KRALJEVSKA AKADEMIJA U ZAGREBU- pismo dr. Ive Biondića

KRALJEVSKA AKADEMIJA U ZAGREBU- pismo dr. Ive Biondića

31. listopada, 2014.

 

Žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjenah,
a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah,
pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija,
kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj».

(Franjo Rački, «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.)

 

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

Akademik ZVONKO KUSIĆ, predsjednik

 

LOCO

Poštovani,

Iskrene vam čestike glede svečane obilježbe 200. obljetnice rođenja bana pučanina, jezikoslovca i političara IVANA MAŽURANIĆA, što se organizira 22. listopada 2014. u Atriju palače HAZU-a (Zagreb). S tim u svezi, posve neobvezatno, dopustite ad hoc „pismo namjere“ pod sloganom:

REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ

1. Kraljevska akademija (Academia Regia), glede zahvalnosti prema hrvatskom narodu, utemeljila je 1776. godine carica Marije Terezije (1717. – 1780.). Akademijina je bila misija „da obrazuje građanstvo i doprinese većem općem dobru dok se vodi istom logikom koja uspostavlja Državu.“[1] Nažalost, još pod neistraženim okolnostima, ukinuta je 1850. godine, da bi je zamijenila Južnoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – JAZU (1864.). Potonja je nastala po crti Bečkog dogovora (1850.), kojim je, kao „minom s odloženim paljenjem“, kobno oblikovana jugoslavenska, pače i europsko-svjetska povjesnica.[2] Ušavši u svoju palaču na zagrebačkom Griču – posebice marom njezina ravnatelja (prof. dr. sc. BORNA pl. BEBEK) – Kraljevska Akademija obnovljena je 2012. godine. Pod geslom muiltitudo sapientuim sanitas orbis, glede najviše moguće neovisnosti,[3] svojim djelovanjem i projektima (od kojih je jedan i „Hrvatski ustav“), Akademija nastoji uspostaviti i promicati nacionalni i državni kontiniutet, što je – tragom fatalna ideološkog projekta JAZU-a (1864. do danas) – dramatično zagubljen za prve i druge Jugoslavije.

2. U tom kontekstu, prvi nadbiskup i kardinal zagrebački JURAJ HAULIK  (1789.-1969.) i prvi ban pučanim IVAN MAŽURANIĆ (1814.-1890.), amblematična su imena, gotovo zaštitni znak obnovljene Kraljevske Akademije. Ukratko, naspram jugoslavenske (balkanske), oni su bila zadnja crta obrane srednjoeuropske uljudbene i kulturne nam identifikacije.[4] S tim u svezi komunistička (jugoslavenska) povjesnica kardinala Haulika gotovo izrinula, dok je Mažuranića priznala tek kao književnika (pjesnika). Naime, usuprot kobna kovanja „rasno-jezičnog jedinstva“ (v. moto), iza čega je – po crti „evangelikalnog ekumenizma“[5] – stajala imperijalna britanska politika, upravo je Mažuranićevom vladavinom započeo proces konstituiranja Hrvatske kao moderne političke zajednice („hrvatske nacije“). Nažalost, taj je proces  prekinut ulaskom u prvu i nastavno u drugu Jugoslaviju, da ni danas nije dovršen uspostavom samostalne republike Hrvatske (1990.).

3. Kad je riječ o Ivanu Mažuraniću, upravo se nalazimo u ozračju jubilarne  godine glede obilježavanja 200. obljetnice njegova rođenja (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. – Zagreb, 4. kolovoza 1890.). Iako pod agendom UNESCEO-a, pače i pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora i Vlade, skandalozno je izostala nacionalna (državna) obilježba rečene obljetnice (11. kolovoza 2014.).[6] Međutim, zaigravši „Kolo za bana“ kao i učeničkom „Razglednicom za bana“, Novljani su se dostojno odužili svome slavnome sugrađaninu.[7] U tom ozračju, pobudom Kraljevske akademije, u Novom je organizirano predavanje „Hrvatska nacija – nedovršeni projekt Ivana Mažuranića”. Nova otkrića o „banu pučaninu“ toplo su zaprimljena, kao i načelni prijedlog glede revizije ranijih i podignuća nova spomen-obilježje na novljanskom „Dvoru Mažuranićevih“. [8]

