Želimo li u obrazovanju mladih, biti ravnopravan partner drugim državama Europe i svijeta trebamo svoj školski sustav temeljiti na jednakim suvremenim teoretskim, tehničkim i praktičnim vrijednostima, s naglaskom na našu specifičnost, povijest, kulturu i potrebe. Nisu naša djeca bedastija i nesposobnija, od drugih, što bi po rezultatima raznih međunarodnih testova, naročita PISA ispitivanja, bilo moguće zaključiti, jer smo u donjem dijelu rang liste po jezičnoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. Srećom po nas, informatičku pismenost još ne ispituju
Napisala: Ankica Benček
“Bez tvari ništa ne postoji, bez energije ništa se ne zbiva, bez informacije ništa nema smisla.” (J. Božičević, 1995.)
Neki dan je u mnogim zemljama diljem svijeta održan Marš za znanost, čime se htjelo takvim mirnim protestom, upozoriti kako u znanosti, sa znanosti i oko znanosti puno toga nije u redu i nije dobro.
Mislim, da bi se kod nas trebao vrlo brzo organizirati i održati Marš za informatiku kao redovan obavezan nastavni predmet u školama.
U drugom desetljeću 21. stoljeća u našim osnovnim školama informatika je, unatoč mnogim obećavanjima, još uvijek izborni predmet, najviše u 7. i 8. razredu osnovne škole. U srednjim školama je to obavezan predmet (kako gdje) koji se izvodi po zastarjelim, neprimjerenim, neučinkovitim i neadekvatnim programima, pa je samim time i beskorisna.
Ulaganje u informatiku je prioritet
Istraživanja i brojčani podaci (informacije) govore kako smo jedna od rijetkih zemalja ili čak jedina zemlja u kojoj informatika nije obavezan predmet u osnovnim školama.
U nekim zemljama je informatika, s prilagođenim programima uvedena u dječje vrtiće. To su zemlje čije je vodstvo svijesno kako bez informatike nema razvoja pojedinca, niti društva. Ulaganje u informatiku i u mlade je budućnost i prioritet svake države koja ima nužnu viziju budućnosti svojeg razvoja i opstanka. Ingormatička pismenost je danas najvažnija, što god tko o tome mislio. Nema nikakvih opravdanja da se opet i ponovo informatika, unatoč “novoj” Kurikularnoj reformi, ne uvodi kao obavezan predmet, naročito od 5. – 8. razreda, iako bi se zapravo morala uvoditi od prvog razreda osnovne škole. Naravno, za to su potrebni određeni uvjeti, posebice tehnički, za koje se društvo, odnosno resorno ministarstvo nije pobrinulo i ne brine se dobrih dvadesetak godina. O tome se samo priča, kako bi bilo dobro informatiku uvesti kao obavezan predmet u osnovne škole. Obećaje kako će uskoro to napraviti, naročito u predizborno vrijeme, a kako su u nas izbori često, dakle priča se stalno, bez obzira na poziciju u vlasti i aktualnog resornog ministra.
Neki dan je ministar najavio “nastavak” promijenjene Kurikularne reforme, s novim ljudima, drugačijim metodama i kurikulima, ali informatika opet neće biti obavezna u osnovnoj školi. Po ministru razlog je što nema dovoljno nastavnih kadrova za taj predmet. Mislim, da je to još jedna alternativna činjenica, od ovog ministra. Nema tehničke potpore, nema suvremenih programa, prilagođenih uzrastu učenika i nema dobre volje. Možda se nešto ipak promijeni. Kao što znamo predsjednica države je uvela novog savjetnika u svoj kabinet, za IT i STEM područje.
Informacija i automatika
Živimo u vrijeme kad nas mnogobrojni podaci, koji osvjesćivanjem i poimanjem, postaju informacije, bombardiraju sa svih strana. Informacije su rezultat obrade, manipulacije i organiziranja podataka što je osnovno obilježje informatičkog doba, doba znanja ili društvo znanja. Podaci sami po sebi su besmisleni, bespredmetni, sve dok nisu stavljeni u značenjski kontekst, to jest dok ne postanu informacije skup znakova koje primatelju nešto znače, nešto otkrivaju, daju novo znanje, instruiraju ga, usmjeravaju njegovu komunikaciju, pri čemu se razvijaju raznovrsni mentalni procesi.
Postoji puno definicija informatike. Nastala je od dijelova dviju riječi informacija i automatika, ubraja se u inžinjerske i tehničke znanosti. Kao samostalna znanstvena disciplina informatika se razvila su SAD-u i Velikoj Britaniji 60-tih godina, objedinivši u sebi dostignuća većeg broja znanosti: formalne logike, matematike, teorije informacija, elektronike i računarstva. Informatika nije računarstvo, iako su dosta povezani. “Predmet bavljenja informatike je razrada optimalnih metoda i sredstava za pronalaženje, prijenos, primanje, pohranjivanje, obradu i uporabu informacija.”
