Piše: Igor Koruga
Činilo se da će se na ovotjednom klasičnom koncertu u KUC-u Travno okupiti više od (dva)desetak ljudi, u suglasju s Canettijevom sporom masom, njenim udaljenim, nevidljivim i u jednom životu obično nedostižnim ciljem kao i neizvjesnim rasterećenjem koje bi tu masu održalo, ili ju čak povećalo, no to se nažalost nije dogodilo. Stoga je svega nekoliko istinskih zaljubljenika u komornu glazbu moglo sa zanimanjem i u tišini pratiti niz skladbi petorice skladatelja koji su snažno obilježili hrvatsku glazbu druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća, odnosno skladbi koje su s vremenom i nemarom pale u zaborav, a koje kvalitativno, u svoje vrijeme, nisu nimalo zaostajale za vrhunskim žanrovskim ostvarenjima znamenitijih i prije svega popularnijih autora. Na koncertu, dakle, održanom u ponedjeljak od 20 sati, napisah već u Kulturnom centru Travno, nastupili su violinist Anđelko Krpan (Zagreb, 1967) i pijanistica Nada Majnarić (Rijeka, 1968), oboje nekadašnji magistranti na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Beču te dobitnici diskografske nagrade Porin za album Hrvatske sonate, snimljen u ožujku 2001. godine u župnoj dvorani crkve Svetog Križa u zagrebačkom naselju Siget. Dvoje prominentnih glazbenika snimili su još nekoliko izdanja za našeg najvećeg izdavača, uvjetno rečeno hrvatske glazbe, jer većinu tih skladatelja korijeni vežu za germanske, ugarske i druge slavenske narode, gradove, države i škole.
Varijacije na svima znanu temu
Izneseni materijal bio je svjež, nedavno otisnut i odgovarajuće uvježban za javno izvođenje (navodno i za buduće snimanje), pa se o superiornom, ili prvorazrednom tumačenju nije moglo govoriti. No ipak, pazilo se na fraziranje, sporazumijevanje u najuzvišenijim trenucima, na stroge klasične, pastoralne i folklorne elemente, pri čemu se nešto bolje snalazio Anđelko Krpan, inače (i) prvi violinist i umjetnički voditelj Sebastian gudačkog kvarteta s kojim je također snimio brojna djela domaćih skladatelja. Koncert je započeo s dvjema skladbama Rudolfa Matza (1901-1988): Varijacijama na temu iz Međimurja, napisanim 1971. godine za prijatelja Zvonimira Devidéa, i trostavačnom Sonatinom za violinu i glasovir, napisanom ratne 1943. Budući da se radilo o varijacijama na svima znanu narodnu temu Vehni, vehni fijolica, mogla se lako uočiti izuzetna Matzova vještina improviziranja, njegovo umijeće orkestracije i znatna orijentiranost prema estetici. I sljedeća Sonatina zvučala je moćno, naročito u užurbanom finalu (Allegro vivo) koji je prethodio Trima kompozicijama za violinu i glasovir, op. 4, Božidara Kunca (1903-1964). Bile su to skladbe iz Kuncova ranog i kasnog razdoblja, u osnovi tri lirske slike – U svitanju / Andante espressivo e molto tranquillo, Djeca na suncu i Na pučini / Larghissimo – koje je tijekom sviranja bilo vrlo lako oživotvoriti. Svojevremeno Kuncovo prijateljstvo s Vaclavom Humlom (1880-1953), češko-hrvatskim violinistom i utemeljiteljem Zagrebačke violinističke škole, rezultiralo je Humlovom obradom četvrtog od šest Kuncovih komada za klavir (Mlado lišće), u obliku minijature Draga priča koja se toliko svidjela glasovitom bečkom izdavaču Doblingeru, da ju je odmah odlučio i objaviti. Kompozicija se svidjela i duetu Krpan/Majnarić, pa su ju publici podarili i u jedinom ponovljenom nastupu.
Rijetko izvođeni i gotovo zaboravljeni
U nastavku se još čula i Kuncova predodžba Sonatine, jednostavačna, nešto prozračnija od Matzove, no podjednako virtuozna, dok je jedina skladba iz devetnaestog stoljeća bila pjesma bez riječi, Tužna Hrvatska, Ferdinanda Ferde Wiesnera Livadića (1799-1879), kompozicija za violinu i glasovir sa svim obilježjima njegovog pjevnog i sugestivnog glazbenog jezika. Pred kraj koncerta bio je predstavljen i najdojmljiviji hrvatski skladatelj, Vjekoslav Rosenberg Ružić (1870-1954), svojevremeno vrlo cijenjen kao profesor violine i klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a danas gotovo zaboravljen. Iz njegove kajdanke bile su odabrane dvije ljupke minijature, dosad gotovo neizvođene, jednostavnih i slikovitih imena, Barkarola i Serenada. Gotovo neizvođene bile su i tri skladbe Miroslava Šlika (1898-1986), Pastorala, Balada i Kolo, od kojih su prve dvije nastale za njegovog boravka u Sauthemptonu (1932) i Pragu (1955), dok je potonja, prožeta folklorom, također bila napisana (1933) u ondašnjoj Kraljevini u kojoj je Šlik bio priznat kao solist i pedagog. Nažalost, za razliku od zapisanih skladbi, njegove su veze s Hrvatskom potpuno nestale. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.