”KRIŽ ISTINE” I U KRATEČKOM, LONJI I PRELOŠČICI

”KRIŽ ISTINE” I U KRATEČKOM, LONJI I PRELOŠČICI

7. studenoga, 2016.

 

U svibnju 1945., navedimo da su partizanski likvidatori Ozne iz sela jasenovačke Posavine odveli tridesetak bolje stojećih seljaka, “vodeći ih na radove sječe ogrjeva i popravka željezničke pruge”, pa su sobom ponijeli i nešto hrane. Iz sela Lonje, na susjednom sisačkom području, odveli su i sedmoricu mještana toga naselja. Prilikom prelaska Trebeža, jedan je žitelj Lonje uspio umaknuti smaknuću. Vratio se u svoj lonjski dom. Šumska radilišta, međutim, ostali nesretni seljaci nisu ni vidjeli, nego su odmah odvedeni u kutinski zatvor Ozne, da bi 9. svibnja svi bili umoreni na obali rijeke Ilove

Napisao: Josip Frković

Nakon onoga na rubu šume Brezovice, u Novom Selu Palanječkom za oko šest tisuća pogubljenih hrvatskih domoljuba prilikom ulaska partizana 45. Srpske udarne divizije u grad Sisak 1945., te u prigradskom Crncu za 14 domobranskih ranjenika nasilno odvedenih iz sisačke bolnice, strijeljanih na desnoj savskoj obali i bačenih u rijeku, “Križ istine” i spomen-ploča postavit će se i u donjoposavskim selima, Preloščici, Kratečkom i Lonji. Humanu akciju obilježavanja desetljećima prešućivanih stratišta I grobišta na području Siska i njegove okolice provode članovi Ogranka “Hrvatskoga domobrana”, odnosno Županijskoga povjerenstva sa Sisačkom biskupijom i Sisačko-moslavačkom županijom. Obilježavanje će se sljedećih godina nastaviti i na petrinjskom, glinskom, kostajničkom, novljanskom, kutinskom i popovačkom gradskom području, te u općinama Topusko, Gvozd i Lekenik. Kad je riječ o Kratečkom, “Križem istine” obilježit će se stradanje sedmoro imućnijih seljaka toga sela i petorice iz susjedne Mužilovčice. Njih su 6. siječnja 1944., na sam blagdan Sveta Tri kralja, iz njihovih domova u šumski predjel Lonjskoga polja, Kostrinju, odveli (posavski ili moslavački?) partizani i ondje ih iz vatrenoga oružja ubili. Osam dana kasnije, njihova tijela i truplo seoskoga brijača, smaknuta od partizanskih terorista, pronađena su i pokopana na mjesnom groblju sv. Roka, svjedoči 93-godišnja Jaga Marić, čuvarica seoske filijalne crkve sv. Roka u župi sv. Mihovila u Preloščici.

Ubojstva u Lonjskom polju i kraj Ilove

Dugovječna je starica predstavnicima “Hrvatskoga domobrana” i župniku vlč. Damiru Cekoviću nedavno pokazala posljednja počivališta nesretnih Posavaca koja se nalaze uza samu ogradu groblja. Prema svjedočenju Siščanina Željka Krčelića, čiji je stric Vlatko bio također među spomenutim žrtvama prosječne životne dobi od 35 do 45 godina, 7. siječnja “klasni neprijatelji” s titovkama i petokrakim zvijezdama na kapama mučki su ubili i Tomu Borića, Tomu Cara (sinovac istoga imena je član “Hrvatskog domobrana” u Sisku), Stjepana Harijača, Ivana Krčelića, Grgu Grgurića, Roka Severa, Ivana Sučića starijega i mlađega, Ivana Bušića, Martina Sučića i Jašu Malovića. Gospodin Željko Krčelić u napisanoj izjavi potkraj 1999. navodi kako žrtve partizanskih zločinaca nemaju potomaka ili bliskih rođaka, ali je važno da se ovaj događaj o krvavu pohodu partizana JBT-ova “glumca” pamti i zadrži u trajnom sjećanju hrvatskoga puka.

