JEGULJE IZ SAN SEBASTIJANA

JEGULJE IZ SAN SEBASTIJANA

6. lipnja, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

trio-orlando-foto-cicak-11 Custom

Maestro Tonko Ninić priča o svojim putovanjima

 

Napisao: Dražen Stjepandić

Na koncert u Palermu vozio sam se u fijakeru. Međutim taj fijaker je bio pun buha, pa sam na koncertu htio poluditi jer su me buhe bole sa svih strana. Zbog toga sam publici izgledao posebno virtuozno, kao Paganini u punom zanosu”- pričao mi je maestro Tonko Ninić ispred kafića Verdi pored Muzičke akademije u Zagrebu.

Istaknuti hrvatski violinist. Profesor emeritus na Muzičkoj akademiji u Zagrebu  na kojoj je i sam studirao I diplomirao  u razredima Vaclava Humla i Ivana Pinkave.

Od 1957. je član,  koncertni majstor, a od početka sedemdesetih  bio je i umjetnički voditelj Zagrebačkih solista. S tim je ansamblom koncertirao po cijelome svijetu ostvarivši više od dvije i pol tisuće nastupa. Često je svirao i kao solist s umjetnicima kao što su violinist Henryk Szeryng, čembalistica Zuzana Ružičkova, flautist James Galway, oboist Han de Vries i mnogi drugi.
Od odlaska maestra Antonia Janigra, sve do godine 1997., vodio je Zagrebačke soliste dosegnuvši s njima svjetsku popularnost. Godinama je Tonko Ninić vodio i Komorni studio Zagrebačke filharmonije, na mnogim koncertima u domovini i u inozemstvu, iskazujući se i kao dirigent.

Od 1975. s pijanistom Vladimirom Krpanom i violončelistom Andrejem Petračem član je Trija Orlando.

S violinom i gudalom je obišao cijeli svijet i ovaj članak smo posvetili putešestvijama maestra Ninića.

TRŽNICE SU SRCE GRADA

“Nikad ne putujem samo da putujem. Volim otkrivati. Kad  dođem u neki grad jedna od prvih stvari mi je otići na tržnicu. Tržnica je srce grada. Vidite sve, od ponude do toga koliko ljudi imaju novaca, načina života i temperamenta. Palermo i San Sebastian imaju najtemperamentnije tržnice u Europi.

San Sebastian je baskiljski grad na Atlantskom oceanu. I kad nema vjetra stvaraju se valovi i riba koja se tamo lovi je najbolja na svijetu. Mož

Da se riba  ulovljena u Kornatskom akvatoriju može se mjeriti s tom baskiljskom ribom. Bešugo zovu jednu od najboljih ribljih vrsta. To je kao jedna vrsta našega arbuna s velikim očima. Kad dođete u ribarnicu u San Sebastianu pomislite da ste u srcu nečega što mislite da ne postoji. Sve tržnice imaju svog čara, ali u San Sebastianu oko sebe sam vidio temperament i kolorit kojeg nigdje nema.”- ispričao mi je maestro Tonko Ninić.

San Sebastian je grad koji ga se najviše dojmio od svih gradova na svijetu. U San Sebastianu ima cijela ribarsku četvrt,  s malim ribarskim restoranima.

“U njima možete dobiti kod nas zabranjenu riblju mliječ. U tom baskiljskom gradu u Atlantski ocean ulijeva se jedna mala rijeka Urumea koja je puna jegulja. Male jegulje prže s češnjakom oko minutu i serviraju ih u šalici od crne kave. Uz njihovo vino to je nešto što ponesete u sebi. U Baskiji rade mnogo voćnih likera, dok ih pijete  osjetite okus pravog voća”- rekao mi je poznati glazbenik.

