Piše: Igor Koruga
Sve do dvadesetog stoljeća, kada više nije bilo neobično da se umjetnici poput Stravinskog, Schönberga i Weberna javno zahvaljuju svojim uzorima, bilo je nezamisliv poriv kakvog je Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) imao pri skladanju šest kvarteta posvećenih svom dragom prijatelju, Josephu Haydnu. Višedijelni niz gudačkih remek-djela prvi je pohvalio Haydn, a sa stotinu dukata dodatno ga je honorirao i bečki izdavač Artaria & Co, četiri godine nakon prvih Mozartovih skica, usred bujice tek naručenih, žanrovski posve drugačijih djela. Nadahnuće je navodno proizašlo iz Haydnovih šest ¨Ruskih¨ gudačkih kvarteta, op. 33, posvećenih velikom ruskom knezu Pavlu i praizvedenih u bečkom stanu kneževe supruge, velike kneginje Marije Fjodorovne, za što izravni dokazi još uvijek nisu pronađeni. Međutim, zna se da su dovršeni Mozartovi rukopisi bili besprijekorni, glazbeno inteligentni i izvanredno osjetljivi, da su s razvijenijim (među)odnosima ravnopravnih gudača nadišli i Haydnov novi koncept (op. 33), razumije se, nimalo nauštrb čudesne (Mozartove) moći tematske invencije, od melodijske klice do (naj)složeni(ji)h zvučnih uzoraka.
Za razliku od Mozarta
Četvrti u tom velebnom nizu, Gudački kvartet u B-duru, KV 458, Mozart nije opisao kao ¨Lovački¨, već su mu taj nadimak prišili kasnije, njegovi sljedbenici, prema uvodnoj 6/8 temi, ili zovu lovačkog roga, koji je pružio materijal za cijeli, neodoljivo vedri stavak. S tim su stavkom i kvartetom svoj treći ovosezonski koncert započeli i članovi Zagrebačkog kvarteta, u subotu 2. prosinca 2023. g, u Velikoj dvorani Novinarskog doma, poslovično već, od 20 sati. Slijedio je Menuet s ozbiljnijim ozračjem, proširenim frazama prve violine, bogatim modulacijama i trozvucima nižih registara, protegnutim do skokovitog trija dražesnog plesnog šarma. U tom času, svatko se mogao diviti lakoći i spontanosti Mozartovih tekstura, plesnih dakle, s djelomično prikrivenim dvostrukim metrom, te razvojnih (Adagio), prepunih nagovještaja romantizma, upregnutih u izuzetno ugođenu suzvučnu sliku Zagrebačkog kvarteta. U idućih desetak minuta, završni je rondo (Allegro assai) dotaknuo i svijet folklora (neovisno o utjecaju bilo kojeg drugog skladatelja), tehničkih inovacija i postupaka u suglasju s postojećim i predstojećim umjetničkim pokretom. Izbjegnuta dulja pauza srećom je prethodila sljedećem Gudačkom kvartetu u g-molu, op. 10, prvom komornom djelu Claudea Debussyja (1862-1918), nakon kojega je, od 1893. do 1914. godine, osim nekoliko manjih skladbi napisanih za puhačke instrumente i klavir, francuski skladatelj odustao od skladanja komorne glazbe, sve do velikog niza svojih posljednjih komornih sonata. Za razliku od Mozarta koji je ¨pisao ono što je čuo u svojoj glavi¨, Debussy je vrlo ambiciozno, poput slikara impresionista i pjesnika simbolista, nastojao uspostaviti vezu između prirode i mašte te tako dosegnuti totalni doživljaj i izraz svijeta, nagovještajem i sugestijom. Vjerujem da je u tome i uspio, samo što se isto nije dalo preciznije iščitati iz tumačenja Zagrebačkog kvarteta. Ono je doduše bilo svirački uvjerljivo i uvježbano, no, po mom mišljenju, ipak nedovoljno prostudirano. Naime, to i nije bilo toliko čudno, jer originalan Debussyjev stil nije u potpunosti dokučio niti njegov učitelj, César Franck. Tako da, iskreno govoreći, sve skupa – poput tumačenja glavnih i sporednih tema, kontrastnih materijala, drastičnih izmjena, transformacija i takozvanih kaleidoskopskih učinaka… – i nije bilo za ozbiljniju osudu.
