Piše: Igor Koruga
Nakon svega nekoliko tjedana rastućeg užasa na cjelokupnom prostoru Ukrajine, najveći se dio Europe priklonio Ukrajincima ponudivši im prvu pomoć unutar svojih granica, osnove za preživljavanje, a potom i, moguće, dulji boravak u izbjeglištvu. Empatija zapadnih saveznika (kojima su se priklonile i SAD) svela se, uostalom, i na brojne sankcije Rusiji kao agresoru te na moćne kulturne priredbe u čast ukrajinskom narodu, nepokolebljivom u borbi za neovisnost i slobodu. Kulturnjacima se pridružilo i Udruženje Poljske filharmonije koje je nedavno uputilo poticaj svim europskim orkestrima i Europskoj radiodifuzijskoj uniji u smislu što češćeg izvođenja duboko dirljive Melodije u a-molu (1982), duhovne himne Ukrajine, ili prepoznatljive skladbe najslavnijeg ukrajinskog skladatelja Miroslava Mihajloviča Skorika (1938-2020), jednog od onih kojeg je zbog ¨antisovjetskih aktivnosti¨ Staljin deportirao iz Lavova u Sibir.
Sažeto u bitno
Humanu inicijativu srećom je podržala i naša zemlja, bolje reći, naš Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a koji su svoj treći koncert iz ciklusa Kanconijer 2022, održan u četvrtak 17. ožujka 2022. godine, od 19:30 sati u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, započeli izvrsnom izvedbom spomenute skladbe, i to najčešće inačice za mješoviti zbor i orkestar. Za tu je izvedbu veliku odgovornost ponijela (i) ugledna gostujuća norveška dirigentica Grete Pedersen (1960), jedna od najcjenjenijih zborskih dirigentica, od 1990. glazbena direktorica Zbora norveških solista, školovana na Norveškoj glazbenoj akademiji u Oslu i sustavno usavršavana, zborski kod Erica Eriscona, a orkestralno kod Kennetha Keislera. Suzvučne nijanse i dinamičke okosnice zbora i orkestra Pedersen je majstorski ugodila, sažela u bitno, ponajprije u Melodiji koju je navodno blagoslovio papa Ivan Pavao II, a koja je prema Skorikovim riječima imala prenijeti njegovo razumijevanje tragedije i duboke tuge, odnosno nečega što mu je bilo nemoguće verbalno izraziti. Stoga mi je žao da tako iskusna glazbenica nije ostavila prostora zagrebačkoj publici za izdašan pljesak, u konkretnom slučaju puno značajniji od uobičajenog odobravanja.
Onkraj pompe i svečanosti
Naime, odmah nakon posljednjeg tona ukrajinske himne, neočekivano je započelo jednako vrsno tumačenje prigodne Velike mise u c-molu, za soliste, zbor i orkestar, KV 427, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) u kojoj su se pak na najbolji mogući način istaknule sopranistice Ivana Lazar (1976) i Marija Kuhar Šoša (1982), za nijansu manje tenor Emanuel Tomljenović (1997) te za nijansu više bariton Matija Meić (1986). Meićeva nijansa pogotovo se podrazumijevala u ¨ogledima¨ s laganim, izuzetno fleksibilnim sopranskim glasovima s kojima je duboki bariton jednostavno morao biti suglasan, kao što je i bio, bez gubitka težine i volumena. U takvom savršenstvu i tenor se snašao, ali možda s prevelikim oprezom, odnosno prediskretno, što se jedva čulo u troglasju sa sopranima u stavku Quoniam (Gloria II) u e-molu (lišenom trombona i rogova), a skoro nimalo u svijetloj Hosanni (Benedictus V) na koncu mise sa svim vrlo upjevanim i usviranim umjetnicima. Zborske i sopranske vrhunce bilo je teško izdvojiti, tako da se mogu samo teoretski nabrojati dijelovi pisani u baroknom stilu (Handela i Bacha) za dva četveroglasna zbora (Qui tollis), peteroglasno za zbor (Credo III), ali i bujni Christe eleison (Kyrie I) te rasni, operni Laudamus te (Gloria II) za sopran solo. Plemenitoj i blistavoj priredbi, onkraj suvišne pompe i svečanosti, jednako je pridonio i Simfonijski orkestar HRT-a, svakog trenutka koncentriran i usredotočen na duge, spretne i vrlo izražajne ruke norveške dirigentice koja je, nakon svega, sa svojom uzbudljivom prezentacijom nedokučivih Mozartovih misli, zaslužila iskrene i nepodijeljene ovacije probrane zagrebačke publike. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.