Piše: Igor Koruga
Nakon ljetne stanke, u Zagrebu se u rujnu i listopadu najavljuje mnoštvo kulturnih zbivanja, pa i onih u vezi s koncertima ozbiljne glazbe od kojih većina njih započinje i posve novu, godišnju sezonu. Jedan takav, većinski, zbio se ovoga vikenda, u subotu 16. rujna 2023. godine od 20 sati u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Perkovčevoj ulici 2, na radost mnogih poklonika konkretnog žanra i kulture općenito. Dakako, radilo se o Zagrebačkom kvartetu, osnovanom 1919., produkcijskoj kući Spona Classics te o predstavljanju niza od šest pomno osmišljenih koncerata i sedamnaest probranih skladbi iz kajdanki najvećih svjetskih i domaćih skladatelja kao što su D. Šostakovič, J. Haydn, F. Mendelssohn-Bartholdy, A. Dvořák, P. I. Čajkovski, W. A. Mozart, C. Debussy, B. Britten, D. Milhaud, L. van Beethoven, B. Smetana, B. Papandopulo, I. Kuljerić, F. Lhotka i N. Firšt. Ustvari, raspored djela i koncerata bio je objavljen i (pro)ljetos, na posljednjem onosezonskom zbivanju, no uljudno je bilo sve informacije ponoviti pred novom i starom publikom, ispred ulaza u lijepu ovalnu dvoranu, što je voljko učinio čelnik Spona Classicsa, glazbeni producent, promotor i aktivist, Siniša Bizović. Podršku najstarijem kvartetu na svijetu poslovično su pružili i Ured za kulturu Grada Zagreba, udruge Bez sluha i Slobodan ulaz te Thomastik-Infeld, austrijska tvrtka za razvoj i proizvodnju vrhunskih gudačkih žica, struna i kalofonija. A nepromijenjeni sastav glazbenika – Martin Krpan (I violina), Davor Philips (II violina), Hrvoje Philips (viola) i Martin Jordan (violončelo) – potrudio se izvesti tri cjelovita, posve različita djela: Dvije skladbe za gudački kvartet, Dmitrija Šostakoviča (1906-1975), Gudački kvartet u G-duru, op. 54, br. 1, Hob. III:58, Josepha Haydna (1732-1809) i Gudački kvartet u f-molu, op. 80, Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809-1847).
Ovacije i cenzura
Za razliku od većine gudačkih kvarteta, na čiju je zvučnost uvelike utjecala ideologija i praksa sovjetskog komunizma, ali i polemika Hladnog rata, na Šostakovičeve prve dvije skladbe napisane za gudački kvartet, napisane u jednoj večeri (1931), utjecala je njegova sklonost aranžiranju vlastitih djela. Tako je Elegija poprimila oblik neodoljive transkripcije Katerinine arije Ždrijebe trči za ždrebicom, najljepše skladbe iz (prvog čina) Šostakovičeve opere Lady Macbeth iz okruga Mtsensk, op. 29, dok je vedra i komična Polka svoj sklad i humor baštinila na tematizaciji posjeta sovjetske nogometne momčadi dekadentnom zapadnjačkom gradu i imitaciji tada suvremenih (zapadno)europskih plesova iz Šostakovičevog prvog sačuvanog baleta Zlatno doba, op. 22. Te su značajke priskrbile ovacije Zagrebačkom kvartetu (i) nakon ponovljene izvedbe Polke, u dodatku, ali i onovremenu cenzuru cjelovitog djela, povijesno gledano, jednog od najcjenjenijih ruskih skladatelja.
Dvostruki koncert violina
Onima, pak, sklonijima klasičnom periodu po mjeri je bio idući, Haydnov Gudački kvartet u G-duru, s nesvakidašnjim trećim stavkom, koji je sa svojim (ne)spretno spojenim plesnim frazama (Menuet) od pet taktova i onim formalnim (Trio) od četiri takta, bez prve violine, zbunio poveći dio slušateljstva, uljuljan u estetski najujednačeniji i najagilniji prvi stavak (Allegro con brio), djelomice dvostruki koncert violina u kasnijoj, borbenoj pratnji ostatka kvarteta. Disciplinirani kvartetski zvuk obojio je i harmonijska gibanja u drugome stavku (Allegretto), tipična hajdnovska, duhovita i poetična, s navodnim (doista) dalekim aluzijama na početna 22 takta Mozartovog ¨Disonantnog¨, Gudačkog kvarteta u C-duru, KV 465. Još jedna kontradanca pojavila se u finalu, u obliku bujnog ronda i komično isprekidanog nastavka, okončanog sa svega par optimističnih nota, skupno odsviranih u najvišem i najtišem (gudačkom) registru.
Mendelssohnov stilski zaokret
Vjerojatno je svega bilo previše za glazbenike, publiku i nesmetan nastavak koncerta, pa je uslijedila kratka pauza i priprema za pravi romantičarski touchdown – Gudački kvartet u f-molu. Mračni tour de force, slavljen zbog blistavog intenziteta, guste kromatike, disonantnosti i učestale sinkopiranosti, bio je nepopustljiv tijekom prva tri stavka (Allegro vivace assai – Presto, Allegro assai, Adagio), a zapravo, kažu, povezan s Mendelssohnovim posljednjim danima života i tugom za prerano preminulom sestrom Fanny. Na mnogim mjestima unutar kvarteta jasno su se čuli utjecaji Bacha i Beethovena, ponajprije u kontrapunktskim teksturama, vješto isprepletenim iznutra, no povremeno i stršećim u golim, izloženim rubovima rukopisa. Međutim, spori je stavak ipak donio primjere slatkih Mendelssohnovih Pjesama bez riječi (Lieder ohne Worte, 1829-1845), odnosno izljeva ljubavi s neobičnim lirskim gracioznostima. Za razliku od finala (Allegro molto) koje je vratilo sveopću paniku, nadiruća oštra glazbena ozračja, znatno moćnija od svega nekoliko mirnih pasaža, doslovno probušenih krikom uzdignute violine, izbezumljene od ludih figuracija. Publika je na koncu, a i prije njega, većma bila izgubljena u tom uzraslom emocionalnom glazbenom impulsu, očarana vrsnim muziciranjem Zagrebačkog kvarteta i obuzeta subjektivnom slušnom obmanom. Vjerujem, bitno više nego s određenom nelagodom, pod pritiskom nepristrane analize glazbene strukture i objektivn(ij)e procjene Mendelssohnovog stilskog zaokreta. Pojednako moguće profesionalnog, zanatskog kao i osobnog, ispovjednog. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.