GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: GUDAČI ZAGREBAČKE MUZIČKE AKADEMIJE

12. ožujka, 2023.

Piše: Igor Koruga

Staru latinsku poslovicu (Repetitio est mater studiorum) glede ponavljanja i učenja ne bi trebalo predoslovno shvaćati, već naprotiv. Kada se govori o ponavljanju i učenju, valjalo bi odrediti točniji smisao tih riječi, jer, načelno, prosječan ljudski mozak najprije pokušava izbjeći opetovano učenje identičnih obrazaca. Štoviše, prisili li se na takvu aktivnost, on spontano formira mnoštvo analogija i asocijacija, samo zato da bi zapravo različite pojmove čim točnije usporedio, razložio, a potom bolje i prirodnije zapamtio. Prema tome, izravan osjećaj ljudske ugode posve je prirodan u činu ponavljanja, ili u činu potrage za razlikama za koje smo posve sigurni da postoje. Postoje dakako i određene discipline, pa i cijele znanosti, koje, zasnovane na ukočenim obrascima, negiraju spomenute razlike nalažući svojim novacima bezglavo i mukotrpno ponavljanje, odnosno učenje napamet. Možda se baš zato u tim krugovima rjeđe nalaze kognitivni prvaci šire ljudske zajednice. U nekom drugom smislu, ponavljanje se može povezati i s greškama koje redovito činimo, koje nas ničemu ne uče, nego nas čak i određuju. Poput otisaka prstiju. No, pustimo sad to i krenimo uobičajenim redom.

Zahvalnije ozračje

Ja sam, naime, ovoga tjedna svoju prirođenu strast za ponavljanjem mnogočega (ne)bitnoga upraznio na rijedak način; pribivao sam istom koncertu dva dana uzastopce. Riječ je bila o (samo naoko) istim nastupima Gudačkog komornog orkestra Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, u četvrtak 9. ožujka i petak 10. ožujka 2023. godine, u 19 i 18:30 sati, u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na MA i Župi sv. Leopolda Mandića u Ulici Dragutina Golika 42. Ansambl je bio isti, program i (raspo)red izvođenja također, no zanimljivost su izaz(i)vale neglazbene i glazbene značajke koje su više-manje utjecale na kakvoću i estetiku podudarnih zvukovnih zbivanja. Primjerice, publika je na različitim mjestima bila drugačija – u crkvi se između stavaka pljeskalo, pa su stoga mladi glazbenici bili spontaniji i opušteniji, akustika prostora u većoj je mjeri utjecala na izvedbe, a siguran sam da su i različiti atmosferski uvjeti djelovali na profinjenost zvuka gudačkih žica. Za uvodni Concerto grosso u d-molu, op. 6, br. 10, Georga Friedricha Händela (1685-1759), i njegovo ispravno izvođenje crkveno je ozračje bilo kudikamo zahvalnije, jer su s ponešto jeke raznovrsni (točkasti) ritmovi zvučali uvjerljivije, tečnije i preciznije, kako u francuskoj uvertiri s fugom (Ouverture/Allegro), prividnoj sarabandi (Lantement) i allemandi (Allegro), tako i u daljnjem tročetvrtinskom couranteu (Allegro) te u neodređenom plesnom finalu (Allegro moderato), u rasponu od d-mola do D-dura, s varijacijom. S druge strane, solisti su se možda bolje osjećali u dvoranskim uvjetima, povoljnijim za cikličke dionice dviju violina; prve, umjetničkog voditelja orkestra, red. prof. art. Anđelka Krpana (1967), i druge, Jane Palac, studentice violine u ravnopravnoj ulozi. Još se bolje i vjerodostojnije u svojoj solističkoj ulozi osjećala studentica viole Tonka Philips, elastična i spretna u svakom prostoru, ali i taktu sljedećeg Gravea za violu i gudače, Johanna Georga Bende (1713-1752), boemskog violinista i skladatelja čiji je glazbeni jezik aludirao na istinske vrhunce pretklasične epohe.

Sigurna i nad klavirskom tipkovnicom

S vrhuncima se svojevremeno mogao podičiti i naš ugledni skladatelj Milko Kelemen (1924-2018), pogotovo s onima u vezi s Koncertantnim improvizacijama koje je 1955. godine posvetio Janigrovim Zagrebačkim solistima i za to dobio nagradu Grada Zagreba, a koje su s virtuoznim tretmanom gudačkog tijela zaintrigirale mlade student(ic)e, pa i violončelist(ic)e na čelu s neobično darovitom Lanom Lucijom Horvatić (2001), podjednako sigurnom i nad klavirskom tipkovnicom. Stilski srodna s Kelemenovim improvizacijama, bila je naposljetku i Šostakovičeva Simfonija za gudače u As-duru, op. 118a, odnosno obrada njegovog 10. gudačkog kvarteta u a-molu, op. 118, za gudače u režiji ruskog violista i dirigenta, Rudolfa Barshaija (1924-2010). Dašto, i ova je izvedba bila atraktivnija, svježija, uravnoteženija, jasnija i fokusiranija u betonskoj crkvi, a ukoliko je nekome Barshaijev pogled bio nedovoljno žestok, ili suviše otupljen glazbenom preobrazbom bijesnog Allegretta furiosa u sporu i prigušenu passacagliju (Adagio), za takvošto sigurno nisu bili krivi tehnički uzorni, maštoviti i razvidno motivirani studenti prve godine zagrebačke Muzičke akademije, pokazalo se, dovoljno složni u orkestralnoj zajednici i vrlo otporni na nepredvidljive izazove nastupa uživo. T