GLAVNE TEME

ŽIVOT U HRVATSKOJ BIO MU JE ŠOK

1. rujna, 2013.

Zvonko Bušić se viteški odrekao naknade od 740 tisuća kuna i mirovine

Priredio: Franjo Dobrović

“Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u mojem životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu. Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala.”-izjavio je  pokojni Zvonko Bušić kolegi Petru Grubišiću u razgovoru za Večernji list objavljenom 24. listopada 2010. 

NOVI ŽIVOT

Požalio se da u “novom životu” nije imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz novog okružja. Nije mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi njegovi prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. “Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.”-riječi su Zvonka Bušića.
Svijet mu je izgledao kao ludnica. To je takva dinamika, brzina i ritam života na koji se nije navikao. Zapadao je u depresiju.
“Bilo je trenutaka kada sam toliko čeznuo za mojim prijateljima u zatvoru i dugim razgovorima s njima. Moje uspomene iz života ostale su tamo.Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala. ” – pričao je  Zvonko Bušić, hrvatski emigrant, koji je u zatvoru u SAD-u proveo 32 godine zbog otmice američkog zrakoplova i smrti policajca,
“Kada se nisam mogao orijentirati u novom životu, sjetio sam se Solženjicina, koji je opisivao život robijaša s kojima je robijao kada bi nakon toliko godina zatvora izišli van. Mnogi od njih povukli su se u samoću, oboljeli ili su se razočarali. Svaki čovjek jačeg kova mora provesti na slobodi najmanje deset posto vremena koje je proveo u zatvoru da bi se mogao uključiti u normalni život. A ja sam na slobodi nešto više od dvije godine, tek sedam posto vremena…”-žalio se oveliki  domoljub i borac za Hrvatsku.

SAMOUBOJSTVO U KUPAONICI

Ubio se navodno pištoljem u kupaonici u nedjelju 1. rujna  oko 6 sati. Pronašla ga je supruga Julienne oko 7 sati. Supruga je čula nešto sat vremena ranije, ali nije shvatila da je pucanj iz pištolja. Hitna pomoć mogla je samo konstatirati smrt jer je najvjerojatnije preminuo na mjestu.
“Kada sam izišao iz zatvora, ljudi oko mene izgledali su mi kao muhe bez glave, stalno za nečim žure, a ne znaju za čime. Pa, ja sam čovjek koji ne zna voziti auto, koji nema vozačke i koji nikada nije sjeo za upravljač automobila. Možda je to zbog toga što sam tolike godine živio u crno-bijelom svijetu. Živio sam po nekim drugim, surovijim pravilima. U zatvorima u kojima sam ja živio 32 godine, ubijeno je između 400 i 500 zatvorenika. I ta sva ubojstva bila su među zatvorenicima – jedan drugoga. To je sredina u kojoj se mora ozbiljno živjeti i paziti na svaki korak. Tamo je ono što se kaže svetinja. Ako se ne održi riječ, odgovara se, ako se slaže, odgovara se, ako se ukrade, odgovara se… Za sve se krvavo odgovara. A ovdje na slobodi sve je dopušteno. Ljudi kažu svašta i nitko ne odgovara ni za što – govorio je  Zvonko Bušić kojega je, kao što i sam priznaje, na slobodi dočekao život i svijet potpuno različit od onoga kada je prije 32 godine bio osuđen na doživotni zatvor.
Nakon povratka u Hrvatsku i nezaboravnog dočeka njegovih sumještana u rodnoj mu Gorici, u Hercegovini, i Imotskom, u kojem je išao u školu, Zvonko i njegova Julienne su se skrasili u maloj obiteljskoj kući u Rovanjskoj. U prvoj godini života na slobodi obišao je gotovo cijelu Hrvatsku, zavirio je u svaki njezin kutak, da razgovara s ljudima koji žive u tim krajevima, da razgovara s braniteljima. Nije posjetio samo Dubrovnik, a i to će uskoro. Najdojmljivije mu je bilo u Vukovaru, gradu heroju. Uspomene iz djetinjstva i mladosti, koju je proživio u Hercegovini i Imotskoj krajini, nastojao je oživiti susretom s prijateljima i rodbinom
Premda je njegova ideja pobijedila, premda se njegov san ostvario, u današnjoj Hrvatskoj teško da je mogao naći mnogo istomišljenika. To je moralo kod Zvonka Bušića izazivati još veće čuđenje u njegovom novom životu. Mnogi ga nisu prestajali nazivati teroristom. Kolega Senol Selimović u razgovoru objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji nije propustio postaviti mu  pitanje osjeća li se teroristom? “Zanimljivo da je Nelson Mandela upravo slavio svoj 93. rođendan, ali nigdje nisam u novinama, pogotovo u našima, vidio naslov “Bivši terorist Mandela slavio je svoj 93. rođendan”. A donedavno je čak bio na popisu terorista u SAD-u.
Nisam primijetio ni u vijestima o novoj predsjednici Brazila da je “bivša teroristica Dilma Rousseff” izjavila ovo ili ono, također nisam primijetio da se ikada pisalo o njemačkome ministru Fischeru “bivši terorist Joschka Fischer…” itd. Naravno da ima milijun definicija što je terorizam i tko je terorist. Isto tako je očito da ovisi o tome tko daje ocjenu, s kojom svrhom, u ime koje politike, u ime kojeg nalogodavca. Meni je najznakovitije da je naš sudac rekao da me ne smatra ni teroristom ni kriminalcem, da sam sve to radio zbog ideala, iako na neprimjeren način. Isticao je kako u mom činu nije bilo namjere nikome nauditi, nego je došlo do nesreće. Sudac je znao najviše o okolnostima i bio najupućeniji u cijeli slučaj”-odgovorio je Zvonko Bušić.

