KAKO JE UNIŠTEN NACIONAL

KAKO JE UNIŠTEN NACIONAL

1. travnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Srećko Jurdana

Autor ovog teksta nije do sada komentirao nestanak tjednika Nacional – svojedobno najboljeg političkog magazina u Hrvatskoj – no stiglo je vrijeme da o toj specijalnoj temi javno kaže nekoliko riječi. Obavezuje ga na to i njegov nekadašnji status u listu. Nacional je ugašen u ljeto prošle godine, navodno zbog dugova i nepremostivih financijskih poteškoća, iako postoje indicije da se zapravo radilo o jednoj dugotrajnoj, svrhovitoj operaciji. U svakom slučaju, hrvatski medijski prostor – beznadežno kontaminiran trivijalnošću i ekonomsko-političkim ucjenama – ostao je bez relevantnoga nezavisnog glasila koje je privlačilo građansku publiku. Nakon ukidanja Nacionala, senzacionalistički novinski miš-maš, lišen bilo kakvoga stila i rafiniranosti, postao je suvereni gospodar lokalne papirne scene.

ANTITALENT SINA KARLI

Nacional je počeo grcati nedugo nakon ubojstva Ive Pukanića, predsjednika uprave. Pukanić je imao značajnih osobnih mana, ali znao je novinarski posao mnogo bolje od njegovih nasljednika. Kad je poginuo u atentatu, autonomnu vlast na planu uređivačke koncepcije automatski je prisvojila njegova službena ljubavnica Sina Karli, po vokaciji i biografiji urednica izdanja kakva se živopisno nazivaju „novinama za retardirane babe“, a ne građanskoga političkoga tjednika. Potporu iz pozadine antitalentu gospođe Karli osiguravao je Maroje Mihovilović, stara kost, njezin kolega još iz vremena Starta, legendaran po svojstvu da se kao novinar nikada nije eksponirao, premda je oduvijek volio arbitrirati. Bio je toliko strašljiv da nije htio osobno potpisati ni solidan tekst o Ivi Pukaniću koji je napisao nakon njegovoga ubojstva, ali zato je u redakciji izigravao komesara, i agresivno podupirao teme koje je nametala gospođa Karli, iako su bile često nespojive s profilom news-magazina.

To je, međutim, samo jedna strana medalje. S obzirom na svoju tradiciju i ugled, Nacional je mogao opstati i unatoč elementarnoj nepogodi koja ga je šibala u formi tandema Karli-Mihovilović, da nije bilo druge strane. Činili su je tadašnji novi većinski vlasnici Nacionala – Vienna Capital Partners i njihovi sukcesori – koji su uglavnom pokazivali nezainteresiranost za profilaciju i napredak lista. Njihov predstavnik Gabriel Dillacher – Pukanićev stari interesni ortak, inače profesionalni financijski manipulator koji radi za postotak i utržak od napuhane vrijednosti nekog „equityja“ – motao se po gornjim katovima zgrade NCL-a bez ikakvih ideja i ambicije. U jednom kasnom trenutku – kad je voda počela opasno putovati prema grlu – donio je ispravnu odluku da treba smijeniti Sinu Karli, a i Mihovilovića po mogućnosti otpremiti u penziju. Taj potez je trebao povući odavno. Karli je na tu vijest pala u histerični afekt, počela galamiti po zgradi i tražiti od novinara da organiziraju ustanak u njezinu obranu. Reprizu istog dramoleta izvela je i kad su je ubrzo smijenili u listu pokrenutom nakon odlaska (Mihovilovića, nje, i male grupe naivnih lojalista) iz Nacionala.

NEODGOJENI VON SEEFRIED

Spomenuti VCP, odnosno krug koji je upravljao NCL-om, potpuno je ignorirao sugestije da bi za Nacional trebalo pronaći partnera među kvalitetnim europskim izdavačima, koji se ne bave financijskim mućkama i derivacijama, koji znaju što su novine, i pokazuju zanimanje za tržišta istočne Europe. Ništa od toga. Zašto ništa ? Nejasno je. Od lokalnih ljudi samo je pokojni Pukanić precizno znao kakvi su sve aranžmani vezani uz promijenjenu vlasničku strukturu NCL-a. Drugi su mogli nagađati. U jednom trenutku Dillacher je obznanio da NCL preuzima stanoviti Harald von Seefried, odvjetnik baziran u Švicarskoj, koji je tamo emigrirao iz Bavarske (gdje posjeduje dvorac). Iako je glumio da zna tko je Seefried, pokazalo se ubrzo da Dillacher dotičnoga u životu nije ni čuo ni vidio, kao ni dotični njega. Tko je, kako i zašto organizirao transakciju, to ostaje enigma. Kako je ta transakcija prošla provjeru kod hrvatskih nadzornih institucija, i to ostaje enigma. Stvar je od početka bila iznimno sumnjiva.

