GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: JULIAN RACHLIN U SVOM NAJBOLJEM IZDANJU NA ZAGREB CLASSICU

3. srpnja, 2025.

Piše: Igor Koruga

Punih devet godina vrućinu zagrebačkih ljetnih večeri umirivao je i oplemenjivao otvoreni festival Zagreb Classic koji je i ove godine, u organizaciji Turističke zajednice grada Zagreba, domaćoj i stranoj publici na Trgu kralja Tomislava predstavio impresivan raspored kanonskih djela klasične glazbe, opernih arija, baletnih točaka i video projekcija. U tih nekoliko dana, od 19. lipnja do 2. srpnja 2025. godine, uspjelo se ugostiti nekoliko vodećih svjetskih i hrvatskih solista, orkestara i dirigenata, a time i zadovoljiti uglavnom domaće posjetitelje kao i turiste iz cijeloga svijeta navikle na slične priredbe usred prostranih, javnih gradskih prostora. Uz Zagrebačku filharmoniju tako su nastupili vrsni talijanski pjevači: tenor Francesco Meli, sopranistica Serena Gamberoni, mezzosopranistica Floriana Cicio, bariton Nicola Zambon i  dirigent Carlo Bernini, na samome otvorenju festivala, narator Filip Vidović i francuska dirigentica Audrey Saint-Gil, u posebnom programu osmišljenom za mladu publiku, te violinist i dirigent Julian Rachlin, u koncertnom spoju virtuoznosti, lirizma i romantike, dok su se još samostalno predstavili orkestar zagrebačkog HNK, Simfonijski orkestar HRT-a i Jazz orkestar HRT-a.

Broadway Dance Show

Što se tiče video projekcija publiku je iznenadio filmski klasik Walta Disneya, Fantazija (1940), možda više nego očekivano kvalitetne snimke operete Cervantes (2025), Johanna Straussa mlađeg (1825-1899), iz kazališta Teather an der Wien, i opere Carmen (2024), Georgesa Bizeta (1838-1875), iz prestižnog londonskog Covent Gardena. Međutim, još atraktivniju zabavu publici su uživo podarili sjajni plesači iz ansambla Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, koji su u eksploziji pokreta inspiriranoj slavnim brodvejskim plesovima i originalnim konceptom autorice i redateljice Tihane Strmečki, pod imenom Broadway Dance Show, prikazali ritmični jazz i step dance, moderni fusion, vrtoglave sekvence i svevremensku energiju američkog mjuzikla.

Solist

Posljednja večer bila je pretočena u glazbeni hommage, oratorij Anno Domini  925. Kralj Tomislav, za veliki zbor i orkestar, spoj povijesne vizije i duhovnog nadahnuća skladatelja i pijanista Mateja Meštrovića (1969), stvoren povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava. No, možda je ipak nešto veći broj zaljubljenika u povijesnu, dobro poznatu glazbu tijekom posljednje lipanjske večeri svjedočio iznimnom nastupu poznatog litavskog violinista i dirigenta Juliana Rachlina (1974). Programski odabir bio je idealan za Rachlinovo solističko i dirigentsko predstavljanje ispred neobično nadahnute Zagrebačke filharmonije, pa je koncert započeo iznimno uravnoteženom izvedbom Mendelssohnovog Koncerta za violinu i orkestar u e-molu, op. 64, dubokog i virtuoznog djela koje je genijalni njemački skladatelj napisao sa svega četrnaest godina. U njegovom se uvodnom stavku (Allegro molto appassionato) trebalo itekako iskazati, primjerice u tumačenju zamršenih i čvrsto konstruiranih fugalnih tehnika, ali i nadalje, u polaganom stavku u C-duru (Andante) s tipičnom Mendelssohnovom, prevladavajućom prozračnom transparentnošću i teškim virtuoznim pasažima najvišeg reda, za čije vjerno (i moderno) izvođenje izvorna notacija nije imala preveliku ulogu. Valjalo je dakle svirati uvjerljivo, u skladu sa suvremenošću, ali i na tragu povijesnih kadenci (pra)izvođača Ferdinanda Davida, Huberta Léonarda i Josepha Joachima. A upravo je tako bio odsviran i treći, najkraći stavak (Allegretto non troppo – Allegro molto vivace) prožet dijalogom između violine i limenih puhača, pjesmom klarineta, gromkim orkestralnim dijelovima i zapanjujućim solističkim dionicama.

I dirigent

Veliko umijeće Rachlin je pokazao i u nastavku koncerta, isključivo kao vispreni dirigent naglašenog i senzualnog pokreta, dovoljno sugestivnog Zagrebačkoj filharmoniji pri zahtjevnom tumačenju grandioznih uvertira i valcera iz baleta i opera Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893) i Mihaila Glinke (1804-1857). Redom su se nizala sljedeća djela: Romeo i Julija, uvertira-fantazija, TH 42, ČW 39, Blumenwalzer iz baleta Ščelkunčik (Orašar), op. 71, Ruslan i Ljudmila, uvertira, a na zahtjev publike, kao dodatak, Poloneza iz trećega čina opere Jevgenij Onjegin, op. 24, TH 5. Završilo se ovacijama, ali i nevoljnim rastancima ljudi koji su još neko vrijeme, na travnjacima Tomislavca i obližnjim klupicama, dijelili preostale dojmove, grickalice i kapljice rashlađenih tekućina. T