Ćirilica je na zapadnobalkanskom području doživjela poseban razvoj, tj. to je poseban tip grafije tzv. petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja glagoljske grafije. Činjenica je da je ta grafija od 12. do 15. stoljeća stajala po strani od grafijske i pravopisne evolucije provođene na srpskom području. Osnovna je razlika između hrvatske i srpske ćirilice više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji slova. Ipak, postoje značajne razlike: prije svega, u hrvatskoj ćirilici rano nestaje svih znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice
IZVOR: Ivan Uldrijan/ www.glas-koncila.hr
O bogatstvu hrvatske kulturne baštine nesumnjivo svjedoči i tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Uz glagoljicu i latinicu, u hrvatskoj je povijesti snažan pečat ostavila i ćirilica. No, čini se da je upravo postojanje hrvatske ćirilice mnogima danas nedovoljno poznato. O tome je za Glas Koncila progovorila viša znanstvena suradnica u Staroslavenskome institutu u Zagrebu dr. Marinka Šimić, koja na Hrvatskome katoličkom sveučilištu predaje kolegij Glagoljica i hrvatska ćirilica. Znanstveni i stručni interes dr. Šimić usmjeren je prema jeziku hrvatskoglagoljskih tekstova pisanih hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, te jeziku i pismu srednjovjekovnih spomenika područja Hercegovine i Huma.
Hrvatska materinska riječ i na ćirilici
Pojašnjavajući na samome početku razgovora zašto je ćirilica i hrvatsko pismo, tj. što je to »hrvatska ćirilica« dr. Šimić je kazala: »Ponajprije, ćirilica je jedno od pisama na kojem se pisala hrvatska materinska riječ. To je neosporno! Druga je stvar gdje su i kada su Hrvati njome zapisivali svojim jezikom. U odnosu na latinicu, njome se čak dva-tri stoljeća ranije počela pisati hrvatska materinska riječ. Ćirilica je postojala i trajala u hrvatskoj materinskoj riječi od 11/12. do 19. pa čak i do 20. stoljeća«, protumačila je dodajući da je zapravo teško reći u kojoj hrvatskoj regiji nije bilo zapisa na hrvatskoj ćirilici. »Gledajući samo kroz prizmu crkvenih pokrajina u Hrvatskoj i to bez Bosne i Hercegovine, gdje je ćirilica neupitna, može se reći da se njome intenzivno pisalo u Dubrovačkoj, Makarskoj, Skradinskoj biskupiji i Splitskoj nadbiskupiji, sporadično pak u Zadarskoj i Ninskoj biskupiji.«
Ćirilicom se, ističe dr. Šimić, s manjim intenzitetom hrvatska riječ pisala i u Lici i Slavoniji. »Njome se pisalo čak i u Hrvatskom zagorju kod Keglevića u 16. stoljeću, kako mi je napomenuo dr. Ivan Botica. Ćirilicu su, uz glagoljicu i latinicu, u privatne i službene svrhe rabili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevići, Petar Kružić, Nikola Jurišić… Tu su naravno i popovi glagoljaši kao i franjevci Bosne Srebrene prije njezina cijepanja u 18. stoljeću.«
O značaju ćirilice za hrvatsku povijest svjedoče i važni spomenici i djela pisana hrvatskim jezikom na ćirilici, koje dr. Šimić znakovito naziva »međašima nacionalne baštine Hrvata«. Tu su i brojni tekstovi pravnog, trgovačkog, vjerskog, diplomatskog ili privatnog karaktera, kao i nadgrobni natpisi sa stećaka te matične knjige katoličkog naroda od Bosne do Jadrana. »Smatra se da su Hrvati baštinili oba slavenska pisma istovremeno, a to potvrđuje činjenica da se na nekim natpisima prepleću oba pisma, glagoljica i ćirilica«, kazuje dr. Šimić dodajući da tomu svjedoče i mnoge bilješke u hrvatskoglagoljskim rukopisima pisane upravo ćirilicom.
Zašto bosan(č)ica?
