GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: FASCINANTNA IZVEDBA MENDELSSOHNOVOG ILIJE U KANCONIJERU ZBORA I SO HRT-a

15. ožujka, 2025.

Piše: Igor Koruga

Posljednjim rečenicama u Starome zavjetu (Malahija, 3, 23-24) – Evo, ja ću vam poslati proroka Iliju, prije nego dođe veliki i strašni Gospodnji dan. On će izmiriti oce sa sinovima i sinove s ocima, da ja ne moram doći da zatrem zemlju. – najavljen je jedan od rijetkih starozavjetnih proroka koji je zauzeo važno mjesto u kršćanskoj, židovskoj i islamskoj predaji, ali i u velebnom oratoriju Elias (Ilija), Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809-1847). Bio je to njegov posljednji oratorij i posljednje opsežno remek-djelo, jedinstveno po monumentalno zamišljenoj cjelovitosti, koje se u ovim korizmenim danima izvelo u Zagrebu na trećem koncertu iz ciklusa Kanconijer Zbora i SO HRT-a, u četvrtak 13. ožujka 2025. od 19:30 sati u Velikom Lisinskom.

Zapanjujuća partitura

Na raskošnom projekcijskom platnu, postavljenom iznad pozornice, mogao se pratiti hrvatski prijevod dvodijelnog predloška oratorija, pretežno utemeljenog na starozavjetnim izvještajima (I i II) Kraljici, dopunama iz Psalama i odabranim stihovima iz Matejevog poglavlja. Svaka polovica oratorija iznijela je po tri događaja u prorokovu životu: prva, najavu suše, Ilijino čudesno oživljavanje udovičinog sina, njegov obračun s Baalovim štovateljima i kraj suše, te druga, Ilijin sukob s kraljem Ahabom i kraljicom Jezabelom, njegovo pustinjsko razdoblje i putovanje na planinu Horeb te u konačnici, uzašašće na nebo. Glazbeno je bilo ponuđeno još i više. Vokalno; mješavina arija, dueta, nebeskog terceta, zborskih dijelova i, unutar zbora, predivnih kvartetskih i oktetskih solističkih pasaža, i instrumentalno; zapanjujuća partitura, s naznakama glazbe utemeljitelja oratorijskog žanra – Händela i Haydna, ali i avangardista s početka dvadesetog stoljeća kao i Wagnera, u embrionalnom obliku. I sve bi to ostalo samo na papiru, ili u mislima, da nije bilo briljantnog Zbora i sjajnog Simfonijskog orkestra HRT-a, genijalnog ruskog dirigenta (pijanista i kornetista) Maxima Emelyanycheva (1988), najuvjerljivijeg i najboljeg od svih pjevača, bas-baritona Krešimira Stražanca (1983), u ulozi Ilije, podjednako sigurne mezzosopranistice Diane Haller (1986), u ulogama Kraljice i Anđela, izuzetno artikulirane i darovite njemačke sopranistice Lare Rieken (2001), u ulogama Udovice i Anđela, svestrane i natprosječne zborske sopranistice i solistice Monike Cerovčec (1983), u ulozi Anđela, pouzdanog njemačkog tenora Roberta Bartnecka, u ulogama Obadije i Ahaba, te blistave dječje sopranistice Marijete Bošković (2012), u ulozi Dječaka.

U nepogrešivom ritmu

Plastičnije rečeno, zvuk orkestra bio je dostatno voluminozan, s odjecima kasne klasike i rane romantike, to jest, s potrebnim, vrlo suptilnim, ukusnim i (razno)vrsno dramatičnim naglascima. Zbor se pak s lakoćom priklonio tom sjaju, osobito u velikoj sceni Baalovih proroka, s nevjerojatno lijepim (su)zvukom, bez suvišne snage, gotovo na najvišoj razini specijalističkih oratorijskih zborova, nenadmašnih u najjačoj konkurenciji. Nije se tu radilo samo o izvanserijskom tempu, ili pomno uvježbanoj interpretaciji, već i o skupno rafiniranoj dinamici, artikulaciji i nepogrešivom ritmu. U tom ritmu su se nizali i solisti: Stražanac, scenski najuvjerljiviji kao veličansktveni, udaljeni i autoritativni prorok, sa svojim dobro ugođenim svijetlim tonovima i svim konciznostima u kojima je samo po potrebi prevladavao dramatičan pristup, Haller, impozantna u njoj nesavršenim altovskim lagama i kontrastnim ulogama gorde Kraljice i nevinog Anđela, Rieken, sigurna u svoj čisti sopran i, primjerice, detaljni prikaz tuge i očaja zbog smrti sina, kao i olakšanja i zahvalnosti kada se dogodilo čudo oživljavanja, Bartneck, odmjeren i jasan u svim tenorskim arijama s Ilijom, Narodom i Dječakom, Cerovčec u svojim brojnim sopranskim ulogama, Bošković, samouvjerena i postojana u osjetljivim, dugim visinama u značajnom Recitativu sa zborom, Obadijom, Ilijom, i Narodom, te sopranistica Natalija Kralj i altistice Nikolina Virgej Pintar i Martina Borse, u kvartetu (i oktetu) zborskih solista.

Ključan doprinos dirigenta

Veličanstvene zvučne strukture bile su pojačane i s moćnim bas registrima orgulja, koje su čak same za sebe, pod rukama Pavla Mašića (1980), zvučale neodoljivo. Međutim, u svoj toj metafizičkoj čaroliji, neizostavan i ključan doprinos bio je onaj nesvakidašnjeg dirigenta Maxima Emelyanycheva, nepodignutog na standardnu dirigentsku platformu. Između ostalog, on je dramatičnu i uvjerljivu inačicu cijelog oratorija postigao korištenjem naoko netipičnih sredstava i tehnika, s ciljem postizanja moćne unutarnje strukture djela, dramatike i ogromne ritamske prohodnosti i prisutnosti. A tu se lako razlučivala većina zborskog i solističkog teksta, odnosno solistima se uštedio napor za održavanje permanentne virtuozne pjevačke razine, pogotovo unutar volumenskih (pro)mjena naglašenih, fleksibilnih i šturih dijelova. Emelyanychev me stoga ipak najviše fascinirao, jer je uspio, tako ogroman u svakom smislu, Mendelssohnov oratorij svesti na posve stabilnu inačicu, retorički dosljednu i, rekao bih, savršeno (re)komponiranu. T