotografije treba mu nekoliko sekundi. Prije dvije godine kupio sam ga na akciji za sedamsto kuna i nisam očekivao da će mi stradati tada u tramvaju. 

U tih par sekundi koliko je potrebno za jednu fotografiju bradonja je prvo zajaukao, pružajući ruku prema objektivu kao da ga udaram, a ne snimam. Istom rukom udario je  po fotoaparatu tako da mi ga je izbio iz ruku postavljenih u položaj za snimanje. Onda je skočio s mjesta na kojem je sjedio i zamijaukao je kao Bruce Lee i skačući na mjestu zauzeo je borbeni položaj.

Ja sam s poda tramvaja podigao svoj fotoaparat i više sam se posvetio pokušaju da objektiv uvučem u početni položaj nevjerujući da će objektiv zauvjek ostati u tom radnom položaju.

Za to vrijeme on je vrištao i siktao po tramvaju pokazujući zube kao životinja spremna za borbu.  Išao je prvo unatrag onda se odjednom u par koraka opet našao pored mene sikčući mi u lice više nego Bruce Lee u svim svojim filmovima. Nisu to bile izrazite kung fu poze, ali nalikovalo je na neku kombinaciju borilačkih tehnika. Bio mi je do prsa i kad mi se približio u lice mi je siktao odozdo. Siktao je i mjaukao neke engleske izraze, pretpostavljam da nisu pristojni i pohvalni.

-Free medija-uzvratio sam mu.

Onda se maknuo, ali ništa manje spreman za borbu.

-Free media-poviknuo sam još jednom.

Na ponavljanje tih  riječi još više je uzmaknuo, što se kaže kao đavo od križa. Ne znam zašto je li zbog toga što medije kao mnogi ovdašnji katolički svećenici smatra đavoljim poslom ili zato što kao Židov zna da medijskim poslovima u svijetu uglavnom njegovi vladaju.

Uglavnom od slobode medija se udalji prema mjestu za vozača ne prestajući siktati, mjaukati, jaukati i ni jednog trenutka ne skidajući pogled s mene. Od Draškovićeve do Trga gdje sam sišao tramvaj vozi oko dvije minute.

SEKTA HASIDI

Izlazeći iz tramvaja  prvo sam se uputio do prvog olympusovog dućana.

-Dajte gospon, koji je aparat otporan na udarce-rekla mi je prodavačica i ponudila mi je nekoliko modela na sniženju govoreći mi kako će popravak biti skuplji od novog aparata.

Stvarno ne sjećam se da sam neki fotoaparat uspio popraviti. No s jednom stvari sam ipak bio zadovoljan, kad smo izvadili sim karticu vidio sam da je snimka uspjela.

Po dolasku kući nazvao sam gospodina Branka Lustiga i rekao sam mu da me u tramvaju napao Židov. Gospon Branko mi se činio kao čovjek s kojim mogu o tome pričati.

-Otiđite i prijavite napad na policiju-rekao mi je.

-Gospon Branko nije mi do prijava-uzvratio sam mu.

-Ima li bradu?-pitao me zatim.

-Da i židovsku kapicu-rekao sam.

Rekao sam i da imam sliku Židova iz tramvaja, ali slavni hollywoodski producent me nije više ništa  pitao. Sliku mu nije trebalo pokazivati kao da je dobro znao o kome se radi. Gospon Branko je više od mozga, ima i prirodnu mudrost srca. Znao sam da će razgovor s njim pomoći jer gospon Branko ima za ove krajeve nevjerovatnu osobinu, a to je od svakog problema ne pravi odmah još veći problem. Ljudi ovdje suprotno od gospona Branka od svakog problema prave još veći. Rupa lako postaje  jama iz koje je kasnije teško izaći.

Osim toga za razliku od svog bradatog sunarodnjaka koji je na mene siktao kao deset kobri odjednom, gospon Branko ima topal smirujući glas. Glas kao sa automata za samopomoć.

-Možete li me nazvati sutra ujutro sad gledam vijesti-ljubazno me zamolio.

Zvao sam sutradan nešto iza devet ujutro. Gospon Branko je imao još ljubazniji glas nego u prethodnom razgovoru.

-To je ortodoksni Židov iz sekete Hasidi-reče mi nekadašnji Spilbergov producent-to vam je jedna siromašna židovska sekta. U Zagreb je došao iz Brooklyna. Haside sam sretao i u Rusiji.

