KORUPCIJA JE STIGLA IZ ZAPADNE EUROPE

KORUPCIJA JE STIGLA IZ ZAPADNE EUROPE

1. rujna, 2014.

neba

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 14. dio

 

Zabilježio i snimio: Dražen Stjepandić

U našem ekskluzivnom feljtonu Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača ispisujemo i četrnaesto poglavlje. Još se držimo sedamdesetih i početka odamdesetih godina prošlog stoljeća i poslovnih odnosa Ine i PBZ-a, kao glavnih motora razvoja privrednog života u nekadašnjoj SR Hrvatskoj.

U četrnaestom nastavku gospodin Barač se detaljnije osvrće na neke važne pojave koje su nastale sedamdesetih godina kao što a to su najmještanja natječaja i uzimanje provizije u poslovima sa stranim ponuđačima. Takvo poslovno ponašanje nastalo sedamdesetih uobičajilo se osamdestih godina, a devedesetih i prvih godina ovog stoljeća uzimanje nezakonitih provizija doseglo je svoj vrhunac i u još pogoršanijim varijantama u domaćem poslovnom svijetu uobičajene su do današnjih dana.

Ovaj i naredni nastavak posvetit ćemo povijesti nastanka te pojave u Hrvatskoj, točnije gospodin Barač će navesti neke primjere iz svog iskustva vezanog za poslovanje najveće poslovne banke i najvećeg privrednog subjekta u bivšoj državi, a ujedno i najvećeg komitenta PBZ-a.

Provizije, namještanje i pogodovanje u natječajima bili su i ostali najkrupniji oblik korupcije u hrvatskom društvu.

Premda danas o korupciji stalno dobijamo packe i prodike iz EU gospodin Barač tvrdi da su takvo ponašanje u nekadašnje socijalističko društvo ušlo s otvaranjem prema Zapadu.

IVO VRHOVEC NAVIJAČ JUGOSLAVENSKE REPREZENTACIJE

Ivo Vrhovec brat Josipa Vrhovca htio je postati predsjednik Dinama početkom osamdestih. Ne znajući za tu želju Ive Vrhovca postao sam meta koju je trebalo ustrijeliti. Dok je bio gradonačelnik Zagreba, u intervjuu za “Vjesnik u srijedu” kad su ga pitali na koga navija odgovorio je :”Za jugoslavensku reprezentaciju.” To mi je baš bilo upalo u oči jer sam smatrao da gradonačelnik Zagreba bez obzira koliko ima veze s nogometom mora reći da navija na Dinamo. Kakva jugoslavenska reprezentacija. E sad je takav čovjek umjesto mene postao predsjednik Dinama na kraju 1984. Oko dolaska Ive Vrhovca u Dinamo bili su angažirani Leo Lang i Vid Ročić.

PBZ KAO KOLETERALNA ŽRTVA U NAPADIMA NA INU

Ipak, glavni razlog moje smjene u PBZ-u saznao sam tek nedavno. Narodna banka Jugoslavije 1981. i 1982. nije htjela prodati Ini devize za uvoz nafte tjerajući je u ogromne troškove kroz kratkoročne kreditne linije. Istovremeno Narodna banka Jugoslavije imala je devizne rezerve u visini 800 milijuna dolara. Kad Inu nisu mogli srušiti njen razvoj su željeli zaustaviti. Savezna devizna inspekcija u Inu je poslala šest deviznih inspektora u PBZ iz čega je rezultiralo šest prijava za privredni prijestup koje su kasnije sve na sudu odbačene. Jedan od tih inspektora kasnije se susreo s gospodinom Ivanom Paulovićem, koji je bio jedan od rukovodioca deviznog sektora PBZ-a u to vrijeme i jedan od optuženih, pa oslobođenih. Srdačno su se pozdravili i popričali da bi završili na zajedničkom ručku. Prilikom tog susreta dotični savezni inspektor, porijeklom Crnogorac se ispričao i rekao da je PBZ kolekteralna žrtva, a pravi cilj je bila Ina. A da stvar ne bude providna trebalo je rušiti i PBZ kao glavni oslonac Ini. Tu leži i odgovor zašto je morao biti raskinut s Dow Chemicalom kao i odgovori na mnoga druga pitanja. Hrvatska tada nije imala rukovodstvo koje bi razumjelo što se događa i pravovremeno poduzelo mjere zaštite. Partijsko rukovodstvo prije svega. Hrvatska je srušila prethodno partijsko rukovodstvo i novo partijsko republičko rukovodstvo je rušilo Inu i PBZ, motorne snage stabilnosti i razvoja SR Hrvatske. U taj kontekst treba staviti i postavljanje Jove Kunca za pomoćnika predsjednika Ine za financije 1982.