DOMOVINU VODE  U KRIVOM SMJERU

U domovini se angažirao kroz HSP Ante Starčević na čelu s Ružom Tomašić.  Želio je postići  objedinjavanje nacionalno osviještenih snaga u Hrvatskoj u jedinstvenu domoljubnu frontu koja bi se na izborima nametnula kao treća snaga i jedina stvarna alternativa postojećem političkome monopolu HDZ-a i SDP-a.
“Aktualni politički establišment, kako na vlasti, tako i u tzv. oporbi, Hrvatsku vodi u krivom smjeru, ka gospodarskom nazadovanju i rastakanju suvereniteta. Taj trend treba zaustaviti, a to mogu učiniti samo ujedinjene nacionalno svjesne i odgovorne snage. Pokušao sam to ujedinjenje postići kroz stranku gospođe Tomašić, međutim pokazalo se da je njihova platforma preuska i da je previše strančarenja.  Usudio bih se reći da imamo prečeg posla od ideoloških razmirica. I oni koji se osjećaju pripadnicima ljevice, a Hrvatska im je na srcu, također su dobrodošli. Osim toga, hrvatsko poimanje ljevice i desnice pomalo je neobično, pa tako Čačić ili Jakovčić, koji su pripadnici tipične desno-liberalne opcije, u našim medijima slove kao ljevičari, dok se stranke poput HSP-a ili HDSSB-a, koje se često zalažu za socijalnu osjetljivost, tretiraju kao radikalna desnica.

PRAVI HRVATSKI VITEZ

Odrekao naknade 740.000 kuna na koju sam imao pravo, a nije htio ni mirovinu koju primaju svi politički zatvorenici. Neki su mu govorili što nije uzeo taj novac i dao ga u dobrotvorne svrhe.
“Pitao sam ih: Imam li ja pravo primiti taj novac? Rekli su: Da, imaš. Svatko ga je iskoristio. Upitao sam ih: Imam li ja to pravo neiskoristiti. Pa kažu: Imaš. Još dok sam bio u zatvoru, Vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji bi me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac.”
Naravno da se čudio jer rijetko se sretne pravi hrvatski vitez. Dan prije bio je u Udbini na proslavi Dana hrvatskih mučenika i kažu da ništa nije upučivalo na ono što će se dogoditi u nedjeljno jutro. prvog dana u rujnu.