Bestijalne metode narodne vojske

Što se tiče zločina godinu dana kasnije, u svibnju 1945., navedimo da su partizanski likvidatori Ozne iz sela jasenovačke Posavine odveli tridesetak bolje stojećih seljaka, “vodeći ih na radove sječe ogrjeva i popravka željezničke pruge”, pa su sobom ponijeli i nešto hrane. Iz sela Lonje, na susjednom sisačkom području, odveli su i sedmoricu mještana toga naselja. Prilikom prelaska Trebeža, jedan je žitelj Lonje uspio umaknuti smaknuću. Vratio se u svoj lonjski dom. Šumska radilišta, međutim, ostali nesretni seljaci nisu ni vidjeli, nego su odmah odvedeni u kutinski zatvor Ozne, da bi 9. svibnja svi bili umoreni na obali rijeke Ilove. Umrli su i bili potpuno unakaženi bez ikakve krivice na predjelu tzv. Pjeskare. O bestijalnim metodama “narodne vojske” navodnoga maršala svjedočile su hrvatskim viktimolozima Janica Jednačak, Ljubica Grgić i Luka Nikolić, svi iz Lonje. Svjedokinja Barica Krnic iz Zagreba je, opisujući zvjerstva nad truplima, navela kako rođaci i ona sama svoje najmilije nisu mogli ni prepoznati. Žrtve ovog zločina oznaša bile su i iz Drenova Boka, Puske, Krapja i Plesma, pokopani su na seoskim grobljima. T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. anđelko
    #1 anđelko 1 lipnja, 2018, 20:12

    Koji se to vlaški smrad želi obračunati s autorom tekstovao stradavanjima Hrvata u Drugom svjetskom ratu? Taj je sigurno vlah iz Luščana i drugih hrvatskih sela Banovine zaposjednutih od turskih sanitaraca. Turadija, ona bakirova i alijina, erdoganova, napredovala je i rušila sve pred sobom, a današnja, umjetna srbadija je pljačkala. Što i danas čini u odmetništvu i pobunama. Njima bi, kad bi stvarno bili, vojnici, junaci i osvajači, i sibir bio otadžbina. Brbljava i lažljiva krivoslavna sranja, svetosavci…

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Zdravko Pusić
    #2 Zdravko Pusić 8 studenoga, 2016, 10:45

    Divnih li rezona nepoznatog politkomunjarskoga antife. Svi ubijeni, pa i oni iz Brezovice, iz Barbarina rova u Hudoj Jami, iz Teharja, pa i Pečovnika. svi odreda, bili su ustaše i domobrani hrvatskoga roda i svi zločinci, uključujući djevojke (nisu pletenice nosili ustaše ni domobranci!), djecu, starce, žene…I baš zbog toga, odvratni čedo i velikosrbin Arsenije Bauk ima pravo tvrditi da je u ratnoporatnim zločinima aktivno sudjelovao i JBT-ov general, kasniji vođa HDZ-a, dr. Franjo Tuđman. E, što ti je demokracija (nije za primitivce hrvatskog i bilo kojega drugo roda), gdje li bi čučao kao krivoslavni miš baš taj Arsenije, Milanovićev ex-ministar za krađu izbornih glasova, notorni kroatomrzac i potomak srbijanskoga starijeg SMB-vodnika s Brača…Preporučam: čitajte poruke povijesničarskoga znalca Saše Leopolda i poručite vucibatini iz Pogane Vlake (Imotski) da žurno skine tablu Trga m. Tita ili će vrlo brzo u Lepoglavu.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Frkoviću ne frči
    #3 Frkoviću ne frči 8 studenoga, 2016, 04:54

    Kod neke Brezovice nije pobijeno 6 tisuća hrvatskih domoljuba, kako piše Frković, već je pobijeno 6 tisuća ustaša i domobrana. Stradala vojska se zvala hrbvatske ustaše i hrvatski domobrani, ne nekakvi domoljubi.Frkoviću ne frči i mačku ne prči.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Saša Leopold
    #4 Saša Leopold 8 studenoga, 2016, 01:33

    Mate Meštrović, sin velikog kipara Ivana u svome djelu “U vrtlogu Hrvatske politike” s podnaslovom kazivanje Peri Zlataru (novinaru) na osnovu vlastitog i očevog iskustva i promišljanja govori slijedeće:

