JEBEŠ BOSNU KOJA ZEMLJE NEMA

JEBEŠ BOSNU KOJA ZEMLJE NEMA

2. ožujka, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

pjesnik
Akademik Abdulah Sidran u velikom intervju-u za Dnevni Avaz

Sidran: Bosanski patrioti osjećaju se prevarenim

– Bosanske patriotske snage moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka – Bosna je bosanska! – kaže u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” akademik Abdulah Sidran, najveći živući bosanskohercegovački pjesnik, a od prošle godine i počasni doktor Univerziteta audiovizuelnih umjetnosti Evropske filmske akademije.

Ovaj intelektualni velikan, koji već godinama proživljava sudbinu svih velikih bosanskih umnih glava, od šikanirana, anatemisanja i prešućivanja, do problematiziranja i napadanja, pristao je za naš list podijeliti svoja promišljanja i odgovore na pitanja koja bi se, u osnovi, sva mogla svesti na dva osnovna: Šta će biti s nama i kuda to Bosna ide? Pitanja su to koja muče većinu bosanskih patriota, većinu običnih, čestitih bosanskih ljudi. Ne zato što su željni politike i prodavanja have, već baš zato što su umorni od svega i što od traženih odgovora zavisi i njihova budućnost. Naš književnik govori o svom radu i osvrće se na ljude i pojave iz naše zbilje.

Bosna je bosanska

Kada sam se pripremao za ovaj intervju, kolege su me upozorile na Vaše izvjesne zdravstvene probleme posljednjih dana. Zato ovaj razgovor želim početi pitanjem za Vaše zdravlje i nadom da Vas zatječem u rahatluku, u miru i da ste dobro.

– Život je posao. Tako i bolesti koje nasrću na ljude u poznim godinama valja tretirati kao dio posla. Ušao sam u 68. godinu i ne bi bilo normalno da “pucam od zdravlja”. Primijetio sam – znate onu pojavu, kad te zub prestane boljeti čim uđeš u zubarsku čekaonicu? – da živnem, i korak mi postane mladalački, čim prođem kroz bolničke hodnike, čekaonice i ordinacije. Oči se nagledaju tuđe ljudske muke, pa vlastita postane manja i lakša. Dakle, dobar sam, hvala Bogu.

Ovog mjeseca i u Sarajevu bi trebalo biti promovirano Vaše posljednje autobiografsko djelo “Otkup sirove kože”, koje je objavljeno u Zagrebu i Beogradu, a za koje su domaći izdavači besramno pokazali tako malo interesa. Kakva osjećanja nosite u sebi uoči sarajevske promocije? Pitam to zbog tužne činjenice da su nam ponovo iz susjedstva morali ukazati na Vaše djelo ili, bolje reći, ukazati na naše velikane.

– Najtačnije je kazati da je to autobiografski roman. Čitaoci “Avaza” se sjećaju da je on najprije, više od dvije godine dana, svake sedmice, objavljivan u nastavcima, na stranicama “Avazovog” tjednika “Global” i u subotnjem “Avazu”. Mnogo je ljudi po Sarajevu jedva čekalo dan kad izlazi novina s tim mojim ispovijestima. Kad sam posao priveo kraju i uobličio knjigu, imao sam dvije ponude, jednu iz Beograda, drugu iz Zagreba. Iz Bosne, nit me ko šta pitao, niti mi šta nudio.

Takva pojava u našoj kulturnoj istoriji nije ništa novo i bilo bi zanimljivo istražiti zašto je to tako, ali ne bi nikako valjalo da se pisac zbog toga sikira. Kako je onima na čije se djelo niko nije ni osvrnuo? Pokraj Sarajeva, u nekom selu kod Hadžića, živi pjesnik Alija Dubočanin. Kad god neko – a događa se često – uz moje ime pridoda ono “najveći živući”, ja se postidim i pomislim na Aliju Dubočanina. Kakvu divnu poeziju taj čovjek piše ! A niti ga ko spominje, niti za njega zna.          

Prije “Otkupa sirove kože” u Zagrebu je objavljena i Vaša zbirka “Partizansko groblje”. Zbog nas ovakvih kakvi smo, bojite li se da ćete na kraju i Vi završiti kao hrvatski pjesnik, poput Maka Dizdara, ili kao srpski pisac poput Meše Selimovića?

