Piše: Igor Koruga
Nakon dvadesetak i više godina, mogle bi se utvrditi određene podudarnosti u pogledu zagrebačke Klupske kazališno-glazbene scene Amadeo, odnosno njenog ljetnog glazbenog dijela koji uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba, Hrvatskog prirodoslovnog muzeja i Turističke zajednice grada Zagreba redovito popunjava kulturom oskudne ljetne mjesece. Obično se radi o kvalitetnim glazbenicima i njihovim posve otvorenim umjetničkim konceptima, glazba se izvodi pod vedrim nebom u nedostižnom Atriju Galerije Klovićevi dvori, a posjećenost uvijek biva barem prosječna. Na najslavnije glazbenike festival računa svake godine, a u tom smislu prednjači zagrebački pijanist Aljoša Jurinić (1989) sa svojim (ne)predvidljivo briljantnim nastupima i predvidljivo nezahvalnim vremenskim uvjetima. Neugodna podudarnost s kišnim danima i ove je godine, u utorak 29. kolovoza od 20.30 sati, zatvorila bespomoćnog Jurinića u posve neakustični i neprikladni koncertni prostor predvorja Galerije Klovićevi dvori koji je za njega, zanimljivog, duhovitog i izuzetno obrazovanog, bio vrlo izazovan i u nekoj mjeri rješiv. Postupak nes(p)retnog smještanja glasovira, publike i pratećeg osoblja u sparno i vlažno predvorje bio je, dakle, uobičajen, poznat je bio i program – Frédérick Chopin, pjesnik klavira – s ovogodišnjeg splitskog 10. Piano loop festivala, a poznati će, siguran sam, biti i osvrti u korist mase i još uvijek zdrave Jurinićeve slave.
Neprolazni pijanist(i)
Naime, jedno je, takoreći u hodniku, pljeskom podržati Jurinićevo izvanserijsko tumačenje Chopina (po mogućnosti s partiturom u rukama), njegovo duboko prodiranje u slojevite glazbene retke i samonametnute granice zvuka, a drugo, pak, uhom doprijeti do spretnosti snalaženja istinskog virtuoza u posve profesionalnim koncertnim uvjetima u kojima bi, recimo, Chopinov rubato, taj ¨ukradeni trenutak¨, često sinkopiran, dakle lišen metričkih ograničenja, zablistao svojim punim sjajem. Istina sigurno jest da je temelj Chopinova svijeta bila umjerenost te da je tumačenje njegovih djela bilo često problematično na moćnim modernim klavirima u velikim koncertnim dvoranama, makar zbog teškog dosezanja suptilne zvučnosti klavira, određene ljudskim glasom, bez žrtvovanja ukupne kvalitete zvuka. No, neprolazni pijanisti poput Jurinića, a prvotno gledano i Cortota, Friedmana, de Pachmanna i Paderewskog, upravo su bili i ostali ti koji su (i) s obzirom na najraskošnije uvjete (poput današnjih) umnogome ostali vjerni Chopinovim estetskim predodžbama, ponajprije u smislu ritmičkih potankosti, neobično važnih unutarnjih glasova i, posljedično, izvanredne polifonije. Stoga bi se ubuduće, u slučaju nevremena, geniju Jurinićevog formata trebao osigurati primjereniji zatvoreni prostor, ako nizašto onda barem zato da se izbjegne moguća poveznica (samo) sa britkim zabavljačem svjetlucavih prstiju, odnosno s arhetipom modernog glazbenog umjetnika.
Besprijekorno muziciranje, uz dosjetke i priče
A sada, napokon, malo i o supervrijednom nastupu koji je započeo s Nokturnom u b-molu, op. 9, br. 1, sa sjetnom minijaturom i evokacijom Chopinove (i Jurinićeve) eterične vizije noći. Gipka melodija i ljuljajuća pratnja nalikovale su pravom snu, točnije opisanom u središnjoj D-dur epizodi i sljedećoj srodnoj melodijskoj ideji. Najopsežnija skladba bila je uzorno izvedena Sonata br. 3 u h-molu, op. 58, klasično strukturirana u četiri stavka. Prvi, najvažniji od sva četiri, bio je sonatni allegro, posljednji rondo, a središnja dva imala su oblik plesa s trijom i instrumentalnom pjesmom većeg razmjera. Nebrojene klavirske nijanse stvarale su snažne, odlučne teme i kontrateme (Allegro maestoso), samouvjerene fraze odvojene od narativnog tijeka, zanosne pjesme i u konačnici istaknute dvije lirske teme. Scherzo u Es-duru donio je dah iz nekog drugog svijeta, protegnutog u još nestvarnije sfere Trija u B-duru u kojem je bila napisana i polagana pjesma noći (Largo), nokturno uobličen u Chopinove osobne kontemplacije, neplanski popraćene iznenadno bučnim zagrebačkim pljuskom. Kontemplaciju su, planski pak, prekinuli nizovi oktava i akorada na početku finala (Presto non tanto), fantastičnog izraza emocionalne uznemirenosti (Agitato) koji se pretvorio u naelektriziranu glazbu, nadahnutu (možda) finalom Beethovenove Sedme simfonije u A-duru, op. 92. Slijedio je smiraj sa 4 mazurke, op. 30, ili četiri stilizirana mazurska plesa, sažeto predočena kako u jednostavnijim formama, tako i u eksperimentalnijim strukturama, napregnutim spram (naročito ondašnjih) konvencionalnih granica. I to sve do Scherza br. 4 u E-duru, op. 54, i njegovog živopisnog sjaja kojeg je preostalih dvanaestak minuta službenog dijela recitala bilo izuzetno teško kontrolirati. Međutim, Jurinić je i u tom dijelu besprijekorno odsvirao sve mješavine dvostrukog i trostrukog takta, različito animirane sinkope, rapsodične interludije i lijepo oblikovanu kodu. U predasima je srećom bilo i Jurinićevih šaljivih, informativnih dosjetki, priča o Chopinovim djelima, o mislima tijekom sviranja, o samo jednom bisu za kraj, odnosno, kako je sam rekao, o samo jednoj kriški najukusnije, desertne torte. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.