KORUGA: STARČEVIĆ, JURIN STARČEVIĆ, PHILIP, HORNYANSZKY, SMOLČIĆ, LIPOVŠEK I MUČIĆ SU  MILOZVUČNO I VIRTUOZNO PREDSTAVILI SAINT-SAЁNSA

KORUGA: STARČEVIĆ, JURIN STARČEVIĆ, PHILIP, HORNYANSZKY, SMOLČIĆ, LIPOVŠEK I MUČIĆ SU MILOZVUČNO I VIRTUOZNO PREDSTAVILI SAINT-SAЁNSA

15. prosinca, 2021.

 

 

Piše: Igor Koruga

Nije jednostavno rječju opisati glazbeni događaj, zaljuljati se u vrtlogu zbivanja unutar samo nekoliko minuta i iznjedriti iz sebe prvu, drugu, ili treću rečenicu odnosnu na kvalitetu tumačenja svega preslušanog. A još je teže blagom verbalnom gestom naznačiti nesavršenosti, imanentne svakom nastupu uživo, ponajprije u korist umjetnika podređenih doživotnom usavršavanju sviračke tehnike i interpretacije. Naime, poznato je da na dostatnoj udaljenosti zvuk nedvojbeno poprima drugačiji titraj, bruj, da instrumenti ne zvuče isto kao na pozornici, a još manje kao u najudaljenijim redovima koncertnih prostora. Osim toga, nisu niti svi zidovi građeni po pravilima zlatnoga reza, niti su im svostva glede upijanja, odbijanja i difuzije zvuka ista, a u te neizostavnosti valja ubrojiti i navike slušatelja da šuškaju s ovitcima bombona, klokoću s bočicama vode, ili se nespretno bore s neutišanim mobitelima. Dakle, sve su to bile i ostale kušnje odlučnosti i koncentracije nekolicine profesionalnih glazbenika koji su u proteklih par dana doprli do zagrebačke publike, s različitim uspjehom i pjevom instrumen(a)ta, u autentičnim prostorima velebne zagrebačke crkve sv. Ivana Krstitelja, Satiričkog kazališta Kerempuh i Male dvorane Lisinski. Ondje su u subotu 11. prosinca, nedjelju 12. prosinca i ponedjeljak 13. prosinca, od 20 sati, upravo tim redom nastupili članovi Zagrebačkog kvarteta, Hrvatskog baroknog ansambla (HRBE) te ponajbolji domaći puhači u društvu darovitog i suptilnog pijanista Krešimira Starčevića (1988).

Studiozan i muzikalan Foretićev pristup

Crkveni se prostor pokazao pogodnim u slučaju zagrebačkih gudača koji su svoj nastup započeli s Drugim gudačkim kvartetom, ¨Za bolja vremena¨, Silvija Foretića (1940). Kvartet je, kažu, bio pisan 1989. u ozračju ¨naslućivanja loših vremena…¨, no izravni dojam nije bio nimalo potresan, već studiozan, muzikalan, okrenut vrlo zanimljivom razvoju harmonijskih oblika oko ¨središnjeg, osnovnog tona re¨. Nakon završnog Foretićevog re-a uslijedio je početni Es Josepha Haydna (1732-1809), odnosno njegovog Gudačkog kvarteta u Es-duru, op. 33, br. 2, Hob.III:38, ¨Šala¨, napisanog na nov i poseban način, a nastavljen na tradiciju pisanja dotadašnjeg Divertimenta. Istaknutu eleganciju, humor, otmjenost, ali i tjeskobu obilježenu ¨nesigurnim¨ šaptom gudači su dočarali precizno i, reklo bi se, opipljivo. Nesigurnostima nije bilo traga niti tijekom izvođenja Prvog gudačkog kvarteta u h-molu, op. 50, Sergeja Prokofjeva (1891-1953), neoklasičnog djela u prizvuku te rigoroznog u smislu organskog, ili gotovo manijakalnog razvoja melodijskih i ritmičkih detalja, uzleta i kontrasta. Iako trostavačan, kvartet je djelovao jednostavačno, iako bez motivske povezanosti, ali s izražajnom osjećajnom linijom koja se u finalu okončala ironičnom slatkom tugom.

Znalo se unaprijed

Poput Zagrebačkog kvarteta i članovi najvećeg domaćeg baroknog ansambla bili su prinuđeni naći alternativni prostor za iznošenje odabranih djela Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), na koncu svoje ovogodišnje koncertne sezone. Znalo se unaprijed da akustički suzdržano kazalište Kerempuh nije idealno za izvođenje Koncerta za poprečnu flautu, violinu, čembalo, gudače i basso continuo u a-molu, BWV 1044, Koncerta za obou d’amore, gudače i basso continuo u A-duru, BWV 1055R, Kantate za sopran, obou, gudače i basso continuo ¨Weichet nur, betrübte Schatten¨, BWV 202, i Brandeburškog koncerta br. 5 za poprečnu flautu, violinu, čembalo, gudače i basso continuo u D-duru, BWV 1050, no pojedini glazbenici su se i u tim okolnostima snašli i istaknuli, najblaže rečeno, kako valja. Tu se ponajprije misli na izvanserijskog čembalista Pavla Mašića i podudarnog violončelista Maura Colantonija, koji su skupa djelovali kao vrhunaravni continuo, poglavito u Kantati u kojoj je isti bio prevelik izazov za pomalo rezerviranu sopranisticu Anabelu Barić. Zahvalna publika ohrabrila je HRBU pljeskom i upisom u sljedeću koncertnu sezonu, sudeći po najavi violinistice Laure Vadjon, također u ozračju gradskog satiričkog kazališta.

U godini Saint-Saënsa

Međutim, ako je jedna dvorana imala skoro savršenu akustiku, onda je to bio Mali Lisinski u kojem nije bilo izgovora za već spomenutog Starčevića, flautisticu Antoniju Jurin Starčević, klarinetista Brunu Philippa, oboista Zoltána Hornyánszkog, fagotista Matka Smolčića, hornista Boštjana Lipovšeka i trombonista Ivana Mučića. Oni su se, skupno i pojedinačno, odvažili izvesti cjelovit opus komornih skladbi za klavir i puhače Camillea Saint-Saënsa (1835-1921), i to povodom stote obljetnice njegove smrti. Sviralo se po točno određenom redu, preko dva sata, do samoga kraja milozvučno i virtuozno, u duhu rukopisa francuskog skladatelja koji je velik dio svog života posvetio puhačkim instrumentima, utječući tako, kao inovator i utemeljitelj Francuske puhačke škole, na neoklasičare, poznatu francusku ¨Šestorku¨, te posebno na Francisa Poulenca (1899-1963). A ako je u svemu tome gradacija bila moguća, kao što zapravo i nije, onda su se – između tumačenja skladbi za klarinet i klavir (op. 167), rog i klavir (op. 36 i 67), obou i klavir (op 166), trombon i klavir (op. 144), flautu i klavir (op. 37 i 162) i fagot i klavir (op. 168) – mogle izdvojiti zvukovno raskošn(ij)e izvedbe Caprica na danske i ruske melodije za flautu, obou, klarinet i klavir, op. 79, i Tarantella za klarinet, flautu i klavir u a-molu op. 6, unutar kojih su najugledniji domaći solisti djelovali iznimno poletno, samouvjereno, sugestivno, ali i ugođeno sa strpljivim, izražajnim i brižno obrazovanim zagrebačkim pijanistom. T

 

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code