Zašto bi jedan njemačko-švicarski odvjetnik kupovao destabilizirani hrvatski tjednik, čiji je predsjednik uprave ubijen u atentatu? Uostalom, Harald von Seefried opisao je sebe kao strašljivca. Sugovornicima u Nacionalu rekao je kako je svojedobno odlučio preseliti u Švicarsku zato jer se bojao da ne postane meta, ili kolateralna žrtva, ultralijeve terorističke skupine Baader-Meinhof. Potpuno je nevjerojatno da bi takav profil za svoje novo iskušenje odabrao upravo Nacional, u čijem je dvorištu izveden teroristički zločin. Stvar, međutim, postaje bitno manje nevjerojatna ako se uzme u obzir da odvjetnici u pravilu ne preuzimaju firme za sebe, već za nekog skrivenog klijenta.

Harald von Seefried stigao je u NCL kao bleferski vlasnik opasnih namjera. Ljudima se osobno ukazao dva-tri puta, i potom za predsjednika uprave postavio svoga sina Moritza, za kojeg se odmah vidjelo da je pokvaren i neuravnotežen. Vrlo neodgojen, nepristojan u komuniciranju, iracionalan i trajno sklon histeriji, von Seefried mlađi pokazao se i kao potpuna poslovna neznalica. Nastupao je u neprestanoj egzaltaciji, stalno je nešto pregovarao s advokatima, novinarima NCL-a prodavao nesuvislosti, kvartalno rezao plaće i bilancu firme prelijevao iz šupljeg u prazno, ali kao predsjednik uprave nije sklopio niti jedan jedini poslovni ugovor. Više od toga: nije bio ni na jednom jedinom poslovnom sastanku, gdje se reklamni ugovori dogovaraju. Svakome je bilo jasno, uostalom, da takav tip ne može imati pristup u ozbiljnije poslovne krugove.

KONAČNI VLASNIK

Vrijeme je provodio u redakciji, hodajući po dugačkome hodniku cijeli dan gore-dolje, bez svrhe i cilja, čime je zaradio nadimak „Ventilator“. Ponekad se znao u košulji izvaliti na pločnik ispred redakcije, i tamo dugo ležati urlajući u mobitel. S takvim „predsjednikom uprave“ svaka firma mora otići – Englezi bi rekli – „to the dogs“; ni NCL nije bio iznimka. Veliko je pitanje, međutim, je li Moritz von Seefried došao u Nacional kao emotivan, iako nesuvisao, izbor svoga oca, ili kao dio operacije definitivnoga uništenja lista. Tijek događaja ukazuje na to da je klan von Seefried djelovao samo kao egzekutivni posrednik u jednom širem programu, koji je započeo s Pukanićevim ubojstvom, nastavio se serijom mutnih promjena vlasnika, isplaniranim zanemarivanjem uređivanja i poslovanja Nacionala, i završio njegovim predviđenim ukidanjem. Može se ovo tretirati i kao specijalna informacija za hrvatske službe sigurnosti.

Tko je bio konačni vlasnik Nacionala – onaj koji ga je šutnuo u ponor – ne zna se. Zna se, međutim, da ozbiljnija država ne smije tolerirati aktivnosti ljudi kao što su otac i sin Seefried. Stigli su u Hrvatsku s lažnim poslovnim identitetom, s nečasnim namjerama, programirano su uništili jedini ozbiljniji građanski tjednik na tržištu, opisani Moritz počinio je niz arogantnih prekršaja iz radnoga prava, i samo beznadežno inferioran sustav može na sve to zatvarati oči i glumiti nezainteresiranost.T

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. xx
    #1 xx 13 travnja, 2013, 12:02

    sve je istina juradana što si napisao

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. hrvoje
    #2 hrvoje 9 travnja, 2013, 09:37

    SREČKO JURDANA-SRAMOTNO JE ŠTO POSTOJIŠ:(((

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Guest
    #3 Guest 5 travnja, 2013, 13:38

    Sina Karli je medijska Nevenka Jurak.Čak si i malo sliče…

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. SS
    #4 SS 1 travnja, 2013, 17:30

    Kad Sinica propjeva biti će to ljepša muzika od one koju trenutno svira Dijana Čuljak…

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

<