U San Sebastianu “Zagrebački solisti “ su odsjdali u hotelu Maria Cristina gdje su se odvijali razni pregovori tijekom Drugog svjetskog rata. Španjolska nije sudjelovala u Drugom svjetskom ratu i zato su se na njenom tlu događali povijesni  pregovori, a gotovo svi su se odvijali u hotelu Maria Cristina.

“Taj hotel je do danas ostao onakav kakav je izgledao u vrijeme Drugog svjetskog rata. U tom hotelu smo puno puta bili. Jednom kad je  mom pokojnom kolegi Staniću  pozlilo tražio sam da u hotel dovedu liječnika-kardiologa. Vozač zadužen za nas je otišao po njega i doveo je jednog starog čovjeka.

-Vi niste Španjolci-konstatirao je stari liječnik u hotelu Maria Kristina.

-Mi smo iz Zagreba, Hrvati- uzvratio mu je maestro.

-U prvom svjetskom ratu sam ratovao na Soči- otkrio je baskiljski liječnik.”

BRAĆA BASKI

Zagrebački solisti su nastupali u San Sebastianu kad je poznata basklijska teroristička organizacija ETA je bila vrlo aktivna. Krajem sedamdesetih godina gotovo svakog  tjedna su likvidirali po jednog španjolskog oficira. Prema Hrvatima Baski su imali sasvim suprotan odnos. 

“Nas Hrvate doživljavali kao svoju braću.  Podjednako eksplotirani bratski narod. U malom ribarskom restoranu u ribarskoj četvrti u San Sebastianu, gostioničar kad je čuo odakle smo pozvao nas je u kao goste u svoju kuću. Za vrijeme večere taj gostioničar, naš domaćin, ponudio me  da sjednem s njim u auto da mi pokaže gdje su sve ubili pojedine generale i oficire.”

Maestro Ninić je puno puta  bio u San Sebastianu i tvrdi da je to je po mentalitetu grad sličan našim dalmatinskim gradovima. Žive takvom eksplozivnom brzinom da ne možete vjerovati da to postoji.

“I taj tempo i način života vas toliko  privuku da osjetite da vam je mjesto negdje u San Sebastianu.  Do te mjere se poistovjetite sa San Sebastianom kao da ste s njima odrasli. “- rekao mi je dok smo razgovarali ispred Verdija.

NOVOZELANSKI BABIĆ

“U Welington na Novom Zelandu doputovali smo oko špet-šest ujutro i moje kolege su otišle u hotelske sobe spavati, a ja sam prošetao prema tržnici i na ulici naletio sam na boksove u kojim su prodavali velike jastoge i hlapove. Koštali su po dva dolara komad, a glave od rakova koštale su samo po dolar. Vidio sam da su glave rakova pune bijelog mesa. Uzeo sam tri glave i pitao sam gdje mogu kupiti dobro vino? Rekli su mi ako baš želim nešto zaista dobro onda će mi preporučiti babić. Međutim nije to bio šibenski crveni babić nego bijelo vino koje proizvodi obitelj Babić, koja je prije sto-stopedeset godina emigrirala u Novi Zeland i proizvode vino koje su nazvali po svom prezimenu.”   Maestro se vratio  u hotel i probudio je svog kolegu s kojim je dijelio sobu. Tad je vidio da imaju  smještaj u jednom malom apartmanu s malom kuhinjom, tanjurima i svim što je potrebno za kompletnu malu gozbu.

“Uvijek treba jesti lokalnu hranu i piti lokalna  pića jer je samo na tom mjestu na svijetu ta hrana uz to piće najbolja na svijetu- tvrdi maestro Ninić.

Jako je volio svirati u našim malim mjestima na moru. U Osoru ili Skradinu. Nakon koncerta u crkvi u Skradinu, prišao  mi je čovjek koji prvi put bio na jednom takvom koncertu i to mu se tako jako dopalo da je došao pogledati i pogladiti  maestrovu violinu.

“Je li sve to što sam čuo izašlo iz te male kištre”?- pitao je pokazujući maestrovu violinu.