– To nije bilo moguće ni prije 30-40 godina, kad sam, kao bosanski musliman, znao šta nisam, i zbog toga odbijao da uđem u srpske i hrvatske pjesničke antologije. Pa, kako bi bilo moguće danas, kad znam i šta nisam i šta jesam, i kad više niko ozbiljan ne osporava postojanje bošnjačkog naroda i njegove književnosti? Taj istorijski proces je završen. Tu, međutim, ima jedna druga veoma važna stvar. Južnoslavenske književnosti, pisane na štokavskom narječju zajedničkog jezika, veoma su bliske, isprepletene, s otvorenim mogućnostima dvojne (pa i trojne!) pripadnosti, i bila bi pogubna svaka zatvorenost i samoizolacija.          

Svojevremeno ste mojoj kolegici kazali da biste, da živite u Sarajevu, nekoga ubili. Osjećate li se još tako u rodnom gradu?

– Nisam tako kazao, bilo bi to odvratno, opasno, možda i podložno krivičnom gonjenju, kao javno izrečena prijetnja. Pobrajajući razloge zbog kojih ne mogu živjeti u Sarajevu, kazao sam, na način pjesničkog pretjerivanja, kako se bojim da nekog ne ubijem. Dakle, bojim se. U tome je suština, u tome strahu s kojim smo naučili da živimo kao da je on, taj strah, naša druga koža, iz koje nam nema izlaza, do smrtnoga trena, pa ni tada.  
Kako gledate i na tu stalno prisutnu potrebu da se Vi na ovaj ili onaj način problematizirate?

– Moji su nesporazumi sa sarajevskim kulturnim establišmentom počeli u decembru 2000. godine kada je novinarka “Oslobođenja” Nagorka Idrizović moje ime stavila na spisak pisaca-ratnih zločinaca, a PEN centar BiH odbio da dadne javno saopštenje kojim bi me uzeo u zaštitu. Stvar se vremenom komplikovala, a nesporazumi pretvarali u konflikte i čeone sudare. Naravno, to je gruba, spoljašnja slika stvari, pogled iznutra uviđa kako je ta istorija satkana od nijansi i tananih preliva za čije je uočavanje potreban znatan protok vremena. Nije to zapravo ni saopštivo novinskim jezikom…               

Beogradski špijuni

Jučer je obilježen Dan nezavisnosti naše države. Iz tih dana, “dok smo vjerovali” , mnogi se sjećaju Vas iz spota za pjesmu Kemala Montena “Pismo prijatelju”. Kako danas gledate na dvije decenije stalne borbe za Bosnu i ovu neizvjesnost pred kojom se danas nalazi naša zemlja, čini mi se većom nego 1992. godine? Nikako da nam se, što bi rekao naš čovjek, razabere.

– Znam da postoje društvene konvencije kojih se civilizirani ljudi moraju pridržavati, ali sam zbilja potpuno ravnodušan kada govorimo o prazniku i praznicima. Teško mi je dokučiti smisao bilo kakvog praznovanja i slavljenja bilo čega u zemlji kakva je danas naša Bosna. Ako o tome baš moram govoriti, onda bih svakako iskazao svoje uvjerenje da je BiH, kao jedna od šest jugoslavenskih republika, bila i nezavisnija i suverenija i samostalnija i slobodnija nego što je danas, kao “samostalna”, “nezavisna”, itd.

Sjećam se da je “ozloglašeni” tandem Mikulić-Pozderac po istočnoj Bosni hapsio beogradske špijune-provokatore, ubačene da iskonstruišu nacionalne sukobe na bazi “ugroženosti Srba”. Danas, ne smiješ u svijet nosa promoliti, da te negdje ne uhapse po nalogu beogradskih policijskih službi…  

Vaši stihovi poučavaju: “Rat je bio mila majka što nam učiniše ove godine potom”… Primijetite li da se danas ljudi ponajviše osjećaju upravo tako?

