Piše: Igor Koruga
Velika je stvar da se već nepunu godinu na razne načine obilježava 150 godišnjica rođenja Blagoja Berse (Dubrovnik, 1873 – Zagreb, 1934), jednog od najutjecajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, zborovođe, dirigenta, savjetnika, aranžera te prvog profesora kompozicije i instrumentacije na novoutemeljenoj Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Obilježavanje će se vjerojatno završiti u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u četvrtak 18. siječnja od 19:30 sati, gdje će u velebnoj koncertnoj izvedbi Ognja, opere u tri čina, skupa sudjelovati Zbor, Dječji zbor i Simfonijski orkestar HRT-a, Zbor Opere zagrebačkog HNK, dirigent Aleksandar Marković, sopranistica Valentina Fijačko Kobić, tenor Stjepan Franetović, baritoni Ljubomir Puškarić i Siniša Hapač te basovi Luciano Batinić i Siniša Štork. Međutim, bilo bi brzopleto ustvrditi da će to biti jedina ovogodišnja tendencija isticanja Blagoja Berse, glazbenika koji je u hrvatsku umjetničku glazbu unio toliko mnogo raznorodnih utjecaja: od virtuozne instrumentacije, ekspresionizma, impresionizma, verizma i Wagnerovog simfonizma, do kasnoslavenskog romantizma i elemenata bečkog glazbenog teatra.
Zasebna umjetnička forma
Naime, i datuma su i značaja, kao i poveznice s Rahmanjinovljevom godinom rođenja, bili svjesni naši ugledni, a sudeći po umjetničkim dosezima i mladi glazbenici, bas-bariton Krešimir Stražanac (1983) i pijanist Krešimir Starčević (1988), koji su ove nedjelje, 14. siječnja od 18 sati, u foajeu zagrebačkog HNK publici podarili izvanserijski koncert – Bersa & Rahmanjinov 150 – Popijevke & Romanse. Programski se radilo o pjesmama koje su još u devetnaestom stoljeću slovile kao zasebna umjetnička forma, zasnovana na ravnopravnim vokalnim i instrumentalnim dijelovima stopljenim u kompaktnu, intermedijalnu cjelinu, odnosno o deset Bersinih popijevaka na stihove svoga brata Josipa Berse, Petra Preradovića, Heinricha Heinea i Reinharda Volkera te sedam Rahmanjinovljevih romansi na stihove Ivana Bunjina, Aleksandra Puškina, Fjodora Tjutčeva, Afanasija Feta i Alekseja Pleščejeva.
Delikatni klavir
Započelo se s Bersinim hrvatskim popijevkama, Kol’ko sam te, op. 44, Jelica (Romanca), op. 73, Primorska pjesmica, op. 72, Kad!, Koliko si dugo, op. 40, i Oj sanci, vi šareni sanci, op. 45, koje su vrvjele glazbenom snagom i velikom osobnošću instrumentalne dionice, do te mjere da su, uz određene zahvate, mogle figurirati (i) kao samostalni klavirski komadi. S druge pak strane, koliko god jednostavne, vokalne su linije bile duboko prostudirane, uvježbane i izuzetno pažljivo iznesene, s onim suptilnostima i (nerijetko zapostavljenim) dinamičkim ukrasima koji su upotpunjavali, a ponegdje i nadilazili snagu riječi. Uslijedio je Bersin klavirski san, Na žalu, s predivnim, delikatnim dvotaktnim motivima, kao napisanim za nadahnutog Starčevića, spremnog i za sljedeće četiri Rahmanjinovljeve romanse, Noch’ pechal’na (Noć je tužna), op. 26, br. 12, Ne poy, krasavitsa, pri mne (Ne pjevaj, ljepotice, samnom), op.4, br. 4, Vsyo otnyal menya (Uzeo mi je sve), op. 26, br. 2, i V molchan’i nochi taynoy (U tišini noći tajne), op. 4, br. 3. Tu se našlo obilje izvedbenih izazova za obojicu glazbenika, u mnogim aspektima karakterističnih ruskih, od ljubavnih do orijentalnih. Tumačenja su, poput naslova, trebala odisati nedvosmislenošću, ekstatičkim nabojima i uvjerljivim razrješenjima s detaljno (dinamički) nijansiranim odzivima na tekst, kako u klavirskim tako i u vokalnim linijama. A upravo takva su srećom i bila.
I virtuozno ugođeni glas
U nastavku su još dvije umješne Rahmanjinovljeve klavirske skladbe, Etida – slika za klavir u g-molu, op. 33, br. 8, i Preludij za klavir u cis-molu, op. 3, br. 2, poslužile kao okvir za posljednji Bersin niz popijevaka, Crni dan, Povero scemo! (Jadnik), op. 33, Ein Lied der Liebe (Pjesma o ljubavi), op. 67, i Auf den Wällen Salamancas (Na bedemima Salamanke), tematski i jezično raznolik. Uhu ugodna bila je i Rahmanjinovljeva Vokaliza, op. 34, br. 14, prekrasna pjesma bez riječi koja je u vrijeme nastanka bila posvećena velikoj sopranistici Antonini Nezhdanovoj, a u nedjelju, poput većine izvedenih pjesama, prilagođena Stražančevom virtuozno ugođenom glasu. Iz istoga opusa bio je opis ruskog proljeća, otopljenih snježnih polja i svibanjskih toplina, u romansi Vesenniye vodi (Proljetne vode), op. 14, br. 11, a iz jednog ranijeg opusa i tjeskoban Heineov san, Son, op. 8, br. 5. A s obzirom na to da (čujnih) grešaka i dalje nije bilo, i to sve do kraja programa pripremljenog za Zagreb, Brazil i Beč, koncert se, željom publike, nastavio s izvedbama lepršave Tri dječje pjesme, op. 56, Dore Pejačević (na stihove Zmaja Jovana Jovanovića) i prigodne, Stražancu omiljene skladbe Laku/Lehku noć, Vladimira Ruždjaka. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.