“Susreti s ljudima, koji vam se približe bez ograničenja jezika ili forme, daju vam posebnu duševnu hranu, pa vam se čini da ste dio svoje misije ispunili- kaže maestro Ninić.

Uobičajeno su članove ansambla Zagrebačkih solista  nakon koncerta pozivali  na primanja, na kojima su bili mnogi svjetski uglednici, predsjednici, ministri kulture, kardinali… Maestro kaže da su se on i njegove kolege prilično nonšalantno nosili sa svim tim uglednim ljudima. Na jednon takvom primanju  poslije koncerta s velikim svjetskim violoinistom   Henrykom Szeryngom prišla im je jedna žena i pitala je Tonka Ninića i njegovog kolegu  čim se bavi?

“Rekao sam da smo kapetani duge plovidbe.  E tad smo porasli u njenim očima i još smo rekli da na našem brodu ima pedest konja, krava, ovaca, kokoša…  “ Po dolasku u luku sva ta živina je htjela izaći s broda, ali ja sam prvog konja uhvatio za rep i sva živina se smirila”- zamislite ta žena mi je vjerovala u sve to što pričam. Nikad se nisam držao prvila koja su uobičajena za naš glazbenički umjetnički svijet i zato sam mnogo toga doživio.”- objasnio je.

Maestro kaže da su veliki umjetnici obično i kompletni intelektualci.   Henryk Szeryng je  fenomenalno  radio sve što je radio. Govorio je mnogo jezika.

“Lako je mogao biti i predsjednik države”- zaključio je.

LINIJA BEOGRAD- MOSKVA

Prva zemlja u koju je putovao bio je tadašnji Sovjetski Savez. Te 1957. putovali su avionom koji je letio na liniji Beograd-Moskva. Dalje po Rusiji opet su letjeli manjim avionima. Tonko Ninić je još kao student treće godine  postao član Zagrebačkih solista, a odmah poslije Akademije je nastupao u velikim dvoranama sa svjetskim reputacijama u Kijevu i  Moskvi.

“Te velike dvorane  za mene su bile veliko otkriće. Nisam ni pretpostavljao da postoji takva publika i takve sale. U gimnaziji u Zagrebu sam učio ruski i njihovi pjeročeki su  iz mene pokušavali isisati neke političke podatke. Nisam bio član partije i na tom području sam se uvijek osjećao malo izgubljenim. Da bi iz mene izvukli njima zanimljive podatke  napajali su me alkoholom, a tada nisam pio ni vino. Kad smo došli u Moskvu došao nam je jedan od najvećih violinista Hogan, družio se s nama i slušao je naš koncert. Tih dana osnivao se i Moskovski komorni orkestar kojeg je vodio Rudolf Baršaj, koji nas je pozvao na njihov prvi koncert- prisjeća se maestro.

Iste te 1957. sa Zagrebačkm solistima putovao je i u Sjedinjene Američke Države.  U Americi je bio izbezumljen njihovom arhitekturom.

“Ne samo neboderima, nego i mostovima, koji su prema onima u Europi izgledali kao golijati. Kad vidite mostove u New Yorku ili Golden Gate u San Franciscu počnete vjerovati da je snaga ljudskog uma doista neograničena u prevladavanju bilo kakvih prepreka”- reče maestro.

AVION S DVA NEISPRAVNA MOTORA

Prvi put kad sam putovao u Južnu Ameriku igralo se Svjetsko prvenstvo u Čileu 1964.  Letjeli su u avionu neke brazilske komapanije  koji je u polasku kasnio četiri- pet sati.

“Za vrijeme leta igrali su Brazil i Engleska, Brazil je pobijedio 3:1 i u avionu smo slušali prijenos. Svaki put kad bi Brazil dao gol  pilot je napravio luping. U Južnoj Americi vozni red  tih pedesetih godina je bilo nešto što je postojalo na papiru. O vlakovima se primjerice pričalo jučerašnji vlak, današnji vlak. Sve se u Južnoj Americi događalo na jedan vrlo ležeran način.“- sjeća se vremena kad je bio mladi violinist.