– Da, ništa nam se gore nije moglo dogoditi od toga da čovjek danas može kazati: rat je bio bolji – i biti u pravu. Strašno. To razum ne može prihvatiti. Jednom sam na nekom političkom skupu kazao kako se mnogi od bosanskih patriota osjećaju prevarenim na vrlo neobičan način: kao da su požrtvovano, svom snagom, igrali u utakmici za koju nisu znali da je bila namještena! Uvečer mi zazvonio telefon, javio se jedan penzionisani general bosanske vojske, da mi zahvali što sam našao riječi za kojima je on tragao 15 poslijeratnih godina…   

Nedavno je pompezno proslavljena 20. godišnjica Republike Srpske. Kako ste doživjeli taj događaj koji su beogradski mediji, između ostalog, nazivali i najvećim skupom srpskih glava poslije večere kod cara Lazara uoči boja na Kosovu?!

– Ako ćemo pravo, oni imaju šta obilježavati i “slaviti”. Istorijski gledano, stvari stoje ovako: nijedan prethodni srpski ustanak u Bosni, pa ni onaj najvažniji, iz 1875/78. godine, nije rezultirao nikakvim pravnim posljedicama! Da podsjetimo čitaoce “Avaza”: tadašnji srpski ustanici (rukovođeni iz Srbije, u svakom pogledu, kao i 1992.) stigli su proglasiti “pripojenje Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori”, ali se tadašnja međunarodna zajednica na to nije obazirala. Na Berlinskom kongresu 1878. dala je ovlasti Austro-Ugarskoj da uđe u Bosnu i Hercegovinu i u njoj uvede red. Rečeno-učinjeno.

Ali su ti ustanici, očigledno, strpljiv svijet. Sačekali stotinuikusur godina, ponovo pobili, poklali i prognali svoje komšije – proizveli potom pravnu posljedicu! – i imaju šta da obilježavaju i slave. A što time, htjeli to ili ne, priznavali to ili ne, slave Zločin i Genocid na kojemu njihova slavljenica počiva, to ih nije briga. Ako ih o tome štogod upitaš, u povjerenju će ti šapnuti na uho: “To se zaboravlja, Republika Srpska ostaje!”    

Slijepo crijevo

Šta nam je onda činiti? Kako sačuvati Bosnu?

– Pokazalo se da ona formulacija ZAVNOBIH-a koju smo pedeset godina s ponosom navodili kao vrhunaravnu mudrost – da “Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska – nije nikakva mudrost nego jezičko-logička vratolomija nemoćna da izdrži nadolazeće povijesne kušnje. Srbija i Hrvatska su iz njene prividne logike, a pod plaštom brige za svoje sunarodnike u BiH, potezale svoja imovinska prava, to jest teritorijalne pretenzije na BiH, dovodeći je praktično do samog uništenja i nestanka. Bosanske patriotske snagu moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka – Bosna je bosanska!  

Vi ste ranih devedesetih u jednom TV duelu intelektualaca u Zagrebu, gdje se razgovaralo o sudbini Jugoslavije, navodno kazali: “Jebeš Bosnu koja zemlje nema!” Jeste li Vi, zapravo, već tada slutili šta će se dešavati na našem prostoru i da je sudbina Bosne krajnje neizvjesna?

– Znalo se ponekad dogoditi da kažem nešto tako uvrnuto, pa ljudi upamte, a ja zaboravim. Tu sam zapravo izvrnuo rečenicu koju je kazao Moša Pijade, u onome ratu, hvaleći pogodnosti Bosne za gerilsko ratovanje: “Jebeš zemlju koja Bosne nema!” Dobro, Mošo, ali kakve su naše današnje prilike, tačnije je da se kaže: “Jebeš Bosnu koja zemlje nema!” A skoro smo stigli do te tačke. U kojoj više Bosne ima u ljudskim dušama nego što je ima na terenu, na zemlji, tamo gdje je hiljadu godina bila i postojala.

Šta je, u slučaju smrti BiH, sudbina Bošnjaka? Sve više se i u javnosti regiona upozorava na “bošnjačku Palestinu”. Zabrinjava li Vas to?

– Davno sam napisao: najbolji bošnjački nacionalni program je bosanski državni program. Bez bosanske države Bošnjaci kao narod ne mogu preživjeti. A najbrži put ka nestanku bila bi jednonacionalna muslimanska državica.

