GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: ALJOŠA JURINIĆ PO DEVETI PUT ODUŠEVIO PUBLIKU SCENE AMADEO

3. rujna, 2024.

Piše: Igor Koruga

Oživljavajući ideju, odnosno paradigmu cjeloživotnog obrazovanja, moglo bi se prilično jednostavno doći do zaključka da se tu u pravilu radi o prikrivenoj laži. I to laži po diktatu modernog svijeta, prostora napućenog bezbrojnim (polu)informacijama, virtualnim hedonizmom i bezvrijednostima, kontrolnim spravama i prestrašenom većinom te, posljedično, i sve besprizornijom manjinom ¨na vrhu svijeta¨. Usred svega toga, obično se društvo neprestano obrazuje, sve uže i uže, suprotno znanstveno-istraživačkom obrascu, za sve nezahtjevnije poslove, ili pak selektivno, za nove poslove koje sve brže i bezglavije izmišlja divlje gospodarstvo, već odavno utemeljeno na nepostojećem rastu kapitala. Jedan izuzetak već sam spomenuo, premda je i njegov dobar dio zahvatio novčani virus, a drugi je šire gledano nevažan, materijalno povezan (i) s odbicima od poreza i svojeglavim poklonicima. Naravno, riječ je o ozbiljnoj glazbi i ozbiljnim glazbenicima, umjetnicima koji se, posvećeni istinskom cjeloživotnom obrazovanju, usavršavanju i mukotrpnom vježbanju, nastoje što češće dovesti u red automatizma koji im, svjesno ili nesvjesno, u budućnosti jamči neopisivu sreću i sve opipljivije apstraktne ciljeve.

Ispravan stav

Jedan od takvih umjetnika, danas najuglednijih u svijetu pijanizma, naš je Aljoša Jurinić (1989), duhovit čovjek i neumorni radnik, zasićen međunarodnim priznanjima i pohvalama, ponajprije za svoja uvijek svježa tumačenja kanonskih djela svjetski priznatih i u njegovom repertoaru podjednako zastupljenih skladateljica i skladatelja. Pristup mu još uvijek nije određen, na(r)učen, zaokružen i prepoznatljiv kao obrazac, većma zbog osobnog i umjetničkog sazrijevanja u smislu sve uglađenije biomehanike sviranja, korigiranja impostacije tijela, beskrajnih mogućnosti fraziranja te ispravnog stava spram famozne mišićne memorije, zaslužne za većinu neobjašnjivih zvukovnih čarolija. U trenutnim dosezima ovog osebujnog glazbenika javnost je donekle mogla uživati u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, u subotu 31. kolovoza od 21 sat, na samostalnom recitalu u okviru ljetne Scene Amadeo, (i) ove godine savršeno organizirane u dva dijela s kolovoškom pauzom. Kažem donekle, jer je pretjerana ječnost tek obnovljenog, višestoljetnog muzejskog prostora bila (ne)spretno riješena uz pomoć duboko postavljenog mikrofona pod jedva otvoreni poklopac klavira, koji se na taj način jedva čuo u pozadini vrsnih i pozamašnih razglasnih kompleta. Zvuk je stoga bio uzoran, ali s premalo dojma živog nastupa.

Podučavala Liszta, Berlioza, Gounoda i Fauréa

Program je pokrenula salonska glazba velike francuske skladateljice Louise Farrenc (1804-1875), koja je svojevremeno na Pariškom konzervatoriju podučavala Liszta, Berlioza, Gounoda i Fauréa. Njezine izvanredne varijacije Air Russe Varié, op. 17, sastavljene od uvodnog preludija, prikaza teme, njenih osam varijacija i finala, Jurinić je lijepo opisao, nadahnuto, ali i vrlo pažljivo sa ciljem da što više onoga što čuje za klavirom prenese i publici. Varijacije su se kretale od tadašnjeg briljantnog stila pomodnog Pariza, to jest, raskošnih ukrasa i virtuoznih pasaža, pa sve do ozbiljnijeg kanonskog i fugalnog pisanja, naglašenog u samome finalu. Nedugo zatim, uslijedila je izvedba velebne Chopinove Sonate br. 2 u b-molu, op. 35, nimalo jedinstvene u skladateljevom opusu po prostranosti figura, melodija i filigranskih uzoraka, organski povezanih unutar stavaka. Obrada kontrastnih uvodnih tema (Grave – Doppio movimento) bila je pregledna i živa, u savršenom međuodnosu kojeg je maštom bilo lakše doseći. U svom dramatičnom glavnom dijelu nastavni je Scherzo donio pregršt oštrih oktava, skokovitih akorda, dvostrukih nota, a nakon ponavljanja glavnog materijala, u svojim posljednjim taktovima, i akutnu tjeskobu, ili uvod u potresni Marche funebre: Lento, povezan pak s ustankom u Poljskoj, voljenom Solange Clésinger i Chopinovim strahom od smrti. Formalni oblik finala (Presto) bilo je teško dokučiti, za razliku od prekrasne Jurinićeve ekspozicije valovitih skladateljevih misli unutar guste klavirske kromatike.

U cjelovitom stavku

Tečno je išlo i sa sljedećim pregledom impresivnog niza minijatura Dore Pejačević (1885-1923) pod naslovom Život cvijeća, op. 19. Romantični koliko i impresionistički, ti su metaforički opisi cvijeća odisali svakojakim tonskim igrama/slikama povezanim (i) s Dorinim različitim životnim postajama, od ranoga djetinjstva do prerane smrti. Stoga su nepostojeća ograničenja odobravanja i skupnih ovacija očekivano produžila recital sve do kasne noći u kojoj je došlo i do vatrenog tumačenja Prokofjevove Sonate br. 3 u a-molu, op. 28, podnaslovljene citatom ¨Iz starih bilježnica¨. U tom cjelovitom stavku, koji je gotovo posezao za Lisztovom ambicioznom formom ¨dvostruke funkcije¨ s neprekinutim dijelom, a ujedno i nizom od nekoliko povezanih logičkih cjelina, Prokofjevova harmonijska tehnika nije pružila dovoljno jak osjećaj tonskih središta, pa je Jurinić mudro istaknuo mnoge tematske i ritmičke elemente. Razumljivo, recital se nije mogao niti zamisliti bez dodanog dijela u kojem je lakoća klavirskog sloga obilježila i Finale (Presto non tanto) Chopinove Sonate br. 3 u h-molu, op. 58, unaprijed najavljene već za idući Amadeo, 2025. godine. T