I HRVATSKI ĆE STVARATI U BRUXELLESU

I HRVATSKI ĆE STVARATI U BRUXELLESU

13. listopada, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

mm2oe7
Mladen Martić govori o identitetskoj poputbini

Razgovarao: Vidmir Raič, portal Interpublic

 

Mladen MARTIĆ (Zagreb, 1949.), dramaturg, kazališni kritičar, novinar i književni prevoditelj. Kazališne kritike počinje objavljivati 1968. u Poletu i Studentskome listu, a kasnije i u Večernjem listu, Vjesniku u srijedu, Prologu te do potkraj devedesetih na sva tri programa Radio Zagreba i Hrvatskoga radija Zagreb. Od 1977. do 1990. dramaturg Teatra ITD. S poljskoga preveo 35 drama koje su igrane u gotovo svim hrvatskim kazalištima te dramskim programima Radija i Televizije Zagreb, Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije. Višegodišnji vanjski dramaturg Dramskoga programa Televizije Zagreb, filmski i televizijski scenarist, stalni recenzent Filmske redakcije HTV-a, jedan od utemeljitelja i višegodišnji tajnik manifestacije Pasionska baština te Dana hrvatskoga filma. Kreator i urednik dječjega programa Limačijada prve hrvatske nezavisne televizije Z3. U više navrata (polovinom osamdesetih i od 2003. do 2005.) vodio Program kulture SC-a.

Legenda o Čehu, Lehu i Mehu omogućavala je da se hrvatstvo, u vrijeme formiranja suvremene hrvatske nacije, samospoznaje kroz slavenstvo. Stvaranjem hrvatske države dolazi do potiskivanja slavenskoga identitetskog koda. Zbog čega?

– U 18. i 19. stoljeću, u vremenu stvaranja suvremenih nacija je taj kod pomagao jednom malom narodu malom, ili bolje rečeno, malim narodima da u germanskom okruženju ili/i ugarskom, svejedno, da stvori zajedništvo i da se prepozna kod drugih i kod nas samih. Odnos između velikih korpusa poput slavenstva i kulturnog identiteta etnosa uvijek je pitanje povijesnog trenutka. U trenucima kada prestaje izravna opasnost od germanizacije ili pak mađarizacije, on slabi, da bi 90ih godina, ponovno unutar povijesnog konteksta, on bio potpuno potisnut, opet iz identitetskih pobuda, potrebe da se razlikujemo, odnosno da budemo drugačiji od naroda koji nas okružuju, slavenskih naroda na juga Europe. Bez obzira na pojavnosti, cijelo vrijeme bit priče je jezik. Naš jezik, bez obzira došli mi iz Irana ili iz nekog drugog prostora, je slavenski jezik i sve što iz tog jezika proizlazi, kultura, naš hrvatski identitet, sve je to slavensko. Svi oni pokušaji da se to promijeni ne mogu uspjeti jer nema nikakve podloge za to. Naime, ako o nečemu ne postoji dvojba, onda je to je hrvatski priprada slavenskim jezicima.

Tijekom dva desetljeća, od stvaranja samostalne države naovamo, u novom političkom, pa, rekli bi i civilizacijskom okružju, hrvatski jezik se vrlo promijenio. Koje su to najznačajnije promjene?

– Osnovno je da se jezik uvijek mijenja. Pod utjecajem globalizacije, dolaska novih tehnologija i prevlasti engleskog nad ostalim jezicima. Primjerice, kad sam ja bio mali, zagrebački sleng je bio baziran na njemačkom jeziku, onda se šprehalo. Danas kad klinci kad razgovaraju, to je već poluengleski. Uz tu općenitu promjenu jezika koju prolaze svi jezici, pa i engleski, usput, Oxfordski rječnik je svake godine bogatiji za dvije, tri, četiri tisuće riječi, mi u Hrvatskoj imamo posebne situacije. Prvo, uspostavila država na onaj način na koji se uspostavila, pa je kod dijela govornika došlo do potrebe da se razlikujemo po svaku cijenu. Iz toga je nastao Brodnjakov Razlikovni rječnik, koji je po meni nešto strašno, ali s druge strane je on i potpuno razumljiv. Moj profesor Malić, ugledni hrvatski polonist, rodom je iz Bosne. Bio je pjesnik i u njegovim prijevodima sam uočio i jako cijenio to da nikada nije bio jezični purist. Njegov hrvatski je bio pun riječi koje bi mnogi današnji prerevni lektori, koji usput rečeno, strašno osiromašuju hrvatski jezik, jednostavno izbacili. Dakle, jezik se mijenja zato jer je jednostavno svijet drugačiji i jer se i povijest silno ubrzala, a s druge strane kod nas se mijenja i iz želje da se nekako dokaže da je hrvatski zaseban jezik, da je on jezik koji kod nekih čak po ni po čemu nije sličan ovim jezicima koji se govore oko nas, ali koji se isto tako razumiju.