4. Uglavnom, u ovim dramatičnim trenutcima „shizofrene“ Hrvatske, otkrivena je iznimno važna (re)aktualizacija Mažuranića, kao državnika i političara.[9] S tim u svezi, u sklopu nekoliko akademskih zajednica (HAZUD, Kraljevska akademija i KAZ „Kralj Tomislav“), organizirana je 14. rujna 2014. godine svećana akademija, uz predavanje „Ivan Mažuranić – Otac moderne Hrvatske.“[10] Nastavno, iako u završnici jubilarne godine, tragom pobude Kraljevske Akademije, niz ogranaka Matice hrvatske[11] prisjetit će se, uz ino,i svojega dugogodišnja predsjednika. Isto tako, nedavno je Zbor hrvatskih ratnih veterana organizirao tribinu o temi: „Ivan Mažuranić u svom i našem vremenu“. U svim tim prisjećanjima toplo je pozdravljena pobuda: da bi Hrvatski sabor mogao (trebao) uvesti „Dan sjećanja na Ivana Mažuranića“ (29. rujna, dan njegova ubanjenja), dok bi na (u) Banskim dvorima Hrvatska vlada podigla spomen-obilježje: „Ovdje je stolovao ban pučanin IVAN MAŽURANIĆ (1873.-1880.) – „začetnik moderne hrvatske nacije.“

5. S obzirom na to, glede si autoriteta, iznimno bih nas radovala otvorena potpora HAZU-a glede: (1) podignuća spomena Ivana Mažuranića u/na Banskim Dvorima, (2) uvedbe „Dana sjećanja na Ivana Mažuranića“ u Hrvatskom saboru i, s tim u svezi, isto tako, (3) podignuća spomena kardinalu Hauliku u Hrvatskom saboru. Glede potonja, to je ranija pobuda, budući da je  «Haulik nedvojbeno veliki zaslužnik i neće biti zaboravljen u nizu velikana čija će se poprsja kasnije postaviti u Saboru, što je najavio predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić».[12] Međutim, očigledno po crti neobalkanske (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (od 2000. do danas), spomenuta je pobuda, vjerojatno, skončala u ladicima saborske pismohrane, kao i zagubljeni (opetovani) prijedlog Gradskoj skupštini Grada Zagreba glede „Preimenovanja Trga maršala Tita u Trg kardinala Jurja Haulika“.[13]

6. Nakon dramatične, gotovo „shizofrene“ hrvatske situacije, što je susljedno obilježena rečenom neobalkanskom kolonijalnom politikom, spomenute bi obilježbe simbolički mogle zacrtati povratak izvornom „hrvatskom pravcu“, što je tendencijski živovao za tzv. „Tuđmanove Hrvatske“. Na taj način, primjerice, onkraj tobože „osnovnog pitanja predsjedničkih izbora: jeste li za fašizam ili antifašizam?“[14] – iskristaliziralo bi se temeljno pitanje: kako, po crti Haulik-Mažuranićeve državno-političke baštine, dovršiti proces nacionalne (političke) identifikacije. Naime, za razliku od Strossmayera i Račkoga, uz kardinala Haulika, Mažuranić nikada nije iskazivao jugoslavensko usmjerenje niti je računao s ulogom Srbije u definiranju budućnosti Hrvata odnosno Južnih Slavena u sklopu Austrije.[15] Stoga je više nego aktualno  pitanje: “Hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća” .[16]

6. Međutim, naspram koncepcije „hrvatskog političkog naroda“, etnojezično je jugoslavenstvo i dalje poželjna identifikacija. Naime, par godina nakon završetka Domovinskog rata (1990.-1995.), kojim su položeni temelji „hrvatske nacije“,[17] iz nacionalnog je panteona (HAZU) protekao ontološki zaziv: „Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta“.[18] Štoviše, glede te  kolonijalne crte, drugi je akademik skandalozno “naštimao“ antropogenetičke nalaze, kako bi, uz filološko-lingvističku, spomenuta balkanska ontologije imala i tobožnju egzaktnu posvjedočenost.[19] U tom je kontekstu, tek razumljiva zamjedba iznimno cijenjena akademika. Naime, on drži da od prošla stoljeća, kad se oblikuje moderna nacija, pa sve do današnjih dana, «hrvatske političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom».[20] Riječ je, prije svega, o konstitucionalnom kaosu,[21] kojim je obilježena tobože neupitna preambula, [22] odnosno tzv. Izvorišne osnove Hrvatskog ustava.

