GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: DRAGOCJENA IZVEDBA PAPANDOPULOVOG SLAVOSLOVIJA

21. siječnja, 2023.

Piše: Igor Koruga

Nesuglasice sa skladateljem i dirigentom Krešimirom Baranovićem (1894-1975), ponajprije oko umjetničke politike ondašnjeg zagrebačkog Kazališta, rezultirale su nezaustavljivim odmicanjem našeg najtalentiranijeg, najplodnijeg i najizvođenijeg skladatelja, Borisa Papandopula (1906-1991), od zagrebačke sredine, i njegovim primicanjem prema mirnijim ozračjima Splita, Sarajeva, ili Rijeke, u kojima je nažalost žrtvovao velik dio svoje dirigentske karijere. Sukob s tadašnjim establišmentom prouzročio je do danas neshvatljivu marginalizaciju Papandopulove ostavštine, njegovog nepotpuno katalogiziranog, neprocjenjivog opusa od otprilike 300 do 400 djela, gotovo sasvim izvan domena nužnih znanstvenih i reproduktivnih interpretacija, o kojem se u posljednjih nekoliko godina zdušno brinuo predani muzikolog Davor Merkaš, potpomognut prvenstveno Muzičkim informativnim centrom u Zagrebu. U svom skladateljskom radu Papandopulo je virtuozno sjedinjavao suvremene europske neoklasicističke tendencije, svakovrsni nacionalni izričaj i, formalno, čvrstu baroknu motoričnost. S podjednakom strašću tretirao je bosanski, mediteranski, istarski, zagorski i međimurski melos, ne skrivajući pritom, pogotovo u opsežnim skladbama, svoju sklonost jasnoj, visokoestetiziranoj polifoniji, ostinatnim modelima, vokalnoj dijatonici i paralelizmima te u konačnici programskoj predodžbi po uzoru na Stravinskog, Prokofieva i Rusku petoricu koji su imali snažan utjecaj na njega još od rane mladosti. Stoga je već kao student, na usavršavanju iz dirigiranja u Beču kod Dirka Focha (1886-1973), dirigenta Bečke koncertne udruge, i poslije na Novom bečkom konzervatoriju u klasi skladatelja i dirigenta Rudolfa Niliusa (1883-1962), pokazao začudan skladateljski talent koji je bio zaslužan (i) za nastanak monumentalne kantate za soliste, zbor i orkestar, Slavoslovije, op. 6.

Majka među solistima

Praizvedbu je najpozitivnije ocjenila bečka publika i kritika, a (kao Laudamus) ju je sa solistima, orkestrom i zborom Bečkog oratorijskog udruženja predvodio upravo Rudolf Nilius, 4. studenog 1928. u Velikoj dvorani bečkog Musikvereina. Nedugo zatim, uslijedila je i hrvatska (pra)izvedba, u izvornoj verziji na crkvenoslavenskom (staroslavenskom) jeziku, u zagrebačkom HNK, 29. ožujka 1929, kojom je ravnao sam skladatelj, a među solistima je bila i njegova majka Maja Strozzi-Pečić (1882-1962). Izvornoj verziji također se priklonio i današnji maestro, Tomislav Fačini (1975), na drugom koncertu iz ciklusa Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a Kanconijer, održanom u četvrtak 19. siječnja 2023. godine od 19:30 sati u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Solističke dijelove u šest od osam stavaka pjevali su sopranistica Margareta Klobučar, mezzosopranistica Jelena Kordić, tenor Domagoj Dorotić i bariton Ljubomir Puškarić, dok je sedmi stavak – namijenjen kvartetu solista bez pratnje – ostao neizveden, zbog toga što je, istaknuo je Fačini, polifono, harmonijski, dinamički i po opsezima Papandopulo zahtijevao nešto nesvakidašnje, koliko god solisti vrsni bili.

Organski povezana s ležernošću

Osebujnost Slavoslovija odmah je na početku došla do izražaja, u prvom stavku, napisanom za dvostruki zbor a cappella, višeslojno izgrađenom na samo dvije riječi (Gospodi Bože), ali i na bezbrojnim, bešavno povezanim vokalnim linijama koje su u svakom svom razrješenju zatvarale akcentirane folklorne akorde. Nedugo zatim ukupnom su se zvuku pridružili i nadahnuti solisti: prvo Jelena Kordić, u drugom stavku (II) započetom impresivnim zazivom rogova, smještena u središtu desnog krila orkestra, a potom i sve četvero, u trećem stavku (III), uobičajeno istaknuti ispred orkestra. Poletan, energičan i sugestivan bio je četvrti stavak (IV) za sopran, zbor i orkestar, koji je, sa svojim skromnim tekstom, preuzetim iz Osmoglasnika (pravoslavne bogoslužbene knjige, zbirke pjesama posvećene Kristovu uskrsnuću), i upečatljivom Papandopulovom zvučnom imaginacijom, doslovno pozvao na put prema Bogu. Živost ritma i dramatike, organski povezana s ležernošću, bila je također prisutna u sopranski intoniranoj slavi Bogu (V), ali i u snažnoj (za)hvali (VI) soprana, tenora, baritona i orkestra u kojem su se pojavljivali neki motivi iz prijašnjih stavaka, obrisi formalne ¨cikličnosti¨ djela, dorečeni u burnom i zanosnom finalu (VIII). Ipak, nepunih sat vremena tehnički briljantne izvedbe bilo je premalo, prošlo je prebrzo, a ostalo je još mnogo toga, rječju teško opisivog i povezanog sa živim nastupom, s Papandopulovom učenošću i stilskom raznolikošću, s prepunim bečkim Musikvereinom i tek polovično posjećenim Velikim Lisinskim. T