Baca li Vas u očaj činjenica da je Hrvatska na pragu Evropske unije, da se Srbiji otvaraju vrata za to, dok BiH ostaje (izgleda trajno) slijepo crijevo Evrope?

– Pošto nikako nije moglo biti da prvi idemo mi, pa za nama naši komšije, pošto oni svakako idu prije nas, onda je dobro što idu što prije, i tome se treba radovati. Raspravu o pravičnosti ostavljamo za neku drugu istorijsku priliku.

Kako komentirate žestoku agresiju cijelog aparata iz RS i Srbije u konstruiranju matrice gdje bi krivica za genocid i užase naprosto bila izjednačena, pa čak bi bili proganjani oni koji su branili BiH ili oni koji danas govore o toj našoj prošlosti koja nam se, kako kaže akademik Muhamed Filipović, još dešava? Na tom tragu i “otac nacije” Dobrica Ćosić objavio je ovih dana knjigu “Bosanski rat”.

– Nema se tu šta komentirati, samo budale i teški naivci mogu povjerovati da je Beograd i u čemu odstupio od velikosrpskog programa. Pisac koga spominjete jedan je od glavnih organizatora ratova u Jugoslaviji, najvažniji je kreator politike etničkog čišćenja i tvorac sintagme o “humanom preseljenju”. Umjesto da sjedi na haškoj optuženičkoj klupi, on i danas kreira nacionalnu i državnu politiku Srbije. Agresiju na Bosnu naziva “bosanskim ratom”, što treba da zamaskira ulogu Srbije u njemu, definiše ga kao “internacionalni verski rat”, što treba, naravno, da naglasi ulogu islamskog faktora.

Priznaje da je srpski narod “u celini” imao velike gubitke, ali i jedan veliki dobitak: “prvi put u istoriji dobili smo srpsku državu zapadno od Drine”. Ultimativno od srpskih političara zahtijeva da ne dopuste “srebrenizaciju bosanskog rata”, kao ni “markalenizaciju rata za Sarajevo”. A šta je to drugo nego negiranje genocida i ponavljanje tvrdnji da su “muslimani sami sebe granatirali”? Sve je to, manje ili više skriveno ili neskriveno, zvanična srpska politika…        

Dosta pažnje izazvao je i film Anđeline Đoli (Angelina Jolie) “U zemlji krvi i meda”. Imali smo burne reakcije iz Srbije. Jeste li gledali film i šta mislite o tom djelu?

– Nisam bio u mogućnosti da gledam film. Ako mi ne pobjegne, i ako me zdravlje posluži, svakako ću ga gledati iz jednog jedinog razloga: nepojmljiva mi je zamisao o seksualnosti i ljubavi između muškog i ženskog subjekta u okolnostima logora i paklu zločinstva.  

A jeste li Vi razmišljali o scenariju za film koji će, nakon antologijskog “Savršenog kruga”, iz ovog konteksta progovoriti o toj našoj bliskoj istoriji ili o našem aktuelnom trenutku? Imate li volje i snage za to?

– Moji su filmski vozovi prošli. Imam četiri napisana, a nerealizirana filmska teksta i bilo bi suludo da mrvice preostale snage ulažem u nešto što odlazi u ladicu.  

Narod – utopljenik

Šta mislite o bošnjačkoj politici danas? Prije nekoliko godina upozoravali ste da “bošnjački rukovodioci ne žive sa svojim narodom”. Nije li to kulminiralo posljednjih godina u kojima armija od pola miliona nezaposlenih gleda kako da ubije za koru hljeba, dok uzak krug ljudi uživa, i to baš na sirotinji naroda?

– Nisam u stanju zamisliti ništa što bi odgovaralo smislu toga pojma. Bošnjačka politika ne postoji. Pod tim imenom na javnoj sceni figurira jedan ideološko-propagandni konstrukt o kojemu horski galame složna braća hrvatsko-srpskih rasturača Bosne. A ono što bi uistinu trebalo biti bošnjačka politika – u stvarnosti ne postoji. Ko da je kreira, ko da je osmisli i formuliše ?