    – “Konstantin Fotić ambasador kraljevine Jugoslavije u vrijeme prije Drugog svjetskog rata u Washingtonu, koji je po završetku istog ostao u Americi i iz petnih žila radio za stvar Velike Srbije, iz dna duše je mrzio Hrvate. Umalo je uspio nagovoriti američkog predsjednika Franklina Roosvelta da po završetku rata osnuje Veliku Srbiju i odreže, amputira Hrvatsku na liniji: Virovitica – Karlobag. Podsjećam Vas da su Amerikanci sve do 1943., godine, podupirali Dražu Mihailovića i njegove četnika. Tad je, usred rata, u Holiwoodu snimljen igrani film o junačkome gerilcu i borcu za slobodu Draži Mihailoviću.”
    Onda Hrvati nisu bili suočeni sa izborom: Jugoslavija ili Hrvatska ? Nego im je preostalo odlučiti se između velikosrpske četničke Jugoslavije Draže Mihajlovića i Konstantina Fotića ili pak komunističke – Josipa Broza Tita.”

    – 1959. godine Mate Meštrović po drugi put odlazi u Jugoslaviju nakon rata i ističe “Da se zaputim u Jugoslaviju navela me najviše radoznalost. U Zagrebu sam vidio očeve prijatelje: monsignora Rittiga, a onda i ostarijeloga Milana Ćurčina. Zatim sa liječnikom Pavlom Gregorićem, ministrom u vladi Jugoslavije, koji mi se učinio jako simpatičnim. Stalno se razbacivao svojim pothvatima u partizanskom ratovanju: kako su se hrabro i mudro tukli u ovoj bici, u onoj bici…… Nekoliko godina kasnije pitao sam Milovana Đilasa tko je određivao strategiju partizanske borbe? Odgovorio je: ”Nitko”! Bježalo se lijevo, bježalo se desno, bježalo se na sve strane! Ali ipak nas je na okupu držao Tito! Bez Tita bi sve išlo loše. On nas je ipak držao zajedno! Naglasio je Đilas…….
    Zbog mog pisanja Pavlu Gregoriću su Amerikanci uskratili ulaznu vizu, kazao mi je kako je 1945., godine dao povješati časne sestre, koje su u ratu navodno izdale neke partizane ustašama koji su ih, potom, uhvatili i pobili! Mene koji nisam doživio takvo iskustvi, Gregorićeva priča je prenerazila. Fini gospodin, liječnik, načitan i intelektualac, a tako se mirno i uz osmijeh hvalisavo razmeće o svome obračunu sa časnim sestrama. Nije im se čak ni sudilo, nego odmah na vješala i gotovo!”.

    – “Pet Stepinčevih pisama Ivanu Meštroviću predao sam arhivu Zagrebačke nadbiskupije. Sva sam ta pisma fotokopirao. Napose mi je zanimljivo ono napisano u lipnju 1959., godine, a koje je otac primio neposredno prije no što će krenuti na put u Hrvatsku.
    Stepinac piše:
    – Mi se ne čudimo ovdje tom postupku UDBE, jer to joj je glavna zadaća ”mučiti ljude dan i noć, špijuniranjem, beskrajnim ispitivanjima, globama, zatvorima, terorom koji nema primjera u povijesti civilizirane Europe osim kod nacizma”. Već iz tog možete zaključiti da je apsolutno nemoguće, da ikad predobiju srca ljudi za ovaj monstruozni sistem. Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skrhanog zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Što god se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, mora se srušiti unutarnjom nuždom. Moglo bi se i ovdje reći, što kaže Isus u Evanđelju: ”Svaki zasad koji nije zasadio otac moj nebeski, iskorijenit će se”. A budući da komunizam negira i ruglu izvrgava Boga, sigurno je, da ga nije zasadio Bog, nego sotona. Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu….. Imao bih Vam mnogo toga pisati, ali, kako rekoh, vrlo je teško s poštom. Njihovom se ne služim, jer sam ustanovio, da pisma prema prilikama mijenjaju, brišu, nadomeću, iskrivljuju…… Međutim, Bogu hvala, nismo ni najmanje malodušno: ”Ako je Bog s nama – veli sveti Pavao – tko će protiv nas”? Naš siromašni narod preboljeti će i ovo zlo i odahnuti opet u miru i slobodi.”