7. S obzirom na to, pored otvorene potpore organiziranih hrvatskih branitelja, uz suglasje (o)pozicionalne političke, kritička bi akademska (intelektualna) elita trebala pobuditi ustavne promjene in capite et membris. Naime, upravo one promjene što su, naspram sadašnje „partitokracije“, u funkciji „hrvatske nacije“ (koncepcija „hrvatskog političkog naroda“), koja čak ne postoji ni kao ustavna kategorija. Ako je to tako, glede zahuktalih predsjedničkih izbora, vjerojatno, rado bi se čuo razumni glas: „HRVATSKA NACIJA, u koju spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta, u središtu je moje kampanje i PROGRAMA“. Tek na toj programskoj platformi – onkraj novosmjerno-zapadnobalkanske „(č)etničke“ – koja se, pače, promiče pod HAZU-ovim pokroviteljstvom[23] – kao normalna politička nacija, izvorno bi europskim pravcem Hrvatska zabrodila nemirnim vodama zapadne „liberalne demokracije“. Spomenutim se programom predsjednički kandidat nužno izdiže iznad „strančarenja-partijašenja“, budući da je tek hrvatska nacija onaj okvir unutar kojega je moguća normalna profilacija uobičajena političkog spektra, što ga sada gotovo shizofreno pokriva  tzv. hrvatska ljevica i desnica.

8. U svakom slučaju, toplo smo zaufani u potporu HAZU-a glede nam vraćanja simbolična duga prešućenim hrvatskim velikanima (Rediviviscus Hauliki et Mažuranić). Štoviše, sâm bi (J)HAZU ovime mogao pobuditi  autolustracijski iskorak glede si čvrste masonsko-boljševičke okomice. Naime: «Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti predana je 1945. u ruke jugomasonima sa starim šefom lože Andrijom Štamparom, kojemu će članovi Partije s Miroslavom Krležom samo sekundirati. […] Jednome su sva ta braća ostala vjerna: da služe režimu, bez svog vlastitog uvjerenja, ali jako gramzljivi za svakom povlasticom«.[24] Inače, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Broz je postao njen počasni član 28. bila je prva akademija znanosti koja je primila 28. decembra 1947. prosinca 1947. Josipa Broza za svog počasnog člana. Bio je to svečani obred kojim se JAZU zahvalila Brozu na obnovi suverenosti Hrvatske, a Broz poručio akademicima da je socijalizam okvir za znanost.[25] O kriterijima za taj okvir, na sreću, imamo izvorno svjedočanstvo.  «Dok sam bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKH […] došao mi je predsjednik JAZU s molbom da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje ’drugova iz Savske’ (tamo je bilo sjedište Udbe za Hrvatsku). Očigledno je to tada bila takva praksa prije nego se akademici predlože za izbor».[26] Sapienti sat!

9. Zaglavno: ako ikad, konačno je došao zeman glerde  oslobođanja HAZU-a od  „istočna grijeha“ (v. moto), pod kojim su začete „pogube naroda“, na koje je još  dalekovidno predbježno upozorio kardinal Haulik (1860.). Naime: «Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah […] To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi.» Komunizam „koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine […] zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.»[27] Zboga svega toga, još jednom, REDIVIVISCUS HAULIK ET MAŽURANIĆ.

            Harni pozdravi, uz Haulikovo geslo

 

IN REM CROATORUM

 

prof. dr. sc. Borna pl. Bebek, v. r.

ravnatelj Kraljevske Akademije

 

prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ, v. r.

dopredsjednik Znanstvenog savjeta Kraljevske Akademije

 

 

 


[1]www.kraljevska-akademija.com/

[2] Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[3] Kao ustanova priznata je od države prema člancima 1., . 2. i 3. Zakona o Ustanovama, pravno registrirana pod OIB 36228656428 s mogućnošću dodjeljivanja doktorske titule.

[4] I. Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, Zagreb, 2010.

[5] Peter Küzmič, Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983., s. 229. Također: I. Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, s. 62-63.