IZGRADNJA ODBOJKAŠKOG DOMA NA SAVI

Koncem 1978. postao sam predsjednik Odbojkaškog kluba Mladost, u sastavu Akademskog sportskog društva Mladost iz Zagreba. Imali smo mušku i žensku ekipu i bila su to zapravo dva kluba u jednom. Svaka ekipa je imala seniorsku, juniorsku i kadetsku ekipu. Treninzi su se održavali u Domu sportova, dvorana 3 i to sve ekipe u popodnevnim i večernjim satima. Zacrtali smo ciljeve. Seniorska ekipa prvaci Jugoslavije i osvajači kupa, a isto je vrijedilo i za mlađe uzraste. Da bi o ostvarenju takvih ciljeva mogli uopće sanjati trebalo je osigurati dvoranu i financijska sredstva za angažiranje najboljih trenera i igrača.

Kako sagraditi dvoranu? U Zagrebu nismo mogli imati ni školsku dvoranu pogodnu za odbojku i naš klub. Vidjeli smo da postoje baloni, pa smo kombinirali i razmišljali o tomu. U tom kombiniranju smo došli u 1979. godinu. Inflacija je već bila poprilična, a i građevinari su počeli osjećati manjak posla. Kad je kod mene jednog dana 1979. došao generalni direktor Hidroelektre Žarko Čikara rekao mi je da bi mogao dobiti posao izgradnje Hodroelektrane Golubić u Dalmaciji, ali Elektroprivreda Dalmacije tada nije imala novca i mogla je osigurati sredstva tek za tri-četiri godine. Žarko Čikara je došao pitati može li PBZ kreditirati Hidroelektru? Sjećam se da je rekao da očekuje visoku zaradu. Objašnjavajući mi interes Hidroelektre spomenuo je i interes Elektroprivrede Dalmacije, koja je također imala interes graditi Golubić na kredit. Nije zaboravio ni interes PBZ-a koja bi mogla uzeti malo veći kamatu.

– Slušaj Žarko- rekao sam direktoru Hidroelektre- daj Vahidu Hodžiću da napravi projekt dvorane Mladosti na Savi, pa da vidimo što to košta. Onda ćemo Hidroelektri dati redovnu kamatu PBZ-a.

– Dogovoreno- rekao mi je.

Prijedlog koji je Hidroelektra predložila iz cijene dvorane u raspodjeli sredstva kod završnog računa kod završetka dvorane izdvojit će se u Hidroelektrin fond zajedničke potrošnje. U međuvremenu je napravljen Samoupravni sporazum između Mladosti i Hidroelektre o izgradnji i korištenju dvorane, proveden je i referendum u Hidroelektri o prihvaćanju SAS-a. Sve je to učinjeno. Autor je bioBepo Gotovac jedan od tadašnjih rukovodioca u Hidroelektri. I tako smo profitirali svi. PBZ je sigurno plasirala novac, dobila je zadovoljavajuću kamatu po tarifi, Hidroelektra je dobila posao na kojem je dobro zaradila, Elektroprivreda Dalmacije je dobila hidroelektranu Golubić prije roka za manju cijenu i ostvarila je prihod od prodaje struje tri-četiri godine ranije, a Mladost dvoranu. Mladost je u tom trenutku uz Gradačac bila jedini odbojkaški klub na svijetu koji je imao svoju dvoranu.

