Završetkom rata za Ivana Koradea započeo je novi, tihi i razarajući rat – onaj u vlastitoj glavi. Kao i mnogi drugi hrvatski branitelji, iz rata je izašao s teškim oblikom neliječenog PTSP-a. Demoni rata počeli su uzimati svoj danak, a njegovi bliski suborci sa stravičnom tugom prisjećaju se njegova polaganog propadanja
Tragedija Ivana Koradea ostaje najteža i najglasnija opomena o tome što rat može učiniti ljudskoj psihi i kako tanka linija dijeli heroja od ponora. On danas živi u potpunoj tišini javnog prostora – za državu službeno izbrisan, za obitelji žrtava krvnik, a za svoje ratne suborce tragični, nikad zaboravljeni zapovjednik
Napisao: Mladen Pavković
Pauci, Gromovi, Kune, Tigrovi, Sokolovi, Pume….i drugi – imena su to legendarnih gardijskih brigada Hrvatske vojske čiji su ratni putovi zlatnim slova upisani u noviju hrvatsku povijest. Kada se danas govori o uspjesima 7. gardijske brigade „Pume“ iz Varaždina, medijski stupci i svečani govori prepuni su hvale za njihovo junaštvo. Ipak, u toj službenoj priči već godinama postoji jedna velika praznina. Spominju se bitke i oslobađanje Knina, ali se sustavno prešućuje ime čovjeka koji je tom brigadom zapovijedao od njezina prvog do posljednjeg ratnog dana – generala Ivana Koradea.
Za njegove suborce, koji ga nikada nisu zaboravili, ta je šutnja duboka, živa rana. Osobna i emotivna sjećanja onih koji su s njim krvarili na bojišnici otkrivaju čovjeka kojeg je javnost davno otpisala, ali čiji je trag među njegovim ljudima neizbrisiv. Zbog ove povijesne amnezije stvara se privid kao da su „Pume“ kroz sve bitke prošle same, bez čovjeka koji je s njima dijelio i posljednji komad kruha i posljednji gutljaj vode.
U sjećanjima običnih vojnika i nižih zapovjednika 7. gardijske brigade, Ivan Korade nije bio daleka figura iz udobnih ureda. Bio je tu, u blatu, na vjetrometini i snijegu. Suborci koji su prošli pakao zaleđa Zadra, Kupresa i surove, ledene Dinare, pamte ga s neizmjernim poštovanjem, ali i s nekom posebnom vrstom vojničke ljubavi.
Jedan od veterana „Puma“ kroz suze se prisjeća tih dana i navodi kako je general, kada je na Dinari stezao minus, a snijeg bio do koljena, uvijek bio s njima. Nikada nije vikao da idu tamo i drže položaj, nego je išao prvi. Znao je svakome od njih ime. Kada bi netko od dečki poginuo, general bi se povukao u stranu, slomio se i plakao sam u mraku da vojska ne vidi. Čuvao ih je koliko je god mogao te su vojnici imali osjećaj da s njim na čelu mogu preživjeti i sam pakao.
Kada je na južnom bojištu teško ranjen i kada je ostao bez ruke, među vojskom je zavladao muk. No, njegov povratak na bojišnicu, s još nezacijeljenom ranom i povezom preko ramena, ostao je urezan u pamćenje svih suboraca kao najemotivniji trenutak rata.
Veterani ističu kako nisu mogli vjerovati kada su ga vidjeli da se vraća. Čovjek je tek izgubio ruku, bio je u strašnim bolovima, ali je došao među njih u blato. Pogledao ih je i rekao da je njegova ruka ništa prema onome što oni daju. U tom trenutku, svaki od njih bio je spreman poginuti za njega jer je to bila karizma koja se naprosto ne može kupiti.
Vrhunac života na kninskoj tvrđavi
Vrhunac tog zajedničkog ratnog puta dogodio se 5. kolovoza 1995. Pripadnici 7. gardijske brigade, predvođeni svojim ranjenim zapovjednikom, među prvima su ušli u kraljevski grad Knin. Emocije s kninske tvrđave tog jutra ne mogu se opisati riječima, one se samo mogu osjetiti.
Suborci svjedoče da im se, dok su podizali veliku hrvatsku zastavu, ruke drhtale. General je stajao tamo, s jednim rukavom zakačenim za odoru, a suze su mu tekle niz lice kao kiša. Zagrlio ih je tom jednom rukom koju je imao i stegnuo ih tako jako da su svi plakali kao djeca. Bio je to trenutak čiste, neopisive sreće u kojem su mislili da su dotaknuli nebo i da su sve muke ostavili iza sebe. Tada je Korade bio na vrhuncu slave, slavljen kao nacionalni heroj i otac obitelji zvane „Pume“.
Međutim, završetkom rata za Ivana Koradea započeo je novi, tihi i razarajući rat – onaj u vlastitoj glavi. Kao i mnogi drugi hrvatski branitelji, iz rata je izašao s teškim oblikom neliječenog PTSP-a. Demoni rata počeli su uzimati svoj danak, a njegovi bliski suborci sa stravičnom tugom prisjećaju se njegova polaganog propadanja.
Njegovi bliski suradnici iz tih godina svjedoče kako su ga u miru gotovo svi ostavili. Sustav koji ga je slavio odjednom ga je odbacio. Navikao na jasna pravila na bojišnici, gdje se znalo tko je brat, a tko neprijatelj, izgubio se u poslijeratnim političkim lažima i nepravdama. Suborci su gledali kako ga demoni izjedaju iz dana u dan dok je postajao ogorčen, razočaran i duboko nesretan čovjek. Boljelo ih je gledati kako njihov heroj i zapovjednik polako umire u miru, a nitko mu ne želi pružiti ruku spasa.
Nažalost, neliječeni ratni demoni, osjećaj potpune izolacije i psihički slom doveli su do stravičnog i neoprostivog ishoda u proljeće 2008. godine. U krvavom pohodu u zagorskom kraju oduzeo je nekoliko nevinih života, a potom presudio i sam sebi.
Ratnik i zločinac
Zbog težine zločina koji je počinio u miru, država je primijenila formulu potpunog brisanja. Njegovo ime izbrisano je iz prigodnih govora, obljetnica i monografija. No, prešućivanjem Koradea stvara se povijesni falsifikat, na što njegovi suborci stalno, s tugom u glasu, upozoravaju.
Veterani brigade naglašavaju da ne opravdavaju ono što je učinio u miru. To je strašna tragedija, neopisiv grijeh i zločin prema nevinim ljudima i njihovim obiteljima te iskreno tuguju za tim žrtvama. Međutim, brisanje njega iz povijesti „Puma“ smatraju nepravdom prema svima koji su s njim krvarili. Negirati činjenicu da ih je on vodio kroz sve pobjede za njih znači izbrisati dio vlastitih života. Država ga se može odreći, politike ga mogu prešućivati, ali u srcima suboraca on ostaje onaj ranjeni zapovjednik s Dinare bez kojeg priča o herojstvu „Puma“ jednostavno nema ni početka ni kraja.
Tragedija Ivana Koradea ostaje najteža i najglasnija opomena o tome što rat može učiniti ljudskoj psihi i kako tanka linija dijeli heroja od ponora. On danas živi u potpunoj tišini javnog prostora – za državu službeno izbrisan, za obitelji žrtava krvnik, a za svoje ratne suborce tragični, nikad zaboravljeni zapovjednik koji je s njima podijelio i najveću slavu i najtežu tugu. T
