Piše: Igor Koruga
Osim koncerta iz ciklusa Lisinski subotom – Svijet na dlanu ’25/’26, koji je bio osmišljen u subotu 7. ožujka od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, a na kojem se predstavila Državna kapela Weimar (Staatskapelle Weimar), mezzosopranistica Annika Schlicht (1988) i dirigent Ivan Repušić (1978), dan ranije održala se i promocija novog, dvostrukog diskografskog izdanja: Dora Pejačević, Complete Symphonic Works (Audite, 2026). Na tom okruglom stolu, organiziranom u predvorju Velike dvorane, raspravu je sjajno vodio muzikolog Domagoj Marić (1981), autor nedavno objavljene monografije Dora Pejačević: Život i svjetovi (Školska knjiga, 2024), dok su njegovi sugovornici bili dirigent Ivan Repušić, pijanistica Martina Filjak, intendant Deutsches Nationaltheatra i Staatskapelle Weimar, Valentin Schwartz i direktor ugledne njemačke izdavačke kuće poznate po arhivskim snimkama, komornoj glazbi i orkestralnim djelima, Audite, Ludger Böckenhoff. Bogato opremljeno, povijesno izdanje u cjelinu je dakle saželo velik broj orkestralnih djela Dore Pejačević, od Pjesama za glas i orkestar te najpoznatije hrvatske Simfonije u fis-molu, op. 41, na prvom CD-u, do Koncertantne fantazije za glasovir i orkestar u d-molu, op. 48, Uvertire za veliki orkestar u d-molu, op. 49, Koncerta za glasovir i orkestar u g-molu, op. 33, i Nokturna u Cis-duru, op. 50/I, kojeg je za potrebe filma Kontesa Dora iz 1993. godine aranžirao Igor Kuljerić, na drugom CD-u. Klavirsku dionicu sjajno je odsvirala Martina Filjak, a pjevačku vjerno otpjevala Annika Schlicht, dakako, uz pratnju Weimarskog orkestra pod ravnanjem Ivana Repušića, glavnog glazbenog ravnatelja Lajpciške opere, šefa dirigenta Orkestra Minhenskog radija i Državne kapele Weimar, stalnog gostujućeg dirigenta Njemačke opere u Berlinu, a shodno tome i najvećeg ambasadora Hrvatske i hrvatske glazbe u kulturnome svijetu.
Predan logici tumačenja
Dijelom takvog svijeta mogao se osjećati baš svatko i sutradan, na izvanrednom nastupu gore navedenih glazbenika koji su majstorski protumačili kasnoromantični repertoar sastavljen od djela Dore Pejačević (1885-1923), Richarda Wagnera (1813-1883) i Richarda Straussa (1864-1949). Izvedbe Uvertira Wagnerovih opera Lohengrin, WWV 75, i Tannhäuser, WWV 70, bile su zapravo riječima neopisive. Velebni orkestar naime od samoga početka nije pokušavao projicirati svoje glasove na atraktivan, da ne kažem prizeman način, već je u svakom trenutku pažljivo stvarao jedinstveni zvučni red i reljef, odnjegovan petstoljetnom tradicijom. A za ostatak, koji najčešće definira svaki eminentni orkestar, bio je nedvojbeno zaslužan maestro Repušić, apsolutno predan logici tumačenja, pripremi cjelina te kvaliteti i čistoći ukupnog zvuka. Čak i pažljiviji, u svakom pokretu i dašku kultiviranog zraka, bio je prema natprosječno darovitoj Anniki Schlicht koja je sigurno iznijela Pjesme za glas i orkestar Dore Pejačević, redom Preobraženje, op. 37, Ljubavnu pjesmu, op. 39, i Dvije leptirove pjesme, op. 52. Jednako uvjerljiva njemačka je mezzosopranistica bila i u dodatku u kojem je nakon orkestralnog Preludija iz trećeg čina Lohengrina, domaću publiku oduševila strasnom Odom zemlji iz trodijelne glazbene drame s prologom, Mila Gojsalića, opernog dirigenta i skladatelja Jakova Gotovca (1895-1982).
Violinist i političar
Ovacije su tada bile neizbježne, jednako kao i nakon integralne izvedbe Straussove osme tonske poeme Život junaka, op. 40, u kojoj je ogroman izvođački aparat, s Repušićem, kroz šest prizora naslovljenih kao Junak, Junakovi protivnici, Junakova suputnica, Bojno polje, Junakova djela u miru i Junakov odlazak s ovoga svijeta, znalački obrubljivao predivna violinska sola Gernota Süßmutha (1963), koncertnog majstora Državne kapele Weimar, glazbenika i političara (BSW) koji je već s devet godina kao solist nastupio pred simfonijskim orkestrom. Posebne pohvale zavrijedili su i fantastični drveni puhači, primjerno intonirani hornisti, po potrebi široki, ekspresivni, ali i zagasiti limeni puhači, precizni i artikulirani udaraljkaši te nadasve moćni i muzikalni gudači. Njihovo sveukupno jedinstvo bilo je odista divljenja vrijedno i tu bih stao. Jer, mislim da je više od toga ipak preteško sažeti u formatu samo jednog običnog glazbenog osvrta. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.