Sa Zagrebačkim solistima je više puta nastupao i u Argentini za koju kaže da živi jednim posebnim životom. U Argentini je svirao još u vrijeme Perona i njegove žene Evite, pa onda u vrijeme svih generala, diktatura koje su zadesile zemlju gaučosa i tanga poslije Perona. To vrijeme je obilježila neviđena inflacija.

“Košulja je prije podne koštala 40 tisuća, a popodne 60 tisuća peseta.  Prije toga Argentina je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta. Veliki dio svijeta je opsrbljivala hranom, posebno SAD u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad dođete u Buenos Arios vidite to bogatstvo koje je nekada bilo. Buenos Aries je grad poput Pariza. Ima prekrasne avenije i ulice i jedan od najljepših ako ne i najljepši Theatre Colon na svijetu. Sigurno ima najbolju akustiku na svijetu i 3600 mjesta. Publika je do te mjere  autentična da je nazamislivo da dođu  na operu ili koncert klasične glazbe, a da ne obuku frak.

Bez obzira na sve krize  ljudi u Argentini nikad nisu propuštali napraviti dobru večeru ili zabavu. Argentina i Meksiko posebno vole klasičnu glazbu. Svirao  sam u Bogoti u Kolumbiji i Limi u Peru-u.

Šezdestih i sedamdesetih godina na aerodromu u Južnoj Americi trudili su se na sve načine napiti putnike da ne shvate kakvim sve avionima moraju letjeti. Jednom prigodom u Bogoti shvatio sam što žele i izašao sam iz jednog restorana gdje su nas silno častili i vidio sam da kod aviona kompanije Aeronalis s koijim smo trebali iz Bogote letjeti za Mesiko traje velika svađa između pilota i ljudi koji opslužuju avione. Radilo se o kvaru na dva  motora, pilot kad je doletio rekao je da dva motora ne rade kako treba. Misleći da će kvar biti otklonjen  objedovao je s nama u restoranu na aerodromu, a kad je otišao vidjeti što se događa sa servisom  ja sam pošao za njim i kroz crijevo za ulazak u avion čuo sam što se događa. Rekli su mu da po tom pitanju ništa nije poduzeto. Nastala je svađa jer je pilot je rekao da s takvim avionom ne želi letjeti i ostati bez glave. Međutim ljudi koji opslužuju avione na aerodromu u Bogoti vikali su da kvar ne mogu otkloniti jer je upravo izbila revolucija i da mu savjetuju da što prije odleti iz Bogote. Pilot nas je na kraju pozvao u avion i vrlo je oprezno uzletio prema Meksiku. Kad smo došli u hotel sretni što smo živi odmah oko osam- devet ujutro je zazvonio telefon u mojoj hotelskoj sobi. Pitao sam se koji li je to luđak? Zvao je tadašnji jugoslavenski ambasador u Meskiku, Slovenac Golob , koji je vodio kasnije slovensku misiju u UN-u. Rekao je da zna kako  trebamo odsvirati šest koncerata u Meksiku, ali trebalo bi prirediti i jedan koncert u njegovoj rezidenciji jer bilo je vrijeme izbora, a on je znao tko će pobijediti, pa bi u jugoslavensku rezidenciju trebalo pozvati te ljude. Odmah sam pristao s njim se sastati misleći da će me nakon toga pustiti da spavam, ali jugoslavenski veleposlanik je odmah došao da me vodi u njegovu  rezidenciju radi pripreme sedmog koncerta- prisjeća se maestro dolaska u Meksiko.”

