GLAVNE TEME PRISJEĆANJE

IN MEMORIAM JANKO BUČAR

29. travnja, 2016.

Godinu dana prije sjedeći ispred Dubrovnika, Oto Reisinger, Janko i ja, nešto smo počeli o smrti, pa će Oto: “Janko svaki dan me pratiš do tramvaja, a ponekad i do stana, buš i do Mirogoja”. Ta Reisingerova pošalica nažalost se obistinila. Mjesec dana poslije smrti Ota Reisingera, smrt je zaskočila Janka

Piše: Ante Matić

U subotu 23. travnja oko podne prišla mi je na zagrebačkoj tržnici Dolac, gdje sam pio kavu i ljudikao s kolegama piscima Stipom Čuićem i Esadom Jogićem, rođakinja Janka Bučara i plačnim glasom rekla: „Gospodine Matiću, umro je vaš prijatelj Janko.“

Kako me to šokiralo, onako zbunjen nisam je pitao kako je i gdje umro, pa sam joj napisao broj mobitela i zamolio da mi javi kad će biti sprovod. Bilo mi je čudno kako mi se ne javlja i trećeg dana, javila se i kazala da je pokop u petak 29.travnja na Miroševcu; i kratko, preko telefona, dodala da je Janko umro na grozan način u Indiji. Što se to tamo dogodilo Janku, ne znam. Znam samo da mi je rekao da je pozvan u Indiju da održi neka predavanja.

Otove riječi

Godinu dana prije sjedeći ispred Dubrovnika, Oto Reisinger, Janko i ja, nešto smo počeli o smrti, pa će Oto: “Janko svaki dan me pratiš do tramvaja, a ponekad i do stana, buš i do Mirogoja”. Ta Reisingerova pošalica nažalost se obistinila. Mjesec dana poslije smrti Ota Reisingera, smrt je zaskočila Janka.

Nije mi tada bilo na kraj pameti da ću stajati tužan nad mrtvim mojim prijateljem Jankom i izvršiti zadano obećanje. Jednoga dana onako u razgovoru, a znali smo s Otom pričati o svemu i svačemu, pa je Oto kazao da nebi želio da itko nad njegovim odrom plače. To je isto kazao Janko, pa se okrenuo prema meni rekao:

“Ako kojim slučajem odem prije tebe i budeš nešto govorio na mom grobu, molim te nemoj rasplakati ljude. Pokušaj ih nasmijati. Nemoj ih rasplakati, neka se smiju mojoj smrti. Jer smrću nije moj kraj. Tjelo se raspadne, a Duša besmrtna živi i dalje. Nadam se da pred Isusom neću morat plakati, da ću se smijati i radovati. Nadam se da će mi gore biti bolje nego ovdje.”

Janko je bio duša od čovjeka. I za njega važe riječi Tinove na njegovu grobu.

Letko ko lišće što vir ga vije

Za let si, dušo, stvorena

Za zemlju nije, za pokoj nije,

Cvijet što nema korijena.

Janka sam upoznao prije desetak godina. Družili smo se, prijateljevali, pričali jedan drugom svoje životne nevolje, pa je tako Janko meni povjerio svoje probleme na poslu. Proživljavao je teški mobing i nakon zlostavljanja na poslu, dali su mu neki hrvatski zlotvori otkaz. Bacili ga na ulicu. A Janko je bio i u ratu kao dobrovoljac. Ne znam od čega je i kako živio u posljednje vrijeme. Znam da mi se više nije žalio. Podnosio je svoje životne tegobe dostojanstveno, a uvrede i poniženja kolega pisaca strpljivo, kršćanski. Nisu uga primili njegovi Hrvati u Hrvtsakoj, ali zato su ga primili u Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne sa sjedištem u Mostaru. Isto tako primljen je za člana Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Ne samo to, bio je pripravnik za člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru. I da je ostao živ u srpnju ove godine, kako je bilo predviđeno, na ovogodišnjoj godišnjoj skupštini u Mostaru, Janko bi postao akademik.

Janku je ostala jedna velika želja neispunjena. Napisao je točno 13 molbi za prijem u Društvo hrvatskih književnika i neki tamo umišljeni skribomani, nisu ga primili, pa su se čak neki jetko šalilii na Jankov račun. A ja, danas, nad jankovim grobom kažem i ne lažem, od 500 hrvatskih pisaca, koliko ih je otprike u tom Društvu, Janku je mjesto među prvih stotinu, a onih 300 svakako i nisu zaslužili da budu članovi te hrvatske ugledne udruge, stare stotinu godina.

Napisao 12 knjiga proze i poezije

Pisao je aforizme, pošalice, anegdote, kratke priče….Napisao je 12 knjiga proze i poezije. U posljednje vrijeme mi je pokazivao dijelove romana kojeg je pisao, a ne znam jeli ga dovršio. Prije odlaska na to kobno putovanje, rekao mi je, da će mi dati gotov rukopis romana na ogled kad se vrati s putovanja.

Nije se živ vratio s tog puta u Indiju. Šta mu se tamo dogodilo, znat ćemo tek onda kad dođemo pred Božje lice. Ode Janko ubrzo za svojim istinskim i velikom prijateljom Otom Reisingerom. Volio ga je Oto kao sina.

O Bože moj, kad se prisjetim razgovora prije godinu dana, kad Oto kaže Janku da će ga pratit sve do Mirogoja. I to se, nažalost, obistinilo. Prije mjesec dana otišao je pred Božje lice veliki karikaturist i čovjek, a ubrzo za njim ode i Janko.

Mir mu daj Isuse i vječni spokoj u zemlji Hrvata, a meni se danas čini kao da sam izgubio rođenoga brata. Nikad više neću sresti Janka, popričati, popiti kavu, a ponekad i rakiju, požaliti se jedan drugomu, da nam bude koliko-toliko lakše nositi svoj križ.

Kako je govorio pokpojni pjesnik Pupačić: moj kroiž svejedno gori. Jankov je dogorio, a moj još gori. Bože naših otaca, naših svetaca, junaka i mučenika, smiluj se Duši Jankovoj i za njega, nakon svega što se dogodilo, važi ona biblijska – prošao zemljom čineći dobro.T