[6] „Ne znam kako protumačiti oglušivanje Ministarstva i Sabora na naš poziv i prijedlog [glede zajedničke obilježbe i financiranja – I. B. ]. Ispada da im Mažuranić nije bitan, da ovoj vlasti podsjećanje na njegovo djelovanje te doprinos hrvatskoj politici i kulturi nije važno“ (Oleg Butković, novljanski  gradonačelnik, Večernji list, 25. srpnja 2014.)

[7] www.novilist.hr/…/Kolo-i-junacke-pjesme-za-rodendan-Ivana-Mazurani…

[8]novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU…

[9]http://hrsvijet.net/:ivan-maurani-preueni-i-zlorabljeni-otac-moderne-hrvatske

[10] www.hazud.hr/poziv-svecana-akademija-ivan-mazuranic-otac-moderne-

[11] Riječki ogranak Matice hrvatske, s tim u svezi, pobudit će županijske vlasti glede moguća podignuća spomen-obilježja Ivanu Mažuraniću (i) u njegovom gradu  Rijeci. Izgledno, to neće biti problem, posebice kad su spomenute vlasti, glede promicanja slavna pjesnika i crnogorskoga nacionalnog identiteta, hvalevrijedno poklonile bistu Ivana Mažuranića gradu Cetinju (Novi list, 29. rujna 2009.).

[12] Željko Sabol, tajnik Sabora,  «Neutemeljeni prigovor Saboru», Vjesnik, 4. lipnja 1998.

[13]http://www.hkv.hr/biondi-ivan/6986-prijedlog-preimenovanja-trga-marala-tita-u-trg-kardinala-jurja-haulika.html

[14] Danko Plevnik, „Osnovno pitanje izbora je: fažizam ili antifašizam“, Slobodna Dalmacija, 29. lipnja 2014. godine.

[15] Dalibor Čepulo, „Ivan Mažuranić (1814.-1890.)“, u: Vladimir Stipetić i dr. /pr./, Liberalna misao u Hrvatskoj, Zagreb, 2000.

[16] Nikša Stančić, “Hrvatska nacionalna integracija u 19. i 20. stoljeću: ritmovi, ideologije, politica”, u:  J. Hekman /ur./,Hrvatska politika u XX. stoljeću, MH, 2006., s. 33.

[17] Kao izvor suvereniteta, Domovinski je rat trebao dovršiti proces konstituiranja moderne hrvatske nacije. Zato je britanski novinar Marcus Tanner, kako upozorava Benjamin Tolić, svojoj knjizi dao prispodaban naslov – Hrvatska: nacija iskovana u ratu (Croatia: A Nation Forgend in War, 1997.).

[18] Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224.

[19] Naime, očitom manipulacijom „uneseni su uzorci s tendencijom smanjenja udjela tzv. hrvatske haplogrupe I (Eu7), a povećanja tzv. slavenske haplogrupe R1a (Eu19)“, čime se nastojalo „potvrditi dotadašnju teoriju o etnogenezi Slavena i genetičke srodnosti naroda koji govore slavenskim jezicima“. Takvu je manipulaciju, pače, opovrgavši ranije vlastite rezultate – očito po crti neobalkanskog revivala – izvela ekipa na čelu s profesorom Pavlom Rudanom koji je, „ gle čuda, (potom) izabran za akademika“ (Ivan Jurić, Podrijetlo Hrvata, Genetički dokazi autohtonosti, Zagreb, 2011., s. 284).

[20] Josip Županov, „Razgovor“,Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.

[21]  „Nije jasno jesu li u ‘Izvorišnim osnovama’ iz 1990., koje su važne za tumačenje Ustava, država i nacija ista pojava ili dvije te je li nacija, odnosno država sastavljena po narodnom načelu po kojemu naciju čini hrvatski narod ili dijelom po državljanskom načelu ili pak i po manjinskom načelu po kojemu je država sastavljena i od manjina“ (Ivan Padjen, „Ako već mijenjamo Ustav, počnimo od temelja“, Jutarnji list, 3. siječnja 2014.)