S jedne strane sirotinja o kojoj govorite, sa druge profesionalni političari, stranački i državni funkcioneri, koji od svakodnevne, teške i komplikovane borbe za vlast nemaju ni vremena ni snage ni za kakvu drugu borbu – kakva se tu bošnjačka politika može očekivati? Ona bi, barem u svojim strateškim crtama, morala biti rezultat izvanstranačkog i nadstranačkog promišljanja – a ja nigdje ne vidim – ni institucionalno ni vaninstitucionalno – subjekte koji bi pokrenuli i do kraja izveli takav proces.         

Je li prošlogodišnje osnivanje Bošnjačke akademije nauka u Novom Pazaru bilo ispravan potez?

– Ne znam. Ne zna niko. Moramo pustiti da to vrijeme pokaže. Ali vam moram priznati da onomad nisam podržao tu ideju, iz više razloga. Najprije, nije mi bilo logično da Bošnjaci mogu u korist Bosne činiti isto ono što bosanski Srbi i Hrvati (Republika Srpska, Herceg-Bosna) čine u želji da joj naštete. Drugo: kazao sam da je bošnjački narod utopljenik, a mi mu, umjesto čamca ili barem pojasa za spasavanje, dobacujemo dječiju igračku, neka se zabavi. Treće: smatrao sam da to nije ispravan red poteza, da najprije treba organizirati Bošnjački sabor, kao nadstranačku i nadreligijsku objediniteljsku instituciju, koja bi kreirala Program, kako bi se sve što dalje treba radilo onako kako taj program predviđa…

Enver Dizdar upozorio je u “Oslobođenju” da niste reagirali kada je nacionalista iz SDS-a Ognjen Tadić u televizijskom duelu Bošnjacima podvalio istorijsku izdaju Bosne u vrijeme dolaska Turaka. Je li Vas to uvrijedilo?

– Enver je upućen u fenomene bosanskog srednjovjekovlja i dobro je što se javio na taj način. Međutim, ja sam se u toj emisiji plašio vremenske oskudice i bio unaprijed odlučio da ne trošim vrijeme na povijesne teme i prepirku o njima. Važnija mi bila živa stvarnost i svježa, nedavna prošlost, dakle ono što se obuhvata terminom “udruženi zločinački poduhvat”.     

Možda će Emirov Andrićgrad nekada biti  “Muzej genocida u Podrinju i istočnoj Bosni”

Imate li ikakve kontakte s Emirom Kusturicom? Imate li ikakve profesionalne planove s njim. Šta, inače, mislite o Andrićgradu koji gradi s Miloradom Dodikom?

– Nismo se uspjeli ništa dogovoriti. Ispalo skroz blentavo: on neće da radi filmove prema scenarijima koje ja imam napisane, a ja neću i ne mogu da pišem nove scenarije, prema njegovim prijedlozima i idejama. Nismo se čuli od ljetos, kad smo se više od sat vremena telefonski prepirali oko njegovih graditeljskih poduhvata. Ne može se i ne smije zaboraviti činjenica da je Višegrad mjesto strašnih masovnih zločina izvršenih 1992. godine nad bošnjačkim narodom. Nikakva spektakularna gradnja ne smije voditi ka zatiranju kolektivne memorije! Možda će, u nekoj razumnoj vremenskoj perspektivi, kad se smire strasti i ohlade glave, taj Emirov Andrićgrad postati centar naučno-obrazovne institucije koja će se zvati “Muzej genocida u Podrinju i istočnoj Bosni 1992-1995”. Zašto da ne? Ni nacionalističko ludilo ne može vječito trajati.   

Nije moguće preboljeti gubitak ljudi kao što je bio dr. Eso Sadiković

Vehid Gunić kazao je da ste smislili scenarij o bolnoj sudbini krajiške legende dr. Ese Sadikovića. Vi ste u pogovoru za njegovu knjigu napisali: “Da sam ga poznavao, ne znam kako bih preživio njegovu smrt.” Radite li već na tome?

