Hrvatska gotovo nepovratno baulja po bespućima povijenih zbiljnosti, jer nije u stanju prepoznati prioritete, iscrpljuje se beskorisnim nastojanjima koja se javnosti predstavljaju kao spasonosna, a to nisu, i tako se vrti u nedogled, zapletena u vrzinom kolu nedoraslih mesija, čvrsto zagrljena rukama slugana i mediokriteta, i tone, ali bez njih, oni su se već namirili i snašli.
Hrvatska ništa nije naučila iz povijesti, pa uvijek iznova radi jedne te iste pogrješke. Gotovu državu predajemo u ruke onima koji ju zdušno uništavaju, a onda se ti isti nude kao spasitelji. Licemjerstvo naknadne pameti je nepodnošljivo, čak ni to nije iskreno, nego služi kao puki alibi za produženje opstanka na vlasti. O kakvoj naknadnoj pameti je riječ?
Trenutno se vodi besmislena bitka oko izbornog zakona, po kojemu bi Sabor tobože bio kompetentniji i donosio za Hrvatsku povoljnije odluke. Takvih inicijativa nije bilo dok je taj Sabor uistinu mogao nešto odlučivati, pa čemu onda toliko javne polemike i energije, i komu to uopće služi!? Nitko od tih aktera ni jednom riječju nije upozorio napaćeni narod da je Sabor izgubio kompetencije, da Europski parlament i Europska komisija odlučuju o svemu, pa čak i o veličini i obliku mrkve ili krastavca, a onda samo možemo zamišljati koliko Hrvatski sabor ima slobode i suverenosti u stvarnim i važnim političkim pitanjima. Bili smo svjedoci jedne pozitivne situacije za hrvatsku stvar, kada je Sabor morao suspendirati vlastiti Zakon o neizručivanju Perkovića i Mustaća, ali koliko je takvih situacija koje za nas nisu pozitivne!?
Ovakav prijedlog izmjena izbornoga zakona je gradnja od krova, i plod potpunoga nepoznavanja društvene i političke problematike u Hrvatskoj. Hrvatima je sasvim svejedno hoće li nelustrirani, neokomunistički kadrovi u Sabor biti izabrani preferencijalno ili po dosadašnjem modelu. Sprječavanje mogućnosti njihove kandidature je ono što Hrvatskoj treba, a to je lustracija. A ako se već troši tolika energija na referendume, onda treba prepoznati ono što uistinu jamči neke promjene. To je lako, lustracija i vraćanje polupredsjedničkog sustava kakav smo imali do 2000. godine. Hrvatska treba vođu, treba jakog predsjednika, a kada se hrvatskom narodu to omogući on će znati izabrati pravoga.
U Zagrebu, 16. listopada 2014.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
3 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.