[22] „Nema cjenjkanja, nema kopanja po preambuli Ustava.Nema demontiranja predsjednika Tuđmana, koji je to, oni koji ga cijene i poštuju, apotekarski vagao kada je slagao. To ne ćemo dirati to je statika zgrade“ (Zoran Milanović, www.vlada.hr/…/117_sjednica_vlade...6. 9. 2013.). Tako naša politička elita preko palube baca dvostoljetnu izborenu demokratsku baštinu: Naime: «Narod uvijek ima pravo popraviti, preinačiti, promijeniti svoj ustav; jedno pokoljenje ne može podvrći svojim zakonima buduća pokoljenja» (Ustav Narodne skupštine Francuske – 1793, čl. 28.).

[23] „Dok je hrvatska državnopravna ideja uspijevala preživljavati krvave diktature monarhističke, a potom i komunističke Jugoslavije, danas se razbijena na rubu same opstojnosti tek spontano opire posrbljivanju Hrvatsku. Nije li očito kako je insceniran performans srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića s hrvatskim školskim knjigama iz povijesti poslužio Beogradu da se nametne kao vrhovni arbitar ’regionalne’ prosvjetne politike, koju je nedavno u HAZU svojim potpisom u obliku Deklaracije o Regionalnoj strategiji ozakonio ministar s hrvatske strane Željko Jovanović. Ono što je tada prešutio hrvatski, izgovorio je srbijanski Jovanović, istaknuvši kako se čini sve da razlike među nama postanu što manje. Politički program jugoslavizacije hrvatski je ministar pak posredno izrazio pohvalivši predsjednika HAZU, koji je balkanskim ’mininistrima održao izuzetan govor o viziji osnivača HAZU đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera’, a koja je, kako i podsjeća Jovanović,  ’još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo’” (Mate Kovačević, „Jugoslaviziranje Hrvatske“, http://www.hrsvijet.net/, 2. studeni 2013.).

[24] Ivo Supek,  Republika Hrvatska, br. 131, Buenos Aires, 1981., s. 35-36.

[25]  Prva akademija nauka koja je primila Broza za svog počasnog člana bila je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.Svečanoj sjednici JAZU nazočili su rukovoditelji NR Hrvatske, predsjednik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske, Vladimir Nazor, predsjednik Vlade NR Hrvatske, dr. Vladimir Bakarić, i drugi dužnosnici. Broz je ušao u dvoranu JAZU “oduševljeno pozdravljen”, u pratnji predsednika JAZU, dr Andrije Štampara, i potpredsednika Akademije, Miroslava Krleže. Broz je ušao u dvoranu JAZU “oduševljeno pozdravljen”, u pratnji predsjednika JAZU, dr. Andrije Štampara, i potpredsjednika Akademije, Miroslava Krleže. Prisutnima se najpre obratio predsednik JAZU, dr Andrija Štampar (1888-1958). Prisutnima se najprije obratio predsjednik JAZU, dr. Andrija Štampar (1888-1958), koji  Štampar je bio veoma cenjeni stručnjak za socijalnu medicinu sa svetskom reputacijom. je istakao da se počasni doktorat Brozu dodjeljuje u okviru osamdesetogodišnjice JAZU. Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istakao: Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istaknuo: “Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma… To znači da je ovaj naš čovek iz naroda kome je kolevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične dubrave na Sutli, gde je pes- nik ispevao našu narodnu Himnu, da je on među našim političkim ličnostima, ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u delo i svršen čin od međunarodnog značaja. „Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma …” Maršal Tito delujući u okviru Lenjinskog i Staljinskog pokreta pokazao nam je, sa čitavim nizom svojih saradnika šta znači praktična primena načela o Lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primenjuje doslovno socijalistički.”6 Naime, “maršal Tito djelujući u okviru Lenjinskog i staljinskog pokreta pokazao nam je, s čitavim nizom svojih suradnika šta znači praktična primjena načela o lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primjenjuje doslovno socijalistički”  Obrativši se nazočnima, Josip je Broz istaknuo da je u prošlosti Akademija bila „jako ograničena, a skoro se uopće nije bavila jednom od najvažnijih znanosti – znanošću o društvenom razvitku. Tek danas u novom, socijalističkom društvu, znanosti dobiva neograničene mogućnosti … „ („Josip Broz – upotreba naučnih ustanova u Srbiji za deifikaciju jugoslovenskog diktatora“, www.hereticus.org/…/, 25. 7. 2009.).

[26] Miko Tripalo, «Razgovor», Erasmus, br. 15, Zagreb, 1996., s. 26.

[27]

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code