GRADAČAC IMA ŠTO ZAGREB NEMA

Oko te dvorane digla se velika prašina u Zagrebu i šire. Pa zašto treba dvorana? Pa toliki novci. Pa do sada se igralo na otvorenom, pa može se i dalje, te slične gluposti… Pucalo se na mene i na PBZ. Tvrdilo se da se uzelo pare iz Jadranskog mosta, čiju je izgradnju također izvodila Hidroelektra. Moj odgovor je bio kako to da se nitko ne pita kako Zagreb do sada nije imao takvu dvoranu, a ima je naprimjer Gradačac?

ČUDNI POLOŽAJ PBZ-a u HRVATSKOJ

Ina je je materijalno pomagala ne samo privredne subjekte nego kulturu i sport. Financijski je potpomogla obnovu HNK. Sve je to nastojala i PBZ, čiji je položaj u SR Hrvatskoj bio jako čudan.

Nastala je iz filjale Jugoslavenske investicione banke koja se pretvorila u banku SR Hrvatske i tek početkom sedamdesetih godina SR Hrvatska je povukla svoj osnivački kapital iz PBZ-a i tako je uvjetno prestala biti njen vlasnik. U Zagrebu je djelovala komercijalna banka pod imenom Kreditna banka Zagreb i u nju su kao komitenti i osnivači bili uključeni svi privredni subjekti, gradovi i općine. Kod rješavanja svakog privrednog problema privredni subjekti su mahom tražili blagoslov i pomoć komiteta i partije, ne samo zbog blagoslova po pojedinim pitanjima, nego i da učvrste svoj položaj u poduzeću. A i komitet je dobivao na značaju jer je kao pratio zbivanja u privredi i uključivao se u rješavanje problema. Kadrovi iz poduzeća koji su imali tu praksu profitirali su i dobivali su i položaje u partiji. Kad se nešto dijelilo oni su bili blizu.

DRUG SLAVKO ŠAJBER IZ GRADSKOG KOMITETA

Kad sam došao u Zagreb i 8. svibnja 1974. izabran na mjesto generalnog direktora PBZ-a, uz prethodnu odluku Kadrovske komisije CK SKH i suglasnost mjerodavnih u Predsjedništvu CK SKH nisam smatrao da se trebam bilo kome javiti osim prijaviti prebivalište. Još nisam bio ni sjeo u fotelju došao mi je jedan od direktora u sektoru deviznih poslova Branko Hiršl. Upravo se bio vratio sa višemjesečnog bolovanja zbog infarkta. Ponudio sam ga da sjedne. Odmah mi je počeo govoriti da ja znam kako je on bio za Babin Kuk, a ja to nisam znao, niti sam ga ranije sretao u poslu. Mislio je da se time svrstava. Rekao sam mu da svako mjesto traži potpunog čovjeka što znači da radi koliko to poslovi zahtijevaju bez radnog vremena.

– A ovdje ima puno toga što treba uraditi i ako takav režim prihvačaš, spreman si umrijeti na radnom mjestu onda idi i radi- rekao sam mu.

– Jesam- odgovorio je Branko Hiršl.

I toga se držao i uvijek je bio na raspolaganju.

Van kuće nisam s nikim kontaktirao, a i kad bih, bilo je toliko toga za uraditi. Trbao sam naći najbliže suradnike i pronaći novac za realizaciju investicionih projekata. Smatrao sam da je naša dužnost potaknuti privredu bez obzira u kojoj je općini jer se samo tako mi kao banka možemo razvijati.

Nisam vidio da u komitetu ima novaca. Jednog dana nazvali su iz Gradskog komiteta Zagreba u Mesničkoj. Razgovor je bio oko inozemnih punktova PBZ-a, a na kraju sekretar komiteta drug Slavko Šajber mi se obraćtio s primjedbom:

– Ti si ovdje u Zagrebu već dva-tri mjeseca i nisi se javio u komitet.

