GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: AJDA STINA TUREK I DARKO JURKOVIĆ CHARLIE

22. ožujka, 2024.

Piše: Igor Koruga

U srijedu navečer, 20. ožujka 2024 od 19:30 sati u Malom Lisinskom, održala su se druga dva koncerta iz ovogodišnje JazzHR festivalske sezone u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, umjetničke ravnateljice Lane Janjanin i producenta Luke Hrvoja. Običajno su se predstavila dva jazz sastava, domaći i strani, publike je bilo premalo, ali za vedru atmosferu dovoljno, a gostovanje je pripomoglo Veleposlanstvo Republike Slovenije u Zagrebu. Sudeći po imenima, očekivalo se ozračje modernog jazza, slobodnijeg izraza s mnogo unaprijed strukturiranih i zapisanih dionica, odnosno danas prevladavajućeg stila, znatno izvan i iznad okvira sve jednostavnije i bezvrijednije zabavne glazbe.

Gitarist pijanističke vještine

Domaći glazbenik bio je Darko Jurković Charlie, poznati riječki skladatelj i gitarist s diplomom Sveučilišta za umjetnost u Grazu i prepoznatljivim ¨two hands tapping¨ muziciranjem, na jednoj i na dvije gitare. U solo i trio formi promovirao je svoj novi album Trio, Duo, Solo (Sipa Music/Menart 1104202), a promociji je pridodao kompoziciju All After All s predzadnjeg albuma Dark Moments (Menart, 2017) kao i evergreene The Old Country (Nat Adderley), You’d Be So Nice To Come Home To (Cole Porter) i Tenor Madness (Sonny Rollins). U tim vječnim skladbama pokazao je svoj netaknuti osjećaj za tradicionalni jazz, besprijekornu formu sola (uglavnom na jednoj gitari), ali i smisao za odabir ponajboljih hrvatskih glazbenika: kontrabasista Zvonimira Šestaka i bubnjara Janka Novoselića. S njima je izveo i nekoliko vlastitih skladbi, The Theme Of The Major, New Intro, Abraza El Mondo i Rolling Oranges, ne odveć apstraktnih i disonantnih, ali zato znalački pripremljenih za čvrstog basista, muzikalnog bubnjara i gitarista pijanističke vještine, koji je (bio) u stanju s prstima lijeve ruke iznositi složene akorde, ostinatne obrasce, pa i basovske note, a s prstima desne ruke melodijske cjeline i neponovljive improvizacije. Dio publike možda je bio skloniji još pročišćenijem i komprimiranijem stilu, za kakvim je Jurković posegnuo pri samostalnom izvođenju pjesama G Waltz, Dexa, All After All i Cathedrals, tih prekrasnih prikaza tehnike, liričnosti i upornosti u spajanju mnogo čega naoko nespojivog.

Rijetka sloboda pjevanja

Mnogo toga spojilo se i u obilju nešto drugačijih zanimljivosti, nakon tehničke pauze, u idućoj promociji albuma Rajska ptica (ZKP, 118012, Sazas Biem), slovenske skladateljice i pjevačice Ajde Stine Turek i slovenskog skladatelja i vibrafonista Vida Jamnika, domaćoj publici znanog još iz vremena naukovanja kod legendarnog vibrafonista, skladatelja i pedagoga Boška Petrovića (1935-2011). Niz od nekoliko pjesama, od kojih je jedna bila iz zlatnog razdoblja slovenske šansone, par njih iz američkih pjesmarica te, dakako, i par autorskih, bio je izuzetno pažljivo rekonstruiran, prearanžiran, ili obogaćen dionicama namijenjenim vjerojatno najtraženijem slovenskom (kontra)basistu Joštu Lampretu i jednako kvalitetnom slovenskom krilničaru i trubaču Tomažu Gajštu, umjetnicima koji su izvorni duet s Berkleeja pretvorili u profinjeni i razigrani jazz kvartet. No, to se dogodilo tek nakon intimno obojenih pjesama V melodiji večnega dueta (Ajda Stina Turek) i Samba na srčni noti (Antônio Carlos Jobim, Matjaž Turek) u kojima je Ajdin glas, (pred)određen prirodnom svjetlinom, fleksibilnošću i jasnoćom, bio popraćen neopisivo suptilnim i sadržajnim vibrafonskim tonskim ukrasima, ili, bolje rečeno, umreženim ritamskim, melodijskim i harmonijskim segmentima, u pravilu neočekivano raznorodnim i pravovremenim. Tada je, naime, pravi ptičji pjev na trubi virtuozno oponašao Gajšt, u skladbi Strange Meadow Lark (Dave Brubeck, Iola Brubeck), dok su najdirljivije melodije, a samim time i vokalne izvedbe, (u)krasile sljedeću baladu Kostanjev drevored (Gašper Kržmanc, Matjaž Turek), naslovnu Rajsku pticu (Boris Kovačić, Gregor Strniša) i zabavnu Barve ljubezni (Gašper Kržmanc, Matjaž Turek), podržanu, između ostalog, i povremenim zvižducima Jamnika i Gajšta. Pjevačica je potom samo nakratko napustila pozornicu kako bi se trojica instrumentalista predstavila sa svojim najvrsnijim predodžbama Marsalisovog be-bopa Swingin’ at the Haven (Branford Marsalis). Nakratko, jer je tako bilo predviđeno, jer je bila prava zvijezda i jer je posvemašnja sloboda njezina pjevanja (i kretanja), čak i u najzahtjevnijim scat pasažima hita Four Brothers (Jimmy Giuffre), bila upečatljiva, jednako kao i emocionalna potankost u baladi Duke Ellington’s Sound of Love (Charles Mingus) i ekspresivnost  u završnoj The Jody Grind (Horace Silver, Dee Dee Bridgewater), kompoziciji koja je nakon pomalo avangardnog Jutra (Vid Jamnik, Matjaž Turek) okončala još jednu idejno i izvedbeno velebnu koncertnu večer. T