SORKOČEVIĆ U AMERICI

U stranim zemljama gdje su nastupali Zagrebački solisti su se često potrudili izvesti neko djelo iz zemlje gdje su gostovali.  Prije leta  iz Pariza za Peking Tonko Ninić je imao  notni zapis jedne narodne kineske pjesme. Namjeravao ju je pripremiti je  za koncert u Pekingu. Još u Parizu na aerodromu htio je vidjeti kako prisutni Kinezi  reagiraju na tu kinesku pjesmu.

“Kina je komunistička zemlja, pa nikad ne znate kad možete izvesti nešto politički nepoželjno, zato sam to htio provjeriti da nam ne ode glava, a prva skupina Kineza  kojima sam se obratio pjevajući  nisu reagirali. Probao sam kod druge skupine Kineza, ali opet nije bilo reakcija. I taman kad sam pomislio da to nisu note stare kineske pjesme, tek peti Kinezi kojima sam se obratio su reagirali odobravajući. Nije bilo vremena da pripremimo nešto drugo i tu kinesku narodnu pjesmu ipak smo izveli na koncertu kao dodatak i reakcije su bile fantastične. Posebno u medijima koji su hvalospjevima popratili naš koncert u Pekingu”

Inače za  maestra su mediji  gotovo svugdje jednako  komercijalizirani. Imali su turneje po Francuskoj i u  Parizu nekoliko puta nisu dobili honorar jer je išao kritičarima koji su trebali nešto napisati o Zagrebačkim solistima.

“Le Figaro je malo, ali vrlo pozitivno pisao o našem pariškom koncertu. Najveći medijski interes za naše koncerte je prevladavao u SAD-u, posebno kad smo izvodili Sorkočevića. Osim Heidna i Bethowena nema mnogo skladatelja s kraja osamnaestog stoljeća koji su pisali sinfonije i preko nas su Amerikanci otkrili i jako se zainteresirali za  Sorkočevića. Imali smo posebne televizijske emisije posvećene Sorkočeviću i nama. Poseban trofej je publika u  u njujorškoj dvorani Fisher Hall  nasuprot  Metropolitena. U toj dvorani je i središte Njujorške filharmonije. Tko osvoji tu publiku može se smatrati svjetskim glazbenikom”- rekao mi je maestro Ninić.

U razgovoru koji smo vodili nije zaboravio spomenuti ni publiku u  Beču, Berlinu i Minchenu pred kojom imaju čast nastupati  najbolji solisti i ansambli na svijetu. Publiku u Zagrebu maestro Ninić svrstava uz bok ljubiteljima klasične glazbe u gradovima koje smo nabrojili.

“Ossiacher  See je jako zanimljiv festival, apsolutno spada među najveće na svijetu, jer svi koji nastupaju u Salzburgu dolaze i na Ossiacher See. Svirali smo na otvaranju tog festivala i u wc-u sam sreo Kurta Waldheima. Rekao sam mu da ima lijepo odijelo, a on meni da imam lijepi frak.

-Večeras imam koncert-rekao sam mu.

– A ja baš idem na koncert- uzvratio je Kurt Waldheim.

Poslije koncerta smo bili zajedno na prijemu. “

Na jednom od koncerta u Nici Tonko Ninić je upoznao slikara Marca Chagalla.

“Svirali smo u jednoj multimedijalnoj dvorani koja ima fenemenalne vitraje  koje je napravio Shagal.  Dok smo bili u toj dvorani rekli su mi da je Marc Chagall tu u zgradi. Zato sam jedan dodatak na koncertu  njemu posvetio. Poslije toga  je došao u našu garederobu i dugo smo razgovarali. Poklonio mi je svoju sliku anđela i potpisao  mi je i plakat koji je napravio za taj naš koncert. Uvriježeno je napisao- merci. Veliki i posebni ljudi daju vam dio onoga što su oni.”- kaže maestro.

Složio bih se s maestrom, posebno kad neki od njih govore o svojim putešestvijama. 

T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<