JEZIK SE OSIROMAŠUJE I POJEDOSTAVLJUJE

Ali stvarnost je, na žalost, posve drugačija?

– Stvarnost je drugačija, ili na žalost ili na sreću. Moglo bi se reći i na sreću, jer čim prođe to neko vrijeme i kada se vidi da nitko drugi ne ugrožava Hrvatsku i Hrvate osim njih samih i nas samih, onda će prestati ta potreba i taj će se jež iz klupka ponovo vratiti na četiri noge i krenuti dalje. Mi smo paralelno s uvođenjem niza riječi koje nemaju nikakve veze s hrvatskim jezikom ovoga razdoblja, a koje su navodno hrvatske, propustili učiniti ono što su napravili Slovenci i Makedonci. Oni su, naime jako puno tuđica preveli na vrlo kvalitetan način, te nove riječi su ostale u tim jezicima i profunkcionirale. Kod nas su te promjene bile nasilne i puno riječi koje su u tom nasilju naišle na otpor kod dijela govornika i jednostavno, „nisu prošle”. Mi tek moramo niz riječi prevesti na hrvatski odnosno stvoriti hrvatske riječi za odgovarajuće termine. Primjerice, mi kažemo „ekstremist” jer nemamo drugu riječ za tu pojavu, taj stav, svjetonazor…. Slovenci imaju dobru riječ „skrajnež” i to, taj posao tek predstoji kad se riješe neke elementarne dvojbe oko pravopisa. Čini mi se da dok se vode uvijek iste rasprave, hrvatski jezik neprestano, zapravo, osiromašuje. Jer, nove generacije govore sve lošiji hrvatski jezik. Još nismo ni raspravili je li je hrvatski novoštokavski, jel je to baš optimalno rješenje ili su neka druga optimalna rješenja? Osobno sam sretan i vjerojatno zato imam neke rezultate u prevođenju jer sam jednako kajkavac, kao i novoštokavac, kao i čakavac. Nalazim se u svim tim kao u svojim jezicima, uvijek su me zanimale literatura na lokalnim jezicima. Mogu reći da je jezik kajkavski jer ima svoju gramatiku, svoje rječnike i svoju književnost. Sve su to sastavnice jednog jezika. No problem je što pravi kajkavski polako nestaje, postaje urbani kajkavski. On je sve jednostavniji, primjerice, sve što je prošla generacija još razlikovala ili dvije generacije prije, sjećajući se obiteljskih zadruga, kad su znali za pedeset tipova obiteljskih veza, nebrojeno raznih razlika između sestara oženjenih za braću ili tetaka. A sad su sve šogori i sve su prvi rođaci ili drugi i nema više onog bogatstva. Dalmatinski je puno siromašniji od onog što je bio prije generaciju, dvije, jer izgubili su se neki zanati, mnogi kulturni oblici, pojave, neki oblici komunikacije, socijalnog druženja i ostalog koje je svoj izraz nalazilo u tom jeziku. Dakle, s jedne strane, jezik se razvija, s druge strane on istodobno ide prema nekakvoj uniformnosti anglosaksonskog utjecaja i osiromašenju, pojednostavljenju koje nam donose SMS poruke, Twitter, Facebook i novi komunikacije.

Stiče se dojam da je novoštokavski agresivan u odnosu na dijalekte. Pitanje norme je prenaglašeno, pa se i sami govornici boje svog jezika?

– Da, prenaglašeno, ali još prije nekog vremena bilo najnormalnije. Ne znam kako će to se u budućnosti razvijati, ali u ovom trenutku su stvari zaista prepuštene stihiji. I ne vidim da će iz toga proizaći nešto dobro. Osim što sam siguran da će jezik pronaći svoj put i da će opstati, da neće imati problema s nestajanjem. Ipak, ponekad mi se čini da optimizam bi trebalo malo umiriti. Jer, ako nestaje književnost polagano, nakladništvo, ako nestaje prevodilaštvo kvalitetno, ako se jezikoslovci spore oko tako besmislenih stvari kao što je odvojeno pisanje „ne ću” ili, oko neke druge riječi, ako se ne može prihvatit jedan od aktualinih četiri ili napisat peti pravopis, to ne ide dobro, jer djeca u školi su zbunjena. Zbunjena su s tim novoštokavskim, s onim što se govori kod kuće, zbunjena su sa jednim, drugim, trećim pravopisom. Jedan profesor primjenjuje jedan, drugi drugo, a nitko ne čita. I to je pogubna kombinacija.

