GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: MAESTRALNI SRETEN KRSTIĆ SA ZAGREBAČKIM SOLISTIMA U VRUĆOJ NOĆI NA GRIČU

6. srpnja, 2022.

Piše: Igor Koruga

Mnogo je godina prošlo od doba zdravog razuma, korisnih znanja, federativnih država i u svijetu stabilnih valuta, odnosno od vremena u kojem se ustanovio ansambl Zagrebačkih solista. Još 1953. godine sastav je okupio glasoviti talijanski violončelist Antonio Janigro (1918-1989), a odonda su osobiti zvuk ansambla nastojali barem zadržati violinisti i koncertni majstori kao što su Dragutin Hrdjok, Tonko Ninić, Anđelko Krpan i Borivoj Martinić Jerčić, ljudi koji su već samim svojim hodom ulijevali golemo poštovanje. No, malo je tko od njih postigao tako decentan, a opet vrlo primjetan pomak u skupnom zvuku, integraciji i interpretaciji, kao violinist Sreten Krstić (1953), svestrani umjetnik koji je još 1980. godine postao koncertni majstor Minhenske filharmonije, u vrijeme kada je minhenskim orkestrom ravnao legendarni dirigent Sergiu Celibidache (1912-1996). I zbilja, od Krstićevog dolaska, 2012. godine, dogodio se izraziti kvalitativni skok; doduše ne odjednom, već postupno, onakav kakav se načelno već dulje vrijeme priželjkivao. Jer, svega nekoliko današnjih, ambicioznih sastava može na toliko mnogo načina izvesti svo bogatstvo kolosalnih molskih i durskih remek-djela iz kajdanki svjetskih, ali i domaćih skladatelja, i to s nedvojbenom uvjerljivošću, preciznošću, ali i osobitošću koja krasi svaku interpretaciju Zagrebačkih solista, radilo se ondje o izvorno napisanoj gudačkoj partituri, ili pak o znalački osmišljenim Krstićevim obradama.

Jedinstveno u svakom smislu

Dvije takve, odgovarajuće, jednu za drugom – Simfonije br. 5 u B-duru, D. 485, Franza Schuberta (1797-1828) te Varijacije na Capriccio u a-molu, br. 24, Niccole Paganinija (1782-1840) – odnosno njihova slojevita tumačenja mogla su se čuti na otvaranju ovogodišnjih 41. Večeri na Griču, u subotu 2. srpnja 2022. od 21 sat, u akustički besprijekornom Atriju Klovićevih dvora na zagrebačkom Jezuitskom trgu. Impresivnijoj obradi Schubertove simfonije prišlo se, svjedočio sam, agilno i disciplinirano, obojeno sa simpatičnom Krstićevom inteligencijom, njegovom raskošnom maštom, uz pomoć postojanih gudačkih boja, skupnih i pojedinačnih. Mocartovska pak vedrina, kojom je Schubert tako lijepo prožeo svoje četverostavačno djelo, bila je interpretirana na najispravniji način, svježe, s istaknutim radosnim obilježjima napose rubnih stavaka, s iznenađujuće skladnim i elastičnim skupnim rubatima te s neskrivenim sladostrastima ljupkog Andantea. Jedinstveno u svakom smislu, ugodno i jezgrovito, ali nikad (pre)karizmatično, bila je održavana i tiha unutarnja mjena molskih i durskih akorda (Andante con moto), a lijepo se istaknula i neskrivena posveta Mozartu (Menuetto), istina, s manjkom Mozartovog rasnog kontrapunkta, ali s dovoljno dojma bečkog Gemütlichkeita (Udobnosti) u središnje postavljenom durskom triju. Krstićeva pregledna živost također je pogodovala pravim intimnim dijalozima, izvorno puhačko-gudačkim, koji su povremeno podsjećali (i) na bezvremenske vokalne dionice Mozartovih da Ponte opera. Vokalnu logiku dijelile su i instrumentalne dionice Sonate a quattro u D-duru, br. 6, La tempesta (Oluja), Gioachina Rossinija (1792-1868) u čijoj su izvedbi, po propisu, bila izostavljena dva violista. Ista dvojica su se, opet propisno, iz zapozorja vratila već u tumačenju sljedećeg Divertimenta za gudače, op. 20, br. 1, mađarskog skladatelja Lea Weinera (1885-1960).

U vrućoj noći

Recimo još i to da je ovoga tjedna nastupio Papandopulo kvartet (saksofona), točno u ponedjeljak 4. srpnja u isto vrijeme i na istom mjestu, u vrućoj noći ispunjenoj skadbama isključivo domaćih autora, uglavnom posvetama Papandopulo kvartetu, našem već vrlo uglednom i čvrsto etabliranom komornom sastavu. Programski gledano, riječ je bila o Papandopulijadi Tomislava Uhlika (1956), Goldspellu Mirele Ivičević (1980), Choralu i scherzandu Davora Bobića (1968), Scenama Gordana Tudora (1982) i Petrichoru Petra Obradovića (1972), odnosno o djelima koja su opisivala reminiscencije Papandopulovom glazbom, anatomiju straha, glazbeni govor u tonalitetu, drhtavi tango, Fellinija u sjevernoj Africi te miris i ples obične kiše. Krajem tjedna, još da pridodam, u petak 8. srpnja, naravno u 21 sat u Atriju Klovićevih dvora, zbit će se nešto posebno za sve ljubitelje zborskog pjevanja i oratorijskog ozračja, a u vezi s donatorskim koncertom za obnovu crkve sv. Katarine, odnosno sa susretom čak triju zborova. Svoj su nastup potvrdili Oratorijski zbor crkve sv. Marka, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i Akademski zbor Vladimir Prelog, a izvodit će se uspješnice Holsta, Kuljerića, Josquina des Preza, Rahmanjinova, Casalsa, Gotovca, Papandopula i još nekolicine svjetski poznatih skladatelja. T