    – Razgovor Ivana Meštrovića i zločinca Tita na Brijunima u ljeto 1959. godine “Ali napao je Hrvate zato što su rezervirani prema režimu, ne žele u komunističku partiju, a ni službe u vojsci, policiji, pa čak ni u privlačnoj diplomaciji. Povrh toga, Hrvati u najvećem broju bježe iz zemlje u inozemstvo – potužio mu se.
    Otac je zaključio da je Tito visoko mislio o sebi.
    – Da sam se rodio u nekom većem narodu, u Americi ili Rusiji, mogao bih učiniti nešto značajno, a ovako – tu sam gdje sam – rekao mu je rezignirano.
    Potužio mu se na svoje pomoćnike i ministre nazivajući ih nesposobnjakovićima i korumpiranima.
    – Sve moram sam raditi. Za vrijeme putovanja po svijetu sam dogovaram i održavam sve kontakte, a moji su ministri i savjetnici nedorasli. Sve pada na moja leđa!”

    – i za kraj Mate ovako piše o Milovanu Đilasu “- Zainteresirao sam se za Đilasa tek kada je u zapadnom svijetu izrastao u blistavu otpadničku zvijezdu, nakon što ga je Tito, zbog serije članaka u ”Borbi”, koji su skretali s tvrdo zacrtanog i dogmatskog kursa, 1954., godine, izopćio iz najužeg vrha komunističke partije i iz najviše politike. A onda je bio predsjednik Savezne narodne skupštine. Đilas je s Titom, Aleksandrom Rankovićem i Edvardom Kardeljom tvorio vladajuću nedodirljivu četvorku. Potom je 1956., godine, osuđen na tri godine zatvora zbog niza napisanih priloga i izjava u američkim medijima. Priznao je da su neki detalji u Hebrangovoj optužnici bili izmišljeni i neistiniti – poput onog da je 1943., godine postao ustaški agent. Ipak, istina je da je Hebrang: ”Bio uvjereni hrvatski nacionalist”! Nije se želio očitovati da li je bio Staljinova krtica. Nije izričito rekao tko je zapovijedio Hebrangovu likvidaciju. No, iz svih ostalih razgovora nije mi bilo teško dokučiti Đilasovo nijemo priznanje, kako se ni jedna ključna odluka nije smijela provesti bez Titove suglasnosti! O masovnoj likvidaciji zarobljenika bilo odlučeno na zatvorenom sastanku najužeg partijskog vrha. A on, prem da mu nije bio nazočan zato što je tad boravio u Crnoj Gori, nije biježao od vlastite odgovornosti:
    – I da sam sudjelovao na tom sastanku – složio bih se, zato što je to od mene zahtijevala partijska stega – kazao je – i nadodao:
    – Takva odluka nipošto nije mogla proći bez Titove usmene privole.
    Kao što je poznato Tito po slovu Ustava nije bio ovlašten potpisivati odluke kojima se potvrđuju smrtne kazne. Odbijene molbe za pomilovanje brojnih osuđenika na smrt: Draže Mihajlovića, Mile Budaka, Leona Rupnika, Milana Nedića, Slavka Kvaternika, Alexandera von Loehra, Eriha Lisaka i ostalih na saveznoj razini potpisivao je predsjednik Prezidija Savezne narodne skupštine Jugoslavije dr. Ivan Ribar, kao formalni šef države ili pak na republičkoj razini predsjednici parlamenata: pisac Vladimir Nazor, akademik Siniša Stanković u Srbiji itd…..
    Đilas tvrdi da je tad pobijeno oko 30 000 ljudi, ali to nisu bili samo Hrvati, nego je bilo i srpskih i crnogorskih četnika, slovenskih belogardejaca i još nekih. A razlog zašto su pobijeni:
    – Vjerovali smo kako je neizbiježan skori rat Amerike i Engleske protiv Sovjetskog Saveza. Hrvate, koji su se po zapovijedi Ante Pavelića, povlačili prema Austriji, smatrali smo okorijelim neprijateljima, zato što su ratovali protiv nas i pogotovo što nam se nisu željeli predati poslije kapitulacije sila Osovine. Oni bi se, prema tome, sigurno priključili zapadnim silama kad ubrzo budu napale Jugoslaviju Radilo se, dakle, o oprezu.”

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code