Za te Haside sam prvi put čuo, a nije da o Židovima ne znam ništa. Nema tome tako davno kako sam ispit Židovstvo polagao kod poznate judaistice profesorice Jasminke Domaš.

-Hasidi su vrlo zatvoreni i agresivni-rekao mi je gospon Branko dodajući-u Zagrebu imate dvije zavađene židovske zajednice, svaka ima svog rabina i sad je iz Brooklina stigao i treći hasidski.

-On je svećenik?-začuđeno sam pitao.

-Da rabin.

-On  rabin?

-Da treći zagrebački rabin-potvrdio mi je jedan od najuglednijih domaćih Židova.

Odmah mi se u glavi ispisivao naslov-”Kung fu rabin napada u  tramvaju”. No smirijući glas gospona Branka je smirio moje senzacionalističke reflekse i porive. Samo sam rekao da treći zagrebački rabin zna kung fu i da mislim da neće dobro proći u ovoj sredini, ne zbog kung fua, nego nevjerovatne frustracije koju sam osjetio u njemu kroz njegovo bruslijevsko siktanje. Teško je znati što će se negdje primiti, a što neće, meni taj čovjek nije izgledao kao netko tko će biti prihvaćen ovdje s ponašanjem kakvo je iskazao prema meni.

-Ne tvrdim da sam idealno postupio, ljepše bi bilo da sam ga prvo pitao pa onda snimao, ali to opet nije razlog za njegovo divljačko ponašanje, posebice ako je svećenik- govorio sam.

Prvo pitati ili prvo snimati, to je pitanje na koje su zapeli mnogi prije mene. Gosponu Branku kažem da mi on sigurno ne bio razbio aparat bez obzira što ni njemu možda ne bi bilo drago da mu se samo tako pojavim i snimim ga bez da kažem:”Ptičica”.

Osim toga nikad nisam vidio ni jednog fratra, isusovca, pravoslavnog popa, hodžu niti rabina, bilo koga svećenika iz religija nastalih po židovskom patentu, da  u Mc Donaldsu da ide od stola do stola.

-Traži novac. Hasidi su siromašna sekta-rekao mi je gospon Branko.

200 000 HASIDA U NEW YORKU 

Hasidsku sektu je u vrijeme političkih previranja u Poljskoj i Litvi u drugoj polovici 18.stoljeća osnovao židovski mistik Rabi Israel Baar Shem Tov. Najpoznatiji hasidski vođa u ovom stoljeću Menachem Mendel Schnersson,  haside je vodio od pedesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća i među svojim sljedbenicima  bio je toliko popularan da su ga smatrali novim Mesijom. Hasidi ne priznaju postojanje države Izrael, smatraju da tu državu može osnovati samo novi Mesija kad dođe na zemlju. Ipak u Izraelu, gdje postoji redovni vojni rok i za žene, jedino hasidi ne služe vojsku.