»Valja najprije razjasniti sljedeće: ćirilica je istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima. Premda u većini njime pišu pravoslavni slavenski narodi, ćirilicu je prihvatio hrvatski katolički narod jer je stoljećima bio u aktivnom doticaju s bizantskom kulturom i tradicijom. To se grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima s vremenom autoriziralo u čast sv. Ćirila koji je, između ostalog, zaslužan da su Hrvati stoljećima imali liturgiju na narodnom jeziku. Indikativno je da se ćirilica u srednjoj Dalmaciji rado nazivala glagoljicom i arvackim pismom. Nazivi pak bosančica ili bosanica novijeg su datuma«, tumači dr. Šimić dodajući da su se oni uobičajili u širim kulturnim krugovima tek krajem 19. stoljeća. »No, ti nazivi imaju više nedostataka. Ponajprije, ćirilica je u hrvatskoj riječi daleko rasprostranjenija od same Bosne«, pojašnjava dodajući da je »nazivom hrvatska ćirilica obuhvaćena sva ćirilična pismenost na hrvatskom jeziku.«
Pa ipak, mnogi u Hrvatskoj i danas nesumnjivo ćirilicu smatraju »srpskim pismom«. Zamoljena da pojasni razlike između srpske i hrvatske ćirilice, dr. Šimić je naglasila: »Prema koncepciji filologije 19. stoljeća, čije posljedice osjećamo do danas, sve što je pisano ćirilicom pripada srpskoj filologiji, a ono što je pisano glagoljicom hrvatskoj. U tu su zamku padali i padaju mnogi Hrvati. Povijesna je činjenica da su hrvatsku ćirilicu prisvajali srpski jezikoslovci, a tome smo dijelom i mi pridonijeli, jer smo često izbjegavali spominjanje same riječi – ćirilica. Razlika između hrvatske ćirilice i srpske ćirilice nije ništa manja nego što je između, npr. srpske i bugarske ćirilice, a katkad u nekom razdoblju i između srpske i ruske ćirilice. Primjerice, hrvatska lapidarna ćirilica, i po broju i po obliku grafema, razlikuje se od svih ćiriličkih sustava te kroz sedam ili pak osam stoljeća pokazuje svoj poseban razvoj. Ćirilica je na zapadnobalkanskom području doživjela poseban razvoj, tj. to je poseban tip grafije tzv. petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja glagoljske grafije. Činjenica je da je ta grafija od 12. do 15. stoljeća stajala po strani od grafijske i pravopisne evolucije provođene na srpskom području. Osnovna je razlika između hrvatske i srpske ćirilice više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji slova. Ipak, postoje značajne razlike: prije svega, u hrvatskoj ćirilici rano nestaje svih znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice«, tumači dr. Šimić pojasnivši da razlike postoje i u oblicima slova.
Tko se može odreći svojih pređa?
»Za razliku od glagoljice, koja je postala pravi zaštitni znak hrvatske kulture, ćirilica je još uvijek prilično zapostavljena«, upozorava dr. Šimić dodajući da »čak ni hrvatska filologija nije tom korpusu poklonila doličnu pažnju.« »Koliko je taj dio naše baštine zanemaren dovoljno govori činjenica da je važna obljetnica – 500 godina od tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige Oficij Blažene Djevice Marije i 15 molitava svete Brigite – puno skromnije proslavljena negoli primjerice slične obljetnice glagoljskih inkunabula. Razlog tomu treba tražiti u činjenici da smo ćirilicu već duže vrijeme poistovjećivali sa srpskom pismenošću. Naš je prošlogodišnji znanstveni skup, održan u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u hrvatskoj javnosti popraćen skromno. No, snažno je odjeknuo u srbijanskoj javnosti, a zbog selektivnog je pristupa određenim temama u većini označen kleptomanskim.«
No, kako na kraju razgovora upozorava dr. Šimić: »Ne smijemo zaboraviti da je to važan dio hrvatske kulturne baštine. Kao što ističe prof. dr. Mateo Žagar: ‘Spremni smo potisnuti i dio vlastita bića samo da bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša.’ Ćirilica je naša kulturna i nacionalna baština u trijadi hrvatskih pisama. I glagoljica i latinica i ćirilica podjednako su važne za hrvatsku povijest. Ćirilica pritom nimalo nije puki svjedok policentričnosti hrvatske kulture i usputna knjiška stvar, već je dokaz naših tragova da smo takvi kakvi jesmo jer su brojni naši predci upravo bili ćirilicom zapisivani u maticama koje su do početka 19. stoljeća bili katolička posebnost na našim prostorima. A postavljam protupitanje, tko se može odreći svoje vjere i svojih pređa?« T
34 komentara
Uskoči u raspravuNEMA PROBLEMA! SAMO PITAJTE DUNJU BROZOVIĆ-RONČEVIĆ
ONA JE KĆERKA I NAUČNA NASLJEDNICA SVOG OCA – DALIBORA
BROZOVIĆA – ČISTOG VUKOVCA!
TA JE KOSMATA SVESTRANA JEZIKOSLOVKA, koja nije u stanju izgovoriti
suglasnik “R”, sve škole prošla, sve naučila i protumačila po Katičićevoj zbirci
u tri toma o “vilama i vješticama” pa se s indolencijom odnosi prema povijesnoj
istini u kojoj je jasno kao dan da je PANSLAVIZAM IZMIŠLJOTINA a JUGOSLAVISTIKA
dokaz da bez SLAVENA (koji nikada nisu postojali nit govorili ikakvim ‘staroslavenskim jezikom)
nema naučnog pogleda na svijet misaonog paralelizma – arheologije, paleolingvistike ni antropologije.