BIROKRACIJA UVIJEK UNAKAZUJE JEZIK

Gdje je hrvatski jezik u kontekstu Europske unije?

– Europska unija, zapravo, vrlo dobro načelno postavilja pitanje jezika i oni mali su jednako zaštićeni kao i najveći. S te strane nema problema. Ali problem je moguć u tome što će se sada hrvatski jezik stvarati ne samo ovdje, nego će se stvarati u Bruxellesu. Tih dvjestotinjak, tristotinjak, četiristotinjak ljudi, prevoditelja će stvarati hrvatski jezik. Jezik koji ćemo dobivati od tamo, a on nije ni pod čijim nadzorom i nema neke elementarne stvari riješene. Zato ne znamo kakav će taj jezik biti. Znamo da birokracija, a Bruxelles je birokracija, uvijek unakazuje jezik. Barem je dosada uvijek tako bilo. Od Njemačke koja je bila, recimo tako, sklona jasnim riječima, pa do ove naše hrvatske, dakle postjugoslavenske birokracije koja je generalno nepismena, ne razlikuje č i ć i ije i je, a s druge strane inzistira na čistoći leksika.

Pitanje jezika u Europskoj uniji također postavlja i pitanje kulture u Europskoj uniji. Sami aktivno sudjelujete u tim procesima, najčešće s prijevodima. Koliko je realna slika da raste interes za hrvatsku književnost kod ovih velikih kultura, poglavito njemačke, francuske i ostalih?

-Općenita je slika kako se čita sve manje, ne samo u Hrvatskoj nego svugdje. I književnost sve manje znači, ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje. Što će se u tom smislu događati, teško mi je predvidjeti. Pratim Poljake koji su lišeni barem pravopisnih dvojbi, novogovora i imaju kontinuitet jezika i književnosti koji mi nismo imali, ali ipak upadaju u zamku koju bih pojednostavljeno opisao kao stanje u kojemu se sve bolje piše, ali sve manje se kaže. Dakle, oni su prihvatili model u nakladništvu, njihov urednik je editor na anglosaksonskom području. Urednik oblikuje tekst u punoj mjeri. On premješta poglavlja, radi sve. Na taj način se stvaraju bestseleri, radi se dobro. To je zanatski vješto pisana literatura. Tu su kreativne radionice kreativnog pisanja, škole kreativnog pisanja koje sve po anglosaksonskom modelu oblikuju književnost. Nestaje ono što je bilo najbolje, a to su izuzeci, to su neki loši napisani pod navodnicima tekstovi, neki tekstovi koji se nisu dali urediti i to je najbolji dio književnosti. Je li u hrvatskoj postoji potpuna kontra? Urednik pogleda tko mu je poslao pošiljku u poštanski sandučić, vidi je li to netko tko je već objavio dvije, tri knjige, onda prelista, vidi da bi to moglo ići i to se onda pošalje dalje. Knjige izlaze bez ikakve lekture, korekture, što vodi situaciji u kojoj ćemo imati vrlo neuredno pisanu književnost. To je linija po kojoj teško da ćemo negdje vani izazvati interes, osim ako budu zaista tako perverzni da ih zanima svako pomanjkanje zanatskih umijeća.
Osim toga, problem je da mi o poziciji hrvatske kulture u europskom konetrku, razgovaramo iz pozicije 1990. ili 2000. kada smo krenuli s tim formalnim procesom, a kao da svjesno gubimo iz vida to da ta Europa od taha uvelike izmjenila. Za samo jednu godinu, svega 12 mjeseci, Europa će biti posve drugačija od one Europe koju mi imamo u glavama i koju mislimo danas. U sljedećih 12 mjeseci će Europa biti drugačija. Kao što je u Europi nestalo ugljena i čelika a od kojeg je sve krenulo, tako će se, tako će nestati i puno toga drugog. Kad da se vratimo kulturi i književnosti, vidjet ćemo kako će ekonomska situacija, brze promjene, ta situacija dugotrajne ekonomske krize, utjecati na cijelu Europu. Nekad ti procesi mogu pripomoći književnosti, jer književnost u teškim vremenima zna cvjetati, kad su ljudi u velikim mukama i nedoumicama, onda razmišljaju dobro i dobro pišu. Poljska često zažali za vremenima kad je bila podijeljena jer to je vrijeme najbolje kulture, najbolje književnosti…

IDENTITETSKA POPUTBINA

Muka je uvijek ishodište kreacije?