Kolegica Maja Kostović Radan svojedobno je u Slobodnoj Dalmaciji priredila jedan tekst o hasidima: “U jednom dijelu New York više od 200.000 ultraortodoksnih Židova hasida živi čekajući dolazak Mesije. Izoliravši se svojom voljom, ovi su vjernici otpisali ostatak svijeta. Ovdje su uloge strogo podijeljene: žene rađaju i podižu djecu u duhu religije te naporno rade, dok muškarci 12 sati na dan posvećuju proučavanju Tore i molitvi… To je život koji sumnji ne ostavlja mjesta.
Iskrcavši se u Brooklynu nakon Drugog svjetskog rata, hasidi (na hebrejskom – pobožan) nisu prestali stvarati svoj novi svijet. Svijet u kome govore svoj vlastiti jezik, jidiš, u kojem vrijede samo pravila propisana Talmudom, u kojem se obrazuju u vlastitim školama, imaju svoja sredstva javnog prijevoza, svoju policiju,…
Jedino što čovjeka podsjeća na to da se još uvijek nalazi u New Yorku jest američka zastava koja se tu i tamo da primijetiti na ponekoj od zgrada. Ali za stanovnike ovog naselja Božji zakoni su iznad ljudskih. Samo doslovno pridržavanje 613 Božjih zapovijedi objavljenih u Tori može ubrzati dolazak Mesije na zemlju. To je srž vjerovanja koja pokreće sav njihov život od sumraka do zore, od rođenja do smrti.
Zakoni 20. stoljeća ne vrijede: nalazimo se među nehajno razmještenim zgradama (ne višim od tri kata), slabo prometnim ulicama. Sve to podsjeća na jedan drugi New York, onaj pedesetih godina, gotovo provincijski. Ovdje je vrijeme zaustavilo svoj tok. Na pločnicima su u igri isključivo dječaci, odjeveni u crno, s kapicama na glavi i karakterističkim spiralnim uvojcima oko ušiju. Djevojčica nema na vidiku, nisu prisutne. Dječaci već sad izgledaju gotovo kao njihovi očevi. Oni su svi do jednoga odjeveni u istu uniformu: bradati, s uvojcima i šeširima, u crnim kaftanima ispod kojih vire molitveni šalovi. Prizor je to koji se osim u New Yorku može vidjeti još samo na ulicama Jeruzalema.
Kad nisu kod kuće ili na poslu, žene se okupljaju pred prodavaonicama njihova kvarta u Brooklynu. Skrivene su mahom u odjeću crne boje, krojenu tako da ni slučajno ni u obrisima ne otkriva tijelo, pod perikama i zagasitim turbanima pružaju čudan prizor. Ono malo živosti što im je dopušteno smiju izražavati samo kod kuće. Kako im vjerski zakoni nalažu da od dana udaje svakih pet tjedana moraju potpuno obrijati glave, prisiljene su nositi perike ili turbane. Za izlazak na ulicu ti su turbani isključivo neupadljivih boja, dok kod kuće pak mogu sebi dopustiti obijest živih i izrazitih nijansi pa im je kućna odjeća upravo vrištećih, kričavih boja. Izlazak na ulicu u takvom izdanju značio bi veliko nepoštovanje zakona skromnosti. Dio tog zakona je i obaveza djevojčica i žena da nose odjeću koja im pokriva koljena i laktove te neprozirne čarape. Dekoltei su nezamislivi, čak i na neizdržljivih ljetnih newyorških 40 stupnjeva.
Velika većina ovih žena uz odgoj mnogobrojne djece još i radi ne bi li omogućile svojim muževima dovoljno slobodnog vremena da se u potpunosti posvete proučavanju Tore. Oni najpobožniji posvećuju toj aktivnosti i po 12 sati na dan. No da nisu i potpuno izdvojeni od ostatka svijeta, dokazuje i B&H, najveća prodavaonica fotografskih aparata na svijetu koju drže na Manhattanu upravo hasidi.”

 Zamisli koincidencije od svih sekularnih poslova poznati su baš po prodaji fotografske opreme  i ovaj hasid da mi razbije fotoaparat.

HAREDI SU STIGLI

U priči mi je nedostajalo mi je još samo ime i prezime tog kung fu rabina, a gospon Branko nije znao. Uputio me u Židovsku općinu u Palmotićevoj 16, da tamo pitam. Srećom zagrebačkog rabina gospodina Luciana Mošu Prelevića sreo sam na početku Petrinjske na terasi  kafića gdje redovito s društvom dolazi na piće. Tog dana, valjda zbog velike vručine, nije nosio kipu. Prišao sam njegovom stolu i pokazao sam sliku koju sam umeđuvremenu razvio.

Slika je bila čista, akcijska, vidjelo se da ustaje prema meni. Mom razbijenom olympusu nije uvijek bio običaj snimati tako čiste slike, posebice ako bi se model micao.

-Taj tip njije normalan. Mislim da je iz Kanade-počeo je gospodin Lucano Moše Prelević.

Spomenuo sam što se dogodilo.

-S mnogima je tako postupio. Zabranio sam da ga više primaju u kuće. Kad je došao u Zagreb mnogi su mu pomogli, a on ih je napadao-rekao mi je.

-Je li on treći zagrebački rabin?-pitao sam.

-Ma kakvi-zgražao se Prelević, posebno kad je vidio drugu sliku i vrečeice na podu tramvaja  pored njega snimljene na prvoj fotografiji.

Naslov “Kung fu rabin napada u tramvaju” je pao pod oštre tramvajske kotače. Kakva šteta a sve je bilo kao izjava jednog urednika na filmu Zelig Woody Allena “pišeš fantastičnu priču, a sve istina”

-Meni su rekli da je on hasid?-izgovorio sam.

-On je hared, to je jedna hasidska sekta, oni su došli u Zagreb, ali on je luđak nije nikakav rabin-rekao mi je rabin Prelević.

