Piše: Igor Koruga
Drugi koncert Simfonijskog orkestra HRT-a, u okviru Majstorskog ciklusa ’23/’24, održao se u četvrtak, 19. listopada od 19:30 sati u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a mogao se izravno pratiti na Trećem programu Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije. Bez daljnjega, takav je tretman bio primjeren već samim simfoničarima, međutim, uz njih su nastupila još dvojica izvanserijskih umjetnika: danas jedan od najtraženijih austrijskih dirigenata, Christian Arming (1971), te naširoko hvaljeni švicarsko-kanadski pijanist rumunjskih korijena, Teo Gheorghiu (1992). Ponajprije upadljiva bila je njihova međusobna suradnja u središnje postavljenom 1. koncertu za klavir i orkestar u fis-molu, op. 1, Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), prvom samo po imenu i broju opusa, jer se zapravo radilo o skladateljvoj reviziji vlastitog studentskog rukopisa, prerađenog dvadeset i šest godina kasnije.
Destilacija iskustva
U takvom djelu, istovremeno ruskom i romantičnom, imunom na poznate udarne valove revolucionarnih ruskih salvi, a opet, ovisnom o raskošnom lirizmu, harmonijskom bogatstvu i ekspanzivnom, detaljnom virtuozitetu, Gheorghiu se snašao idealno i naizgled lako. Njegova izvedba zvučala je, ironično, jer se ipak radilo o tridesetjednogodišnjaku, kao destilacija mnogogodišnjeg iskustva. Razmetanja te forsiranja tempa, naglasaka i emocija bila su nezamisliva, dok je čitanje bilo precizno i muzikalno, najoštrije promišljeno i izrađeno, onkraj veličanstvenosti, visokooktanske bravuroznosti i ¨topovske¨ retorike. Značaj (skladateljeve) mladenačke poletnosti, Gheorghiu je predivno opisao već na samome početku prvog stavka (Vivace), nakon kratkih dvotaktnih fanfara u rogovima, klarinetima i fagotima, u vatrenom nastupu klavira koji se učas popeo s visokim tonovima i spustio s plamtećim dvostrukim oktavama i akordima. Stvorenu dramu nastavili su gudači SO HRT-a započevši lirsku kontra temu, ili promjenu, zaslužnu za tada moderni glazbeni luk i dojam simetrije. Inspiriran Griegovim Koncertom za klavir i orkestar u a-molu, op. 16, Rahmanjinov je posegnuo i za relativno kratkim središnjim stavkom (Andante), od svega 74 takta, kojeg je otvorio orkestralnim interludijem, nastavio solističkom klavirskom varijacijom delikatne teme, a završio sve tišim tutti pasažima. Odlučujuću ulogu u svemu, pa i u tumačenju melodijski bujnog trećega stavka (Allegro vivace) s nijansiranim metričkim razlikama (od 9/8 do 12/8), imao je i austrijski dirigent koji je, natprosječno iskusan i darovit, uspio neprekidno komunicirati sa članovima orkestra i sa solistom – iza svojih leđa.
Za potpuniji doživljaj
Sljedeći, kao i uvodni korak bio je povezan s tumačenjem orkestralnih djela. Na početku večeri to se odnosilo na praizvedbu četverostavačne 2. simfonije s kojom se proslavio šezdeseti rođendan bivšeg rezidencijalnog skladatelja HRT-a, Srećka Bradića (1963). Prema Bradićevim riječima, kao i općem dojmu, bila je to još jedna potvrda njegove izrazite naklonosti prema orkestralnom skladanju. Štoviše, tradicionalnu podjelu na četiri stavka (I, II, III i IV) shvatio je ¨uvjetno¨, kao etape ¨glazbe, proizlazeće iz sebe same¨, ili, možda, kao eksperimentalne harmonijske strune, dinamički vrlo nježno (za)obljene i suprostavljene. Za potpuniji doživljaj, osobno sam poželio opetovano slušanje, odnosno čin koji vjerujem ne bi pomogao u slučaju Morske sirene (Die Seejungfrau), trodijelne fantazije za orkestar, op. 18, austrijskog skladatelja Alexandera (von) Zemlinskog (1871-1942), koju su strpljivo portretirali raspoloženi simfoničari HRT-a, u društvu nepopustljivog Christiana Arminga. Doduše, Zemlinsky jest pripadao krugu bečke moderne, bio je skladatelj, dirigent i učitelj Schönberga, Berga, Weberna i drugih prominentnih glazbenika, no očito mu kompozicijska remek-djela nisu išla od ruke. Dojam skladbe nastale prema bajci Hansa Christiana Andersena (1805-1875) bio je nepopravljivo pregust, kitnjast, zasićen i neprohodan, poput misli Zemlinskog, uoči skladanja, izvjesno shrvanog raskidom ljubavne veze sa svojom učenicom i ¨bečkom muzom¨ Almom Schindler (koja se potom udala za Gustava Mahlera).
Valjani razlog
Nepopravljivo je završio i subotnji nastup Zagrebačkog kvarteta, 21. listopada od 20 sati, u zagrebačkom Novinarskom domu. Padala je kiša i samo je nekolicina nas došla na vrijeme pred zatvorena ulazna vrata. Obavijesti nigdje, glazbenika također, a malobrojno se društvance nakon uljudnih pozdrava i komentara u miru razišlo. Nadam se samo da ćemo uskoro saznati valjani razlog zbog kojeg te večeri nismo mogli čuti Dva valcera, op. 54, B 105 Antonína Dvořáka (1841-1904), Prvi gudački kvartet Borisa Papandopula (1906-1991) i Prvi gudački kvartet u D-duru, op. 11, Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.