-Tako je. Mi jednostavno u toj Europi možemo pridonijeti sa većom mukom jer imamo još neke dvojbe i probleme veće od ovoga što se u Europi pojavljuje kao problem i kao takvi možemo u nekom trenutku biti prepoznati. Samo ako uzmemo Europu kao nešto što podrazumijeva nekakvu socijalnu osjetljivost, nešto što podrazumijeva otvorenost drugima, što podrazumijeva nekakvu brigu za manjine, to može Hrvatskoj, i to je jako kompatibilno s Hrvatskom, Hrvatska se tu može savršeno naći.

Kakva je hrvatska identitetska poputbina u Europskoj uniji?

-Ali ako Hrvatska i jest nešto, odnosno ima neki identitet, taj identitet je u toj otvorenosti utjecajima, Hrvatska je spoj Mediterana, doslovni, zemljopisni spoj Mediterana i Srednje Europe i tu je i njezin identitet i njezina vrijednost. Vrijednost po tome što je u tom spoju i u tim različitim kulturama koje ju okružuju uspjela sačuvati i osebujnost. Europa u tom smislu je identična. Europa do danas. Kakva će Europa biti sutra, vidjet ćemo. Ona se iz dana u dan mijenja i ponovno raste nesklonost imigrantima, vidi se pomanjkanje osjetljivosti, ali prijetnje sredstvima koje danas nazivamo isključenim. Naposljetku, golemi broj nezaposlenih mladih ljudi stvara kvasac onakve Europe kakvu nikad nismo i ne bismo poželjeli – fašističke Europe. Europa o kojoj smo sanjali i o kojoj još uvijek sanjamo i o kojoj ćemo sanjati kada uđemo u nju je Europa koja je protiv totalitarizma bilo kojeg, koja je antifašistička, jasno, i ono je na drugoj strani ideološke priče o onom drugom ekstremizmu. Takva Europa, hoće li uspjeti opstati, to ćemo vidjeti. Mi ćemo biti pozvani i pozvani smo danas već da pokušamo pridonijeti tome da ona opstane.

Pitanje odnosa periferije, odnosno, bogatog sjevera i siromašnog juga, pitanje je svih europskih pitanja?
– Da, ali za Hrvatsku to je još pogibeljnije jer smo uhvaćeni na „krivoj nozi”, barem u ovom trenutku, ili u raskoraku, svejedno. Ovdje je 90-ih došlo do nečega što je u tadašnjoj Europi sasvim bilo riješeno i jasno. Ovdje je iz povijesnih razloga došlo do rivajvela (revival) nacionalizma, trebalo je to iživjeti, i sad još kod nas nisu iživljene te neke stvari, nisu još stvorene neke katarze, a već dolazimo u neku novu priču. Zato je to jako opasno.

Evo, primjerice, jedna društvena vrednota. Dok je istodobno u Europi proces sekularizacije bio dovršen, kod nas se desio retro proces odnosno religizacija politike, što je potpuno oprečna pojava suvremenoj europskoj praksi?

-Točno, a sekularizacija je baš nešto što je značajka Europe i njenog identiteta, nešto vrlo bitno za razmjevanje europskog zajedništva. Već naši susjedi Slovenci imaju drugačiji odnos i drugačiju situaciju, a opet se sad pojavljuje – što južnije to tužnije, a ta priča se od Hrvatske dalje jača. Situacije i diskursi postoje i u europskim zemljama, osobito tranzicijskim, ali je uglavnom potisnuto i stvari su razjašnjene. Problemi nastaju kad se sruši gospodarski rast, kad je nezaposlenih više, pa „u svojem užasu procvjeta tisuću cvjetova totalitarističkih”. Problem je što ono što mi često nazivamo Europom i europskim ponašanjem, u stvari, građanska kultura koja ubrzano nestaje. Njezin nestanak je napogubniji u tranzicijskim državama. Nestajanjem srednjeg sloja jasno da nestaje i ta građanska kultura koja je dominantan kohezivni element. S druge strane, možda ćemo tek za nekoliko godina prepoznati da se upravo ovih godina stvara nešto novo i zaista tu, eto, treba malo optimizma staviti. Ako uspijemo ući u Europsku uniju, odnosno ako ona opstane do tog trenutka i ako ona bude ono što bi po svemu trebalo biti jedan federalan organizam, a ne fluidan kakav je u ovom trenutku, a čini mi se da prema tom putu ide, možemo zaključiti da imamo fantastična iskustva u tom smislu i možemo zaista pridonijeti zajedničkom europskom projektu.T

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<