Haredi su još ortodoksniji od hasida. Koliko se razlikuju od običnih Židova govori podatak da mađarski haredski rabin Joel Teitelbaum naziva stvaranje države Izrael sotonskim činom.

-Znate li kako se on zove?-pitam rabina.

-Aron, Aragon…tako nekako-kaže mi rabin inače oženjen Japankom.

Prezime uopće nije spominjao. Židovima prezimena nisu važna kao nama, do 18. stoljeća ih nisu ni imali, onda su Aškenazima  Nijemci uz imena upisivali prezimena. Ako su imali novaca prezivali su se Goldmann, Hoffmann, Waissmann…ako nisu onda su bili Schwartz, Stein… Većina pučanstva je dobila pogrdna prezimena. U Hasburškoj monarhiji bila je carska naredba da uzmu njemačka imena, a s vremenom su uzimali i prezimena ostalih naroda s kojim su živjeli. U Italiji su često svojim imenima dodavali imena gradova u kojim su živjeli. Sefardi su imali španjolska prezimena.

Gospodin Luciano Moše, za prijatelje Caci, ima prezime Prelević. Porijeklom je iz Crne Gore i Splita, a rođen je u Zagrebu i jedan je od dvojice zagrebačkih rabina. U Zagrebu su dvije suprostavljene židovske vjerske zajednice i svaka ima svog rabina. Slobodan Lang je u intervju-u za portal Tjedno na pitanje o podjeli na dvije struje rekao izjavio:

“Kakve dvije struje? Koliko ima jednih, a koliko drugih? Hrvatska mora prvo saznati o kojoj se podjeli radi. To još nitko nije napisao. U jednoj grupi ima dvadesetak ljudi, a u drugoj tisuću i petsto. Prvu grupu od dvadesetak članova predvodi Slavko Golstein, koji je od ogovarajućih krugova dobio nalog da izmisli jednu imaginarnu besmislenu židovsku zajednicu čiji je jedini smisao da se razbije već postojeća zajednica i da se napada Tuđman. Goldstein ima nekontroliranu potrebu za važnošću…”

ODLIČAN SERVIS U AVENIJI VJEČESLAVA HOLJEVCA

Treći rabin u Zagrebu, eto,  još nije imenovan, premda su haredi stigli.

Mada su mi  još na nekim mjestima s foto opremom rekli da se popravak ne isplati, nekih tjedan dana nakon susreta u tramvaju s nesuđenim kung fu rabinom, luđakom, hasidom, heradom… i što mi sve za njega nisu rekli, otišao sam u servis na Aveniji Vječeslava Holjevca 40, zgrada preko puta multimedijalnog centra Jure Hrvačića. Mladić koji se zatekao za pultom uzeo je aparat u ruke, otišao je na svoje radno mjesto i samo mi je rekao:”Evo radi”.

Stvarno probam, jednom, dva puta…i radi.

-Imate sreće samo se objektiv malo iskrivio, mislim da je aparat nekome ispao. Inače se takav kvar ne može popraviti…-kaže mi majstor.

Fakat majstor. Nije htio uzeti ni za piće, ali ja sam otišao u prvi birc, popio gembač i usitnio  lovu. Bio mi je to jedan od najdražih gembača u životu. Dao sam mu 20 kuna za kavu.

Poslije kad sam došao doma probam ponovno fotić stvarno radi. Jedino kad ga upalim otrga na displeju prvo se ukaže slika njega i njegove ruke pružene prema meni. Nije da me htio pozdraviti, ali ispada kao onaj zabranjeni pozdrav.

Njemci bi rekli:”Vidi se da je Židov”.

Diže ruku u pozdrav i sjedi. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Guest
    #1 Guest 19 kolovoza, 2013, 07:49

    [quote name=”Alex”]Možeš ti pisati – dan i noć !
    Ovo je odličan napis i odlična priča !
    Onakvi ste kakvi jeste, a autor ovoga napisa vas – očito – dobro poznaje !
    Uostalom, i slika nesretnika iz tramvaja govori više nego tisuću riječi !