Na jednak način
Tom se mišljenju priklonila i zadovoljna publika, dobrim dijelom ista ona koja je tri dana kasnije, u utorak 5. prosinca u Malom Lisinskom, također od 20 sati, nazočila nastupu violinista Marca Grazianija (1988), violončelistice Latice Anić (1994) i pijanista Krešimira Starčevića (1988), koji su pak u okviru ciklusa Glazbene staze na najljepši mogući način obilježili sto pedesetu obljetnicu rođenja hrvatskog skladatelja i glazbenog pedagoga Blagoja Berse (1873-1934) i ruskog skladatelja, pijanista i dirigenta Sergeja Rahmanjinova (1873-1943). Izvodila su se oba Rahmanjinovljeva Elegična trija za klavir, violinu i violončelo, op. 7 i op. 9, te Bersin Trio za klavir, violinu i violončelo, op. 7, redom skladbe koje se posljednjih desetljeća nisu čule na domaćim pozornicama. Bersa je bio prvi na rasporedu. Odnosno, preciznije, to je bio njegov trostavačni uradak, romantično-salonskog ugođaja, kojeg je, slijedom povijesnih činjenica, dovršio i za budućnost sačuvao njegov učenik Zvonimir Bradić (1904-1997), autor tročetvrtinskog, nedostajućeg stavka (Poco sostenuto, cantabile) u E-duru. Nedugo zatim, uigrani trio glazbenika opisao je i Prvi elegični trio za klavir, violinu i violončelo u g-molu, op. 7, kojeg je devetnaestogodišnji Rahmanjinov zamislio u klasičnoj sonatnoj formi s proširenom ekspozicijom, osmišljenom u dvanaest epizoda, simetrično podjeljenih u rekapitulaciji. Elegična tema bila je predstavljena već u prvom, klavirskom dijelu (Lento lugubre), a potom i u gudačkom, živahno (piu vivo – con anima – appassionato – tempo rubato – risoluto) do završne teme, preobličene u dirljivu pogrebnu koračnicu. Na jednak način završio se i Rahmanjinovljev Drugi elegični trio za klavir, violinu i violončelo u d-molu, op. 9, strukturalno nalik prvom, ali s proširenim sonatnim nacrtom i osjetno homogenijim glazbenim materijalom. Način na koji se ovdje tužaljka ponavljala i proširivala kulminirao je u središnjem stavku (Quasi variazione. Andante) i bogatstvu materijala, s izuzetno lijepim klavirskim početkom (Krešimira Starčevića), blisko povezanim s gudačkim varijacijama i strogom rekapitulacijom. Klavir je, osim u poduljoj solo varijaciji drugog stavka, imao vodeću ulogu i u relativno kratkom i jednostavnom finalu (Allegro risoluto – Moderato), u snažnoj Čajkovskijevoj ideji, dominantnoj u prvoj polovici stavka. Tu se negdje došlo i do vrhunca cijelog koncerta, uoči aluzije na početnu tužaljku sa samoga početka trija, čija je silazna kromatska fraza označila konačno razrješenje, ili puni elegični krug, naposljetku suzdržan u duetu violončela i klavira. Nastalu tišinu očekivano je prekinulo neopisivo odobravanje publike, začinjeno pljeskom, uzvicima i dodatnom, jedinstvenom izvedbom obrade trećeg stavka Marche iz Prokofjevljeve satirične opere L’amour des trois oranges (Ljubav prema tri naranče), op. 33. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.