– Nije moguće preboljeti gubitak takvih ljudi kao što je bio dr Eso Sadiković. Njegovome ubojici i nalogodavcu ubojstva malo bi bilo odrezati sedamdeset smrtnih kazni i sedamdeset doživotnih robija! Ali, kad uz ogroman voljni napor uključim mozak profesionalnog filmskog scenariste, vidim da bi ta priča tražila sasvim neobičnu, originalnu filmsku naraciju. Bila bi to kombinacija dokumentarnog i igranog postupka.

Dokumentarni bi se bavio detekcijom, istraživanjem načina i okolnosti ubistva, života u logoru Omarska i poslijeratne sudbine Esine djece… a igranim postupkom bi se “oživjele”  desetine komičnih situacija iz njegovog predratnog života, onih situacija koje je on kreirao svojom neiscrpnom maštom, proizvodeći fenomenalan, nenadmašan humor sasvim originalnog tipa. To ne bi bio suviše skup projekat i mogao bi se uraditi relativno brzo. Na potezu su Vehidovi Krajišnici.  

O bošnjačkim političarima

Možete li se ukratko osvrnuti na bošnjačke političare i njihovu politiku – od aktuelnog i bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i Harisa Silajdžića, predsjednika SDA i SDP-a Sulejmana Tihića i Zlatka Lagumdžije, do lidera opozicije Fahrudina Radončića?

– Osim sa Sulejmanom Tihićem, mene sa svakom od tih osoba vezuju neke sasvim privatne, ponekad delikatne i neobične uspomene. Emotivni potencijal tih uspomena dobra je građa za literaturu, veoma loša za novine. Novine ne trpe privatnost i emociju. Zato se ne mogu, kako kažete, ukratko osvrnuti na njihove likove. Možda bih o svakome od njih umio skrojiti kakav šaljivi pjesnički epigram, ali u dvije rečenice kazati nešta ozbiljno, u jednom novinskom razgovoru, sigurno nije ni dopustivo ni moguće.

O reisu Ceriću

– Činilo mi se mnogo pametnim kad je u Zenici, 1996. godine, kazao kako ćemo mi “najprije graditi fabrike, a onda neka svaka fabrika napravi po jednu džamiju!” Bilo mi drago što imamo tako pametnog reisa. Pa, mnogo žao kad sam, dvije-tri godine kasnije, shvatio da se u njegovom načinu razmišljanja nešta bitno promijenilo. Događalo se kojiput da mu se obratim sa kakvom molbom, žalbom, pritužbom – nije mi bivalo prijatno, i nije bivalo fajde. T

6 komentara

Uskoči u raspravu
  1. egović
    #1 egović 4 ožujka, 2012, 23:31

    jebeš hrvatsku koja sidrana “ima”.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. egović
    #2 egović 4 ožujka, 2012, 23:28

    svaki monkey nađe svoju bananu … genijalnu. jadna hrvatska kada je dobila svog srbo-baliju sidrana duboko usidranog u srboslaviju.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. bosss
    #3 bosss 4 ožujka, 2012, 21:42

    Sidran je genije, drago mi je što ga pratite. Čovjek ima riječ. Jači je od politike, a to mnogi ne mogu.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. egović
    #4 egović 4 ožujka, 2012, 14:18

    odavno sam škartirao taj mizerni karakter,.. srbovao je, kusturičio, pljuvao sve hrvatsko i udarao etikete ustaštva,… čuj sada se uvlači ovakvoj srbohrvatskoj nazovi državi ?!?
    pravi nečovjek na pravom mjestu. to što je pohodi jedan podli, meketavi sidran najviše svjedoči koliko je hrvatska … NEhrvatska.
    jadno.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Promatrač
    #5 Promatrač 2 ožujka, 2012, 18:49

    Sidran je prilivoda. Tadav mu je bio dedo i pradedo.
    Davno su se njegovi poturčili, kao pto su se neki posrbili,neki islamizirali, neki germanizirali, neki latinizirali, neki ateizirali… sve kad bi debekljko rekao da je hrvatski pjesnik, ništa s time hrvatska klnjiževnosti time ne dobiva.
    Pesnika ala taj Sidran imamo u Hrvatskioj ko plive.
    Šteto što ne pune jači vjetar da tu plivu raznese.

    Odgovorite na ovaj komentar

<