GLAVNE TEME

HALIDE BA, KO TE NAGOVORI DA PJEVAŠ SRIJEDOM

27. prosinca, 2011.

Priča iz još neobjavljene knjige „I Supermen je bio novinar“

Piše: Dražen Stjepandić

 Ljudi kao Halid ima deset na svijetu. To mi je jednom rekao hitmaker Miroslav Drljača Rus i dobro sam zapamtio tu rečenicu. Dobra je, znam da je na svijetu mnogo ljudi, ali rečenica je literarna,  a u literaturi uvijek ima nešto od pravog stanja stvari.

Nekada su bila dva Halida, a onaj drugi je u početku bio  jači, ali s vremenom kad se kaže Halid misli se na Halida Bešlića, čak i ako dođe neki treći, četvrti i tko zna koji Halid mislim da uvijek kad se čuje to ime u misli će prvo doći Halid Bešlić. Ako je u pitanju čistač, trgovac, zidar ili bilo koje drugo zanimanje ili općenito čovjek  prvo se pomisli  na Halida Bešlića jer je on najveći Halid, isto kao kad netko spomene ime Leonardo ili Adolf pomisli se na Da Vincija ili Hitlera. Ime Halid nije kao Pero, Ivica, Goran, Milan  ili Štefica, Ana, iliti  Sanja, Halid odmah vodi do najpoznatijeg Halida, makar onoliko koliko  čovjek toga nije ni svjestan.

–        Halidaga, kako si? – pitao sam ga u jednom od naših telefonskih razgovora.

–        Dobro je jarane, ide mi dobro – rekao mi je

–        Ma ide tebi dobro već trideset godina – izustih.

Halid je odavno fenomen, a posljednjih godina je najveća narodnjačka zvijezda na području bivše Juge, veća od Brene i Cece zajedno. Dvije zagrebačke Arene u dva dana, svaki put po dvadeset tisuća ljudi, od izvođača s ovih prostora nije u Zagrebu nakrcao  nitko drugi. Brena, kad je nakon sto godina ponovno u Zagrebu održala koncert, nije uspjela do kraja ispuniti ni jednu.

–          Mi stari izvođači kad imamo hit to ima posebnu težinu – rekao mi je u jednom od naših brojnih razgovora za različite novine. Taj je bio za Večernjak.

“Sviraj nešto narodno osjećaj se prirodno” s Donom Ares, pa “Prvi poljubac” i “Iznad Tešnja zora sviće”  bili su hitovi nakon njegove predratne i ratne karijere, a onda je došao album  s megahitovima “Miljacka” i “ Ne silazi s čardaka” i s pjesmama koje svi znaju kao: ”Sniježo evo snjegova”, “Mada svi kažu da je proljeće”…Ne zamjerite što ću pjesme nabrajati po najpoznatijim stihovima ili refrenima, a ne s pravim imenima.

Jednom kad sam ga pitao “Kako će izgledati vaš večerašnji repertoar”, Halid je odgovorio: “Moj repertoar je uvijek isti, dvadeset megahitova i četrdeset pjesma koje svi znaju. I to ti je to.” Jednostavno, kao kad se za nogomet kaže kako trebaš samo dati gol više. I među narