Piše: Igor Koruga
Reklo bi se da pojam vokalnog dueta seže u daleku prošlost, u vrijeme devetoga stoljeća i prevladavajućeg tipa pjevanja s jednom melodijskom linijom, bez pratnje, kojoj su eksperimentu skloni redovnici dodavali paralelnu melodiju, u duhu izvornog koralnog pjevanja i prvih polifonih tekstura. Usklađeni glasovi tada su se kretali izoritmički, sve do sedamnaestog stoljeća, početka opere, pojave neovisnih melodija i pjesama kontrapunkta. Ti, za skladatelje i pjevače, najizazovniji oblici dueta razvili su se do današnjih vrhunaca, ili, recimo, do odmjerenih romantičnih uzoraka koji su glazbom, tijekom XIX stoljeća, oplemenjivali pomno odabranu poeziju. O glasnicima ljubavi, klopkama, pticama, redovnicama, sestrama, pozdravima, morima i fenomenima, pjevale su prije dvjestotinjak godina operne dive, ali i prošloga tjedna, u petak 11. lipnja od 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ), sopranistica Ivana Lazar (1976) i mezzosopranistica Helena Lucić Šego (1978), nužno uz klavirsku pratnju pijanista Marija Čopora (1973), a sve u okviru ciklusa ¨Glazbeni umjetnici Zagrebu¨ Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.
Razigrano i dvosmisleno
Čistu, punu i sadržajnu poetsku formu njemačkih i čeških pjesnika primjerno su shvatile ugledne operne pjevačice, obje iznimno angažirane pri glazbenom (i scenskom) iznošenju izazovnih Šest dvopjeva (Sechs zweistimmige Lieder), op. 63, Felixa Mendelssohna Bartholdyja (1809-1847) kao i sofisticirana Četiri dueta (Vier Duette), op. 61, te dueta Mora (Die Meere), op. 20, Johannesa Brahmsa (1833-1897). Punijim, zvučnijim i prirodno jačim visokim tonovima isticala se uglavnom sopranistica Ivana Lazar čije su kolorature i ukrasi, danas, nakon dvadeset godina vrsnog interpretiranja barokne, pretklasične i klasične glazbe, prerasli iz jasnih nagovještaja u rasan pjev. U (is)toj priči pronašla se i silno muzikalna mezzosopranistica Helena Lucić Šego, ali na drugačiji način – prije kao moderatorica sveukupnog polifonog ozračja, ali, kada je to bilo potrebno i kao sigurna solistica. Sceničnost obje umjetnice bila je izrazitija u drugom dijelu koncerta u kojem se izvodio niz od pet žanrovskih (mélodie) dueta Léa Delibesa (1836-1891), Charlesa Gounoda (1818-1893), Julesa Masseneta (1842-1912), Camillea Saint-Saënsa (1835-1921) i Hectora Berlioza (1803-1869). Mahom nabijeni španjolskom egzotikom, svi su se ti dueti razlikovali od razigrane i dvosmislene Berliozove minijature Klopka (sa stihovima Antoinea de Bertina), u kojoj su u znakovitom odnosu bili postavljeni ptica pjevica, zdvojna pastirica i lijepi Kupid. Odnos triju bića uvelike je bio zamagljen upravo ljubiteljima takozvanih heroja, beznačajnih i pravocrtnih junaka, s nešto dobrog srca i odanosti idealima, no prečesto udaljenih od velikodušne odgovornosti kojom se odlikuje sreća.
Poslastica na kraju
Sreća zato nije bila nedokučiva svima onima koji su dan poslije, dakle, u subotu 12. lipnja od 20 sati na istome mjestu, imali čast prisustvovati posljednjem ovosezonskom nastupu Zagrebačkih solista, barem što se tiče njihove 67. sezone u HGZ-u 2020/2021. Za oproštaj sa svojim vjernim pretplatnicima bili su odabrani Gudački sekstet u B-duru, op. 18, br. 1, Johannesa Brahmsa, čiju je obradu potpisao koncertni majstor Sreten Krstić (1953), i Serenada za gudače u E-duru, op. 22, češkog najromantičara Antonína Dvořaka (1841-1904). Majstorsko portretiranje u cijelosti je uspjelo otkriti skladateljski uzor obojice, a radilo se, dakako, o Ludwigu van Beethovenu (1770-1827), koji je, kao i Brahms, svoj violinistički repertoar uglavnom pisao za tada vrlo poznatog mađarskog violinista Josepha Joachima (1831-1907). Međutim, ipak su Brahms i Dvořak u svojim djelima otišli barem korak dalje: unijeli su, naime, u svoje rukopise raznovrsne folklorne elemente, postavili slobodniju komunikaciju violina s dubljim gudačima (Brahms) – među kojima je ovoga puta briljirao violist Hrvoje Philips (1977), i u konačnici (Dvořak), uz pomoć jednostavnih formi razvili začudne elemente svojstvene simfonijskoj praksi svoga vremena. A s pravom poslasticom, u obliku pridodane obrade Sonate za violinu u D-duru, D.384, iz zbirke Tri sonatine, op. 137, Franza Schuberta (1797-1828), posljednja se ovosezonska večer našeg nesumnjivo najkvalitetnijeg komornog ansambla, koji će i u ljetnim mjesecima – prema riječima violinista Krunoslava Marića (1984) – nastaviti svoje kulturno djelovanje, privela precizno zamišljenom kraju. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.