    Bravo Stjepandiću, kućo domaćinska ! Bravo !![/quote]
    Možete autor i ti upražnjavati vaš degutantni ANTISEMITIZAM, danju i noću, ali stići će vas već ruka Božja … kad-tad.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Alex
    #2 Alex 19 kolovoza, 2013, 06:37

    [quote name=”Elijah”]Očigledno naručeni članak od strane navrnutih “židova” iz ŽDO Zagreb (npr. predsjedniku ŽDO – Ognjenu Krausu, majka je Slovenka!!!) a protiv “Bet Israel-a” iz Zagreba koju vodi LEGALAN Rabin Dr. Kotel Da-Don postavljen od Glavnog rabinata iz Izrael-a!!!
    I sve to preko namještene priče o jednom nesretnom pripadnikom Hasida/Hareda – inače najčišćim, pred Bogom i narodom, Židovima.
    SRAMITE SE!!![/quote]

    Možeš ti pisati – dan i noć !
    Ovo je odličan napis i odlična priča !
    Onakvi ste kakvi jeste, a autor ovoga napisa vas – očito – dobro poznaje !
    Uostalom, i slika nesretnika iz tramvaja govori više nego tisuću riječi !

    Bravo Stjepandiću, kućo domaćinska ! Bravo !!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Elijah
    #3 Elijah 16 kolovoza, 2013, 20:44

    [quote name=”Alex”]
    Ne lupetaj ! Gruž nije povrh Dubrovnika, nego je sam grad – Dubrovnik ! Povrh Dubrovnika je Srđ – brdo Srđ ! A što se tiče Hazara i Kazara u Grodu ( Dubrovniku ) – bumo videli ! 🙂
    Sve u svemu – MM ! ( Malo Morgen ! ) :))[/quote]
    Ok, lapsus lingva – i mislio sam na Srđ ali napisao Gruž. :)))
    U svakom slučaju doći će pravi vjernički-semitski-Židovi koji će onda u Hrvatskoj napraviti više reda među tom svojom navrnutom NEsemitskom hazarsko-aškenazkom bezbožnom “braćom”.
    Jedva čekam!

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Alex
    #4 Alex 16 kolovoza, 2013, 18:33

    [quote name=”Elijah”][quote name=”Alex”]@Elijah
    Priberi se čovječe. Nismo u Bruklinu ![/quote]
    Nismo ni u Hazarskom (aškenazkom) carstvu propalom u 10.st.!
    Kada se završi naselje (kibuci) za 25.000 Izraelaca na Gružu (povrh Dubrovnika) pitati ću te onda ja – “gdje smo”.[/quote]

    Ne lupetaj ! Gruž nije povrh Dubrovnika, nego je sam grad – Dubrovnik ! Povrh Dubrovnika je Srđ – brdo Srđ ! A što se tiče Hazara i Kazara u Grodu ( Dubrovniku ) – bumo videli ! 🙂
    Sve u svemu – MM ! ( Malo Morgen ! ) :))

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Elijah
    #5 Elijah 16 kolovoza, 2013, 08:49

    [quote name=”Alex”]@Elijah
    Priberi se čovječe. Nismo u Bruklinu ![/quote]
    Nismo ni u Hazarskom (aškenazkom) carstvu propalom u 10.st.!
    Kada se završi naselje (kibuci) za 25.000 Izraelaca na Gružu (povrh Dubrovnika) pitati ću te onda ja – “gdje smo”.

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Alex
    #6 Alex 16 kolovoza, 2013, 07:42

    @Elijah

    Priberi se čovječe. Nismo u Bruklinu !

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Alex
    #7 Alex 16 kolovoza, 2013, 07:40

    Bravo Stjepandiću !

    Dobro si ga/ih naslikao u ovoj priči, a što se tiče fotke, nije ni bitna. Skoro svi su isti ! 🙂
    Ti si pacifist. Sa tobom je dobro prošao. Ako naleti na neke druge i drugačije, guzicom će brisati asfalt, pa da mu i zvijezda Davidova blista na čelu !

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. Elijah
    #8 Elijah 10 kolovoza, 2013, 20:17

    Očigledno naručeni članak od strane navrnutih “židova” iz ŽDO Zagreb (npr. predsjedniku ŽDO – Ognjenu Krausu, majka je Slovenka!!!) a protiv “Bet Israel-a” iz Zagreba koju vodi LEGALAN Rabin Dr. Kotel Da-Don postavljen od Glavnog rabinata iz Izrael-a!!!
    I sve to preko namještene priče o jednom nesretnom pripadnikom Hasida/Hareda – inače najčišćim, pred Bogom i narodom, Židovima.
    SRAMITE SE!!!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code