Želimo li u obrazovanju mladih, biti ravnopravan partner drugim državama Europe i svijeta trebamo svoj školski sustav temeljiti na jednakim suvremenim teoretskim, tehničkim i praktičnim vrijednostima, s naglaskom na našu specifičnost, povijest, kulturu i potrebe. Nisu naša djeca bedastija i nesposobnija, od drugih, što bi po rezultatima raznih međunarodnih testova, naročita PISA ispitivanja, bilo moguće zaključiti, jer smo u donjem dijelu rang liste po jezičnoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. Srećom po nas, informatičku pismenost još ne ispituju. Tu nas naime, niti nema.
Djecu i mlade nikad nije bilo lako odgajati. To jenaročito teško danas u informatičko vrijeme. Mnoge okolnosti u svim područjima, rada, djelovanja i života su se promijenile, a naš školski sustav, uz minimalne periodične sasvim nevaže mjere, koje su prozvali reformama se nisu promijenile.
“Vraća se zaključivanje ocjena nastavnih predmeta, na polugodištu” – to je jedna od novih reformi.
Neka mi oproste nadređeni i aktualni u ovom resoru, ali to je smiješno. O tome sam puno pisala. Ocjenjivanje učenika traje kontinuirano od prvog do posljednjeg nastavnog sata. Nema nikakvog problema i poteškoće iz više ocjena koje jednostavno moraju postojati u svakoj rubrici, svakog nastavnog predmeta, zaključiti ocjenu. To nije i ne mora biti aritmetička sredina već upisanih ocjena.
Nije istina da učenici i roditelji nisu informirani o uspjehu na polugodištu. Oni sami znaju i mogu “izračunati” svoju ocjenu, svakog momenta, pogotovo tamo gdje postoji dobra suradnja roditelja i škole, učenika i nastavnika. Nikakva strka, nervoza, ispravljanja, popravljanja i “slaganja” polugodišnje ocjene, nisu potrebni, pogotovo ne u školama gdje se stručno i odgovorno radi. Ocjenjivanje učenika nije nikakav zaseban stresan čin. Stručan, pedagoški i psihološki educiran učitelj i profesor, to obavlja u tijeku nastavnog procesa, na svakom satu, naravno uz obavezne planirane i učenicima ispite (testove), nakon svake nastavne cjeline.
Problem ocjenjivan ja učenika postoji. To su nerealne, previsoke ocjene koje nisu razmjerne ishodima učenja, znanju, sposobnostima i vještinama, koje su proizišle iz nastavnih sadržaja. To je jedna druga priča.
Sad je u pitanju informatika kao redovan i obavezan nastavni predmet u osnovnoj školi, od prvog razreda. Nikakav izgovor nije nedostatak stručnih kadrova, jer to naprosto nije istina. Nema potrebe za ikakvim privatnim satima i plaćanjem onoga što se mora i treba odraditi u školi. Ako ne mogu i ne znaju napraviti suvremeni, dekvatni, operativni, djelotvorni Plan i program nastave informatike (kurikul ili kurikulum, ni o toj riječi se nisu u stanju dogovoriti), neka ga jednostavno prepišu od onih koji su to dobro napravili. Svima je poznato kako smo uprepisivanju i plagiranju, bez premca.
Izgovor nije ni kako su djeca već ionako preopterećena s puno nastavnih predmeta, zastarjelih nastavnih sadržaja, brojem nastavnih sati, dnevnom satnicom, et cetera. Puno toga se može maknuti, reducirati i reformirati. Nećemo valjda i za to zvati nekog svjetski poznatog stručnjaka, poznatog reformatora koji će kirurški odstraniti sve nezdravo, nepotrebno i okoštalo.
Roditelji, nastavnici, aktivisti i sve progresivne snage su sad na djelu. Naša djeca i unuci, nisu to zaslužili. Ravnodušnost prema odgoju i obrazovanju je nedopustiva. Bilo bi dobro da se zajednički angažiraju Obitelj, škola, društvena sredina sredina i mas mediji oko ovog gorućeg problema. Ovoj državi je potrebno kvalitetno obrazovanje s tržišno kvalitetnim kompetencijama. Uz kvalitetno obrazovanje je potreban adekvatan odgoj, emocionalno i pozitivno okruženje, kako bi se svako dijete razvilo u slobodnu, obrazovanu, moralnu, humanu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu. Ne učinimo li to kako treba i kada treba, mladi će “bježeći” iz zemlje, gdje ne realizariju svoje potrebe i želje, pasti pod strane kulturne i ostale utjecaje, čime se gubi identitet i malo pomalo nestaje sve ono što nas čini narodom.
“Što je za neki narod kultura, to je za pojedinca obrazovanje.” Između ostalog piše i obrazlaže Harmund von Henting u knjizi Obrazovanje.
Suvremeno obrazovanje je najvažniji činitelj razvoja pojedinca i društva. Što god mi mislili i htjeli, svako obrazovanje je političko obrazovanje, u nekom smislu i segmentu. U tom i takvom obrazovanju informatička pismenost, bi trebala zauzimati značajno mjesto i imati veliku ulogu, što je nemoguće postići bez uvođenja, sprovođenja, evaulacije, tranformacije i usustavljivanja informatike, kao redovnog, obaveznog nastavnog predmeta u osnovne škole. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.