O politici i hijejarhiji sam znao toliko da je Predsjedništvo CK SKH iznad Gradskog komiteta, pa sam nošalantno odgovorio:

– Druže sekretaru, ti znaš da ja nisam sam sebe postavio na to mjesto na koje sam postavljen. Znaš također i tko me je postavio, ako imaš neke opaske ili sugestije na moj izbor obrati se njima. Što se mene tiče ja radim svoj posao i kad i ako budem trebao vašu pomoć ja ću vam se obratiti. Tako i vi ako nešto trebate od mene osobno ili od PBZ-a nazovite. Mi ćemo se spremno staviti na raspolaganje.

Činjenica je, da je trebalo s njima surađivati, odnosno piti kavu s njima u komitetu jer bi tako stekli oslonac. Drugi su to radili i političari su zastupali te komunalne banke i borili su se za njihove interese. PBZ nije bila ničija i teško smo i u Zagrebu, a ne samo van njega, ostvarivali ono što nam je pripadalo.

PROVIZIJA OD 900 TISUĆA DOLARA

Međutim imali smo rezultate i ubrzo smo stekli hrvatsko državljanstvo. Krenuli smo agresivno kao da smo prava banka, a u Zagrebu smo imali tri-četiri komitenta (Kraš, Hidroelektra, Viadukt i možda još par poduzeća). Imali smo i gotovo sve SIZ-ove. Trebalo je novac izvlačiti iz vlastitog potencijala. Prvi veliki posao bila je naftna platforma Panon iz koje smo izvukli sredstva za Babin Kuk. U tom sam poslu stekao prvo veliko zadovoljstvo i prvu veliku nedoumicu kad je opet do mene došao spomenuti gospodin Branko Hiršl.

– Čuj gazda- rekao je- nešto moraš znati.

– Da čujem- čekao sam napeto.

U to vrijeme je Naftaplin pregovarao oko kupovine prve nafne platforme Panon.

-Vlado Lemić, generalni direktor Ine ima prijatelja Marka Vuksana koji ima trgovačku firmu u Munchenu i obećao mu je 3% provizije u poslu oko kupnje platforme. I u tom smislu su Naftaplinovi pregovarači dobili upustvo da to osiguraju- ostao zapanjen s onim što sam saznao.

Marko Vuksan je doveo i uključio nekog Schporena koji se predstavio kao taj koji osigurava kredit za platformu i za to dobija proviziju 3% i shvatio sam da je to namijenjeno Marku Vuksanu. Vrijednost ugovora je 33 milijuna dolara. Kad sam to doznao obratio sam se tadašnjem komercijalnom direktoru Ine Ivi Cvenarskom kojem sam rekao da PBZ ima osiguran kredit u cjelosti da ne trebaju nikakvog Schporena da mu plate proviziju od 900 tisuća dolara bezveze.

– To je Vlado obećao Marku i što da radimo- uzvratio mu je Cvenarski.

Obavjestio sam o tomu i predsjednika Sabora SR Hrvatatske dr. Ivu Perišina, a on je obavjestio policiju, ali sve su zamumuljili i novac je završio kod Schporena i podijeljen je po njihovom dogovoru.

FIRMA HAMILTON BELL U LONDONU

Još prije mog dolaska PBZ je od poduzeća u inozemstvu imao Hamilton Bell u Londonu. Direktor je bio gospodin Uroš Betini, fetivi Splićanin iz Varoši. Prije toga bio je u Londonu direktor Genexove firme “Jugoskandi”. Svakako je bio pouzdan jugoslavenski kadar. Uroš je bio jako marljiv i ambiciozan, neprekidno na poslu i na putovanjima. Maksimalno je koristio potencijal PBZ-a koristeći se informacijama o razvojnim projektima koji su se pripremali i bili u toku. Kod svih investicijskih projekata javljale su se inozemne firme kao ponuđači opreme, tehnologije i slično. U pravilu radilo se o velikim europskim firmama koje su imale potencijal u svojoj djelatnosti i utjecaj u velikim europskim bankama što je za nas bilo veoma značajno jer naše ambicije u razvoju nisu bile popraćene raspoloživim vlastitim sredstvima, pa smo bili orijentirani na inozemni kapital. Tadašnja naša shema u PBZ-u financiranja investicija svodila se u slučaju uvoza opreme i tehnologije sto posto na kredit, a uz to inozemni dobavljač je morao osigurati kod svojih banaka financijski kredit u vrijednosti 50 posto od vrijednosti ugovora, a koji bi odobren PBZ-u ili izravno investitoru uz garanciju PBZ-a, a upotrebljiv za financiranje domaćih komponenata bilo da se radilo o građevinskim radovima, domaćoj opremi i slično. Osim financiranja u slučajevima kad se radilo o kupovinu postrojenja čiji je privredni kapacitet premašivao jugoslavenske potrebe stranom se isporučitelju uvjetovalo da osigura ugovor o prodaji i viška proizvoda na inozemnom tržištu. Npr. to je bio slučaj kod kupovine opreme i tehnologije za tvornicu metanola u Lendavi. Hamilton Bell iz Londona i Uroš Betini bili su veoma angažirani u svakom projektu PBZ-a. Isporučiocima opreme i tehnologije često su nudili pomoć uz proviziju iz čega se Hamilton Bell i financirao. A mi smo dobijali jako korisne informacije kod definiranja budućih ugovora.

SLUČAJ TVORNICE METANOLA U LENDAVI

Slučaj tvornice metanola u Lendavi je bio interesantan. Natjecala su se dva ponuđača iz Francuske i Njemačke. Betini je nastojao naći prednost za francuskog ponuđača, a na njegovu žalost sve usporedne analize kao visina ulaganja, utrošak energije i ostali troškovi proizvodnje pokazivale su podjednak rezultat. Njemce su zagovarali predstavnici Lendave i odlučili su se za tog ponuđača. Godinu i pol nakon toga Uroš Betini dolazi u Zagreb i ravno k meni u ured.

– Imam ti reći važnu stvar- izustio je.

– Slušam- uzvratio sam.

– Radi se o Lendavi, onaj Njemac koji je vodio pregovore o Tvornici metanola prešao je kod konkurencije i ispričao je kako su dobili posao. Platili su nekim ljudima u Lendavi.

– Što ja tu mogu- rekao sam premda sam bio iznenađen- Lendava je Ina, a što se tiče dijela posla koji su odradili ljudi iz PBZ-a sve je čisto. Tražt ću razgovor s Lenićem, generalnim direktorom Ine.

I nazvao sam Vladu Lenića i zamolio sam ga da dođe k meni u stan. I našli smo se sutradan popodne sami u stanu. Ispričao sam mu što sam doznao.

– A sad ti Vlado vidi koga češ obavjestiti i što češ poduzeti- kažem mu.

– Znaš, ja nikoga ne bih htio dovesti u situaciju da ima problema, niti da ga uvalim u nevolje- po prilici Lenić je odgovorio tim riječima.

I što tada? Ništa, išli smo dalje.

SLUČAJ MOLVE 2

Naredni projekt Ina- Naftaplina bio je 1980. godine. Mislim da se radilo o Molvama 2. Koliko se sjećam bila su tri ponuđača. Najpovoljniji je bio injžinjering kompanija Capital Plant iz Londona. Jednu ponudu je dala neka inozemna firma zajedno s Ina Injženjeringom i sjećam se da je ta ponuda bila najskuplja, defacto dvostruko viša od najpovoljnije. Jednog dana sam bio pozvan u Naftaplin na sastanak o investicijama. Mislim da je samnom na sastanak išao i Josip Slade koji je tada bio direktor Ina banke u sastavu PBZ-a. Okupilo se veliko društvo, finacijski stručnjaci iz Ine i eksperti Naftaplina iz OOUR-a Bušenje i istraživanje. Sveukupno oko tridesetak ljudi. Dvorana je bila puna, a posljednji su ušli Vlado Lemić i Mavro Popijač, tada direktor Ina-Naftaplina.

– Evo drugovi, satali smo se da se dogovorimo o izboru ponuđača za projekt Molve 2- sastanak je otvorio Vlado Lemić- mogu vam reći da Mavro i ja sada dolazimo sa sastanka ( valjda iz CK) gdje nam je rečeno da Capital Plant ne može sudjelovati u natječaju jer je u južnoafričkom vlasništvu.

Kako je Betini s Capital Plantom bio u dobrim poslovnim odnosima od njega sam saznao da to što je Lemić rekao ne stoji. Da je to bilo istina ta firma bi bila na crnoj listi, a nije bila. Tako je eliminiran najpovoljniji ponuđač. Kako je ponuda Ina Injženjeringa bila duplo skuplja od najpovoljnije odabran je treći ponuđač, koji je od najpovoljnije ponude bio skuplji za 60 posto. Zapadnoeuvropska poduzeća su uvela provizije kod nas, jako im je bilo stalo da dobijaju poslove u Jugoslaviji i za ulazak na to veliko tržište bili su spremni dobro platiti. Do otvaranja granica korupcija je bila rijetkost, kazne su bile velike i svi smo se bojali.

PROVIZIJE I TREĆI MANDAT

Kad sam se vratio u banku nazvao sam gospodina Vladu Kirinčića pomoćnika generalnog direktora da zatraži prijem kod Zlatka Uzelca tada ministra unutrašnjih poslova SR Hrvatske. Sastanak je bio dogovoren za sutradan u SUP-u. Kirinčić i ja došli smo u zakazano vrijeme i poslije ponuđene kave i par konvecionalnih rečenica obratio sam se republičkom ministru Uzelcu.

– PBZ ima poslovne odnose s firmom Capitals Plant London, znamo da ta firma radi s firmama u Jugoslaviji i nemamo niklakve loše informacije niti iskustvo s njima. Međutim, ovih dana do nas je došla informacija iz bankarskih krugova da se s tom firmom ne smije raditi jer iza njih stoji južnoafrički kapital. Imate li vi mogućnost provjeriti postoji li još neka crna lista i nalazili se na njoj Capital Plant?- kažem ministru.

– Sad ćemo zvati druga Vinka Bilića- uzvrati drug Uzelac.

Vinko Bilić je bio zamjenik ministra zadužen za to područje. Drug Bilić je došao za par minuta i ponovio sam mu pitanje. Zamjenik ministra se čudio pitanju kad je već postojala crna lista firmi s kojim se ne smije poslovati, ali odgovorio je da će provjeriti. Sutradan je odgovorio da se Capital Plant ne nalazi na crnoj listi s kojima jugoslavenske firme ne smiju poslovati.

Imao sam najmjerodavniju potvrdu onoga što sam dobro znao. Ali što sam mogao? Ina je bila najveća i najznačajnija firma u Jugoslaviji. Veoma važan komitent PBZ-a. Izazivanje potresa u Ini moralo se odraziti na poslovanje PBZ-a. Izravni sukob s Lemićem nisam želio niti bi on donio nešto dobro. Jedini izlaz bio je napustiti mjesto generalnog direktora PBZ-a. Kako? Ne kandidrati se za treći mandat. To je bio glavni razlog zašto sam svoju odluku prenio drugu Venci Kovačeviću glavnom kadroviku CK SKH. Naravno nikome pa ni njemu nisam rekao svoje razloge.T

 

 

41 komentar

Uskoči u raspravu
  1. Marija Magdalena
    #1 Marija Magdalena 7 svibnja, 2023, 14:18

    Pozdrav svima, ja sam gospodica Marija Magdalena. Imam opipljivo svjedocanstvo da sam dobila poslovni zajam, poslovna sam žena i živjela sam u Hrvatskoj, dobila sam zajam od (10,000,00 EUR) od Božjeg covjeka po imenu g. Mike Anderson, ponudio mi je zajam uz kamatu od 3% i dobio sam zajam za manje od 5 radnih dana, ako vam je potreban zajam bilo koje vrste, možete kontaktirati hm putem e-pošte: {[email protected]} Ako morate znati, stvarno je pošten i pouzdan .

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code