Sve to Dunja čuva kap veliku tajnu za sebe i one s kojima je intimmna a
NIT JEDNE KNJIGE NIJE NAPISALA NI DALA NA JAVNOST.
Eto, to bi bila PARADIGMA KOMESARA NAUČNOG POGLEDA NA SVIJET –
umišljajne nauke koja vlada i u J/HAZU…
PSNSLAVENSKE IZMISLJOTINE
Dr Josip Hamm je u svom Predgovoru “Staroslavenskoj gramatici” izricito ustvrdio da su “mnogi slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, Budinima vide pretece davnih Slavena. Za njih se doduse ne pretpostavlja da su govorili slavenskim jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli opcoj integraciji etnickih elemenata…” (v. n.d., str.1).
Dakle, Hamm kao najkredibilniji ‘slavist’ koji je vodio tzv. Becku skolu, izricito tvrdi da se puplacija sjeverno od Karpata nije nazivala slavenima, niti su govorili nekim ‘slavenskim’ jezikom, ali – ipak da su bili ‘integrativni elemenat tih disparatnih doseljenika koje su kasnije ‘strucnjaci’ prozvali – Slavenima’. N.B. Tako su sarlatani i urodjenika u Amerikama nazvali Indinajci, pa tako i dalje ide, a svatko zna da Amerikanci nisu Indijanci.POZOR: Vazna je Hammova tvrdnja da ti Skiti nisu govorili slavenskim jezikom pa ga njihovi pripadnici u Invaziji Balkana u sedmom stoljecu nisu na jug donijeli. Jer da su ti Saklabi donijeli na jug, najprije bi ga naucili Moldavci i Rumunji, a ne tek Bugari i Makedonci. Tako su Rusi pokupili u samostanu Sv. Katarina, na Sinaju, na ocito ilirskom jeziku pisane ‘Psalme’ i jedan molitvenik, odnijeli ga u Sankt Petersburg i tamo te zapise proglasili ‘staroslavenskima’. No, zna se da je Sveti Jerolim prevodio na ilirski jezik ‘Psalme’ i uza sve napore u raznim pohranama pisane rijeci u Vatikanu nisu tamo pronadjeni.
No kako je Sv. Jerolim zivio i radio na Bliskom istoku, Rusi nisu hrtjeli ni cuti da bi autor tih prijevoda (koji je preveo i citavu Bibliju na vulgarni latinski jezik, Sveti Jerolim mogao biti i prevoditelj na svoj materinski ilirki jezik i tih psalama. No, doslo je vrijeme da se ti spisi znanstveno obrade, posebno ‘Metodom C14) da se utvrdi vrijeme kad su pisani, a kad prepisivani. Da se rijesimo mitomanije panslavizma.
Hvala dragom Bogu da bar nekom lampa gori
UTEMELJITELJI NAŠE PISANE KULTURE – GLAGOLJAŠI I ILIRCI
Od Splita pa na zapad na hrvatskioj obali je prevladavala glagoljica, a svećenici koji su održavali tradiciju pisanja glagoljicom nazivani su ‘popovi glagoljaši’ No, malo je pisano i o onim svećenicima južno od Splita, poglavito na Poljicima, na srednjejadranskim otocima i u Bosni gdje su svećenici nastavljali tradiciju pisanja ILIRICOM zbog čega su i danas nazivani ‘popovi ilirci’. Dovoljno je uzeti odlično opremljeni ‘POLJIČKI ZBORNIK’ pa tu otkriti ‘popovde ilirce’ koji su nekako potisnuti u šutnju i u anonimnost zbog navade panslavista da to staro ilirsko pismo nazovu ( najprije u Kijevu u srednjem vijeku – ‘ćirilica’ jer da ga je izmislio neki Ćirilo, brat Metodija, zvanih Soluinska braća.
U istom smislu, što se tiče autentičnosti ilirskog pisma ILIRICA i njegove starosti koja ide sve do ilirskih magnata Agrona, Teute i Dmitra Hvaranina, treba otvoriti Polibovu vrlo opsežnu knjigu ‘Historia’ gdje opširno govori o ilirskoj pomorskoj sili i izričito tvrdi da se je kraljica Teuta dopisivala s Dmitrom Hvarskim, kad bi vojevao u daljnjim područjima Istočnog Mediterana, Ta pisma su sigurno bila pisana iliricom i na ilirskom jeziku. Ilirica je bila zapravo ilirskom jeziku prilagođeno helenističko pismo.