GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: UVJERLJIV I NEOBIČAN NASTUP ALJOŠE JURINIĆA U ZA NJEGA NEDOSTOJNOM PROSTORU SCENE AMADEO

23. kolovoza, 2022.

Piše: Igor Koruga

Neki ljudi zasigurno nisu primijetili ljetni izostanak javnih zbivanja, tradicionalnu kulturnu sušu koja je samo donekle pogodila (nadam se) sve više Zagrepčana, ili barem znatiželjnih, izvjesno kulturnih turista. Kažem donekle, jer se i ove godine s gradom i pokroviteljima uspješno dogovorio niz koncertnih zbivanja, u organizaciji kazališno-glazbene Scene Amadeo, prvotno osmišljenih još davne 2000. godine u prostoru atrija Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, potom u Muzeju za umjetnost i obrt, a posljednjih godina, zbog potresa i obnove, u akustički nedostižnom Atriju Klovićevih dvora. Ondje je, naime, dva dana nakon svečanog otvaranja i koncerta Amigo Matije Dedića, dakle u petak 19. kolovoza od 20:30 sati, po sedmi puta nastupio ugledni svjetski (i hrvatski) pijanist Aljoša Jurinić (1989), ne znam da li zgodno ili nezgodno, ali zbog vremenskih neprilika, u nenajavljenom, zatvorenom i sparnom predprostoru gornjogradskog muzeja, svakako pogodnijem za protok gostiju, prodaju ulaznica i prigodnih programskih knjižica, nego za cjelovečernji klavirski recital. Istina jest da je atrij bio kudikamo suvisliji prostor za izražavanje modrih nota kao i za duboko raščlanjenu poeziju tipkanja (i zvuka) Frédérica Chopina (1810-1849), ali upravo je zato bilo zanimljivo prisustvovati Jurinićevom nastupu u za njega bez sumnje nedostojnom prostoru u kojem, najvjerojatnije – iz više razloga – bilo gdje drugdje u svijetu osim u rodnom mu Zagrebu, ne bi nastupio.

Britak Jurinićev humor

Nevažan je, stoga, bio odabrani program sastavljen od (sve) četiri Chopinove balade, napisane između 1835. i 1842. kao samodostatne, hibridne cjeline – u svojoj formi tek djelomično sonate, ronda, fantazije i varijacije – otpočetka zamišljene za odvojeno izvođenje. Zapravo, i to skupno izvođenje je, uz nezamislivu interpretaciju i samom super-nadahnutom Juriniću, ne ulazeći u pojedinosti, bilo posve neobično. Naime, odvažna fleksibilnost spretnog i domišljatog pijanista postavila se nužnom već pri interpretaciji Balade br. 1 u g-molu, op 23 (Poljske), u uvodnom Largu s upitnim akordom (D-G-Es) koji je navjestio naoko nerazrješive harmonijske probleme i uvodnu misao u d-molu. Jer, već su sljedeći izljevi strastvenog deklamiranja, nesvedivi na bilo kakav verbalni ekvivalent, bili nesavladivi većini tehnički vrlo opremljenih pijanista, dakako, u smislu preglednog tumačenja u uskom, (pre)dugačkom i ljudima pretrpanom prostoru. Između ostalog se uspjelo i u duhovitim izlaganjima, pretežno povezanim s povijesnim činjenicama, ali i s Jurinićevim britkim humorom, itekako poželjnim komešavoj publici, opterećenoj viškom stupnjeva i manjkom zraka. Jasan osjećaj svakog prsta bio je presudan i tijekom izvođenja Balade br. 2 u F-duru, op. 38 (Graciozne), odnosno njihova raščlamba s ciljem prijenosa tihih harmonijskih suzvučja, točnije, ručnih osjeta uvodnih melodija intoniranih pojedinim, nehajno naglašeni(ji)m tonovima. U tom pogledu, naš se neobično široko obrazovani glazbenik, već odavno, samouvjereno odvojio od žestoke konkurencije opsjednute silinom vježbanja i stremljenjem prema robotiziranoj mehanici, odvojivoj od smisla pijanizma i naprosto ljudske, transcendentalne mehanike, kakvu je preferirao Chopin.

Prihvatljiv i shvatljiv sam po sebi

S dvjema temama, dvjema provedbama te s raskošnom modulacijom i kodom u drugoj baladi, Jurinić je opet prirodno izašao na kraj, jednako kao i s valjanim opisom Balade br. 3 u As-duru, op. 47, najravnotežnije, najelegantnije i najplesnije od svih drugih, prikriveno nekoherentne i nesimetrične, ispunjene finim gradacijama i osebujnim kontrapunktom na kojem bi Chopinu, da je mogao, zavidio i njegov veliki uzor, Johann Sebastian Bach (1685-1750). Na koncu predstave, kada je Jurinićev gerilski pothvat već postao prihvatljiv i shvatljiv sam po sebi, uslijedila je tečna poezija Balade br. 4 u f-molu, op. 52, nije pretjerano reći jedne od najosebujnijih klavirskih skladbi u povijesti glazbe, ili vrhunca u kojem je, kažu, ostalo sažeto cjelokupno Chopinovo stvaralačko iskustvo. Glavna, izrazito slavenska tema, usko povezana s prvom od Chopinovih Trois Nouvelles Études kao i s drugom iz Études, op. 25, vraćala se dvaput, iznimno ukrašena i obogaćena s još jednom, kontrastnom temom, ali i s prozračnom kadencom te kanonskom obradom, razumljivo, u Bachovom stilu. Nakon toga je uslijedila turbulentna i tehnički zahtjevna koda, kao potpis naprednog Aljoše Jurinića koji je još jednom pokazao neizmjernu maštovitost glede prilagodbe (zvuka) ¨koncertnom¨ prostoru i savršenu mirnoću (ruku) s kojom je, naposljetku ipak, dosegnuo baršunast i profinjen, tipičan Chopinov ton, svojevremeno nedokučiv čak i velikim pijanistima poput Franza Liszta (1811-1886) i Roberta Schumanna (1810-1856). T