Piše: Igor Koruga
Danas nema više ničeg neobičnog u svojstvenim predodžbama velikog pijanista Glenna Goulda (1932-1982), poglavito onim povezanim s glazbom i publikom. Gould je, znamo, bio uvjeren da cilj umjetnosti nije u izazivanju trenutnog lučenja adrenalina, već u postupnom stvaranju stanja zadivljenosti i vedrine, tijekom cijeloga života. Osim toga, kao instrumentalist (ali i skladatelj), svoju je potragu za smislom glazbe većim dijelom temeljio na fenomenu interpretacije, vrlo intuitivnom, skladateljskom, u duhu čistih, unaprijed zadanih teoretskih pravila, logičkih formi i struktura. Isticao je, uostalom, da je tako stvorena nova glazbena predodžba, proizlašla iz najviših sfera duha, uputna isključivo za privatno izvođenje, a nipošto za javno, kao umjetnost za sve, za što je, logično, bio i ostao na udaru oštrih (glazbenih) kritika. No, na žalost (ili ne), Gouldov (Schönbergov, a kasnije i Adornov) idealizam ostao je cjelovito neshvaćen i raspršen – pod neizdrživim utjecajem društva industrije i kapitala, željnijeg igre, pompe i razbibrige, nego umjetničkih, duhovnih i sakralnih dosega – te samo donekle prihvaćen, i to, primjerice, na Međunarodnim natjecanjima mladih umjetnika. U tom smislu bih se htio osvrnuti na ovogodišnje, obljetničko Međunarodno natjecanje mladih umjetnika Ferdo Livadić, već dvadeset godina prisutno u okviru festivala Samoborska glazbena jesen, ove godine osmišljenog i vrsno organiziranog od 23. rujna do 1. listopada. Natjecanju je pristupilo šest mladih umjetnika, poimence, pijanist Fabijan Košćak (Zagreb, 2001), klarinetistica Diana Marković (Rijeka, 2003), harmonikaš Marin Bilić (Rijeka, 2002), pijanist Jan Niković (Zagreb, 2001), sopranistica Marija Salečić (Dubrovnik, 1996) i flautistica Ivana Vukojević (Osijek, 1995), vrhunski opremljenih s raznovrsnim jednosatnim programima koje su uspjeli iznijeti pred strogim i kompetentnim žirijem (skladateljem Srećkom Bradićem, dirigentom Tomislavom Fačinijem, muzikologinjom Ivanom Kocelj, violinistom Sretenom Krstićem i oboistom Brankom Mihanovićem) kao i pred probranom publikom u samoborskoj Galeriji Prica, u ponedjeljak 25. rujna i utorak 26 rujna, od 17, 18 i 19 sati.
Slični i različiti
I premda su baš svi bili zanimljivi, spretni i neobično uvjerljivi, blago su prednjačili pijanisti, Fabijan Košćak i Jan Niković, obojica Zagrepčani iste dobi, koliko slični, toliko i različiti studenti iz klasa prof. Đorđa Stanettija i prof. Rubena Dalibaltayana. Niković, naime, nije htio riskirati. Odabrao je pet posve različitih djela, iz pet epoha te iz pet različitih zemalja. Uz to i dva domaća, od Dore Pejačević (1885-1923), kako bi pokazao svu raskoš svog uzornog pijanizma, čak i preuzornog za njegovu dob, stupanj natjecanja, a, bez dvojbi, i za prvo mjesto. Zapanjujući, možda čak i najbolji, najotvoreniji, najdetaljniji i svakovrsno najobrađeniji, bio je njegov portret trostrukih Pièces de Clavecin, Jeana-Philippea Rameaua (1683-1764). Slično je zvučala i vrlo zahtjevna 3. sonata za klavir u B-duru, KV 281, W. A. Mozarta (1756-1791), kao i sljedeće skladbe, Život cvijeća, op. 19, i Balada Enriquea Granadosa (1867-1916), koje su poslužile kao međuigra do virtuoznog finala protegnutog od 104. Petrarkinog soneta, S. 161, br. 5, do 10. mađarske rapsodije u E-duru, S. 244, zna se, Franza Liszta (1811-1886). Za bitnu i presudnu razliku od Nikovića, Košćak (si) je, pak, odabrao težu zadaću, unaprijed (moguće) sebi na štetu, odnosnu ¨samo¨ na Papandopulovu Partitu (1931), točnije, na njenu drugu polovicu sastavljenu od prozračnog, neo-klasicističkog Adagietta i razigrane, folklorne Toccate, te na jedinstvene Goldberg varijacije, BWV 988, J. S. Bacha (1685-1750). U potonjem slučaju, niz kanonskih varijacija, različitih intervala, sofisticiranih obrada tradicionalnih kompozicijskih oblika i plesova, sviračkih tehnika, skladateljskih vještina, ali i neiscrpnih Bachovih glazbenih imaginacija bio je zapravo nemoguć za savršeno iznošenje. Naročito mladom pijanistu, neizmjernih motoričkih mogućnosti, točnih prstiju, moćnog i koncentriranog uma, ali i, posve prirodno, ograničenog životnog i sviračkog iskustva. Predmnijevam da je i sam Košćak, uoči priprema za natjecanje, bio svjestan ¨nedostatka¨ svoje izvedbe, u pogledu skučenije, autografski nezapisane dinamike, nauštrb ekstremne točnosti i blagoglasja tonova i sklopova, s kakvom je, načelno, mladi Glenn Gould snimio svoj legendarni, prvi ciklus Varijacija (1955). Stoga se unaprijed, s dalekim i svijetlim pogledom u obećavajuću budućnost, bez obzira na konačan uspjeh, mora višestruko pohvaliti Košćakov talent, njegovu odvažnost i nesvakidašnju ulogu u 20. samoborskom međunarodnom natjecanju.
Najzad razgaljena publika
Potpuno drugačiji glazbeni scenarij raspleo se u utorak, 26. rujna od 20 sati, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u kojoj su, poduprti Hrvatskim društvom glazbenih umjetnika, u ciklusu Glazbeni umjetnici Zagrebu, nastupili violinist Martin Draušnik (Zagreb, 1981) i gitarist Krešimir Bedek (Zagreb, 1981). U uvodnom dijelu vidno raspoloženi, primjerno su ujednačili svoje po glasnoći vrlo raznorodne instrumente, najprije u šarmantnoj trostavačnoj Paganinijevoj Sonati br. 1 u a-molu, M. S. 112 A, u većoj mjeri zabavno i salonski oblikovanoj, a potom i u ljubavno intoniranim obradama šest dijelova Španjolske narodne suite, Manuela de Falle (1876-1946), te u prelijepoj trostavačnoj Sonatini za violinu i gitaru, darovitog Siščanina Miroslava Miletića (1925-2018). Manje dojmljiva bila je predstava efemernih, nejasnih, kolorističkih dijelova skladbe Tinged (Obojen), čijoj su nezahtjevnosti, objektivno, uspjeli odoliti iskusni Draušnik i Bedek, na koncu opet izvrsni i uspješni u znatno zahtjevnijem tumačenju Romanze Andaluze, op. 22, br. 1, Fantazije na teme iz Bizetove opere Carmen, op. 25, Pabla de Sarasatea (1844-1908), ali i dva zanosna bisa koja su najzad razgalila brojnu publiku, skloniju profinjenoj komornoj glazbi nego neuglađenom domaćem stand-upu, istovremeno održanom u unaprijed rasprodanoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.