Piše: Igor Koruga
U dinamici nizanja glazbenih misli poželjno je pratiti mjene i odnose zanosa i postupnog razvoja, dviju etapa koje se ujedinjuju, smjenjuju, ili na bilo koji način prožimaju u sinkronom prostoru. Njihov se odnos uglavnom bazira na uzastopnosti i skupnom mehanizmu koji funkcionira istodobno, ali i slojevito, u različitim brzinama (tempima), pri čemu bilo koji tren implicira drugačiju, uvijek točno ugođenu prisutnost različitih etapa. Jer, svi procesi obavljaju vrlo važne zadaće u složenoj i nepredvidljivoj strukturi zbiljskog glazbenog remek-djela: jedni uvjetuju novatorstvo, a drugi sklad i neprekidnost. Uostalom, nije li poznata Čehovljeva puška – ona koja se pojavljuje na samome početku kazališnog komada i od koje se očekuje da konačan hitac ispali na koncu predstave – baš ta, nepredvidljiva i napose vrijedna, koja nipošto ne mora uvijek opaliti, već zajamčiti bitak iščekivanja i sižejni smisao. No, takva neodređenost ipak ima svoje granice, precizno postavljene i lako uočljive istinskom umjetniku, da ne kažem geniju, koji svoja djela ne svodi na puko strukturno jedinstvo, bez drame, proturječja i ključnih estetskih rezultata. U tom smislu najimpresivniji od svih bio je i ostao Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791), skladatelj koji je u svojim djelima umio objediniti budućnost kao izvjesnost, s visokim stupnjem informativnosti, i budućnost kao slučajnost, s izborom samo potencijalno mogućih puteva.
Jezgrovito izdanje HKO-a
Jedno od njegovih najznačajnijih djela, Koncert za klavir i orkestar u C-duru, br. 21, KV 467, kao ishodišno su odabrali članovi Hrvatskog komornog orkestra (HKO-a) na čelu s koncertnom majstoricom Mojcom Ramušćak (1969), na svom koncertu u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, u subotu 17. travnja 2021. od 20 sati. Veličanju Mozarta i jednog od njegovih dvanaest velebnih klavirskih koncerata, koje je skladao u neshvatljivom naletu između veljače 1784. i prosinca 1786. godine, pridonijeo je i ugledni talijanski pijanist, Antonio Di Cristofano, i to u povlaštenoj solističkoj ulozi. Snagom svog temperamentnog izraza te elegancijom i duhovitošću nedvojbeno je prožeo izvedbu blistavog koncerta. Sigurno ne onako bezgrešno kako je to nadavno (u Laubi) pošlo za rukom Ivanu Krpanu pri izvođenju Koncerta za klavir i orkestar u B-duru, KV 595, ali dovoljno dobro, pače izvrsno, s obzirom na to da je za impresivniju sliku ipak nedostajala organsk(ij)a povezanost klavira, gudača i drvenih puhača, u osnovi nemoguća zbog jezgrovitog izdanja HKO-a sačinjenog od svega deset gudača. Međutim, takav se ansambl činio idealnim za iznošenje osebujne Romance u C-duru, op. 42, Jeana Sibeliusa (1865-1957), lirske petominutne minijature prvotno nazvane Andante prema prvom od tri kratka odlomka. Potpun zamah uigrane desetine napokon se zbio tijekom tumačenja peterostavačne Serenade za gudače u F-duru, op. 12, irskog skladatelja i violončelista Victora Herberta (1859-1924), ili točnije, tijekom portretiranja četvrtog stavka, odnosno ljupke Canzonette koju je zbog iznimne ljepote, četrdesetak godina nakon praizvedbe 1888. u metropolitanskom Steinway Hallu, autor dodatno obradio za violinu i klavir.
Furioso! na početku
Dan kasnije, dakle u nedjelju 18. travnja u istoj dvorani HGZ-a od 20 sati, službeno je otvorio vrata i 31. Muzički biennale Zagreb (MBZ) sa svojim prvim programskim blokom Furioso! U stravičnoj dvorani bez publike Zagrebački solisti su uspjeli praizvesti estetičan Concerto scosso Gordana Tudora (1982), protumačiti vrsne Koncertantne improvizacije utemeljitelja MBZ-a Milka Kelemena, Lirske varijacije Rubena Radice (1931), Perpetuum mobile Stanka Horvata (1930-2006) kao i Dva stavka za gudače Frane Paraća (1948). Slavljeničko izdanje bilo je nastavljeno online koncertom jedinstvenog bečkog Black Page Orchestra koji se spretno snalazio u praizvedbama djela poput Sinking Toilet Water Level Alena (1978) i Nenada (1980) Sinkauza te Scarlet Woman Looking to the Left Ivane Kuljerić Bilić (1970). Spomena vrijedan bio je i idući, obljetnički nastup Cantus Ansambla koji je ove godine obilježio dvadesetu godišnjicu djelovanja osmislivši, pod ravnanjem Berislava Šipuša (1958) u srijedu 20. travnja od 21 sat, također u praznoj Velikoj dvorani HGZ-a i u okviru MBZ-a, zanimljiv program sastavljen od djela argentinskog skladatelja Martina Matalona (1958), Talijana Fausta Romittelija (1963-2004), ali i vrsnih domaćih skladbi iz kajdanki Dubravka Detonija (1937), Antuna Tomislava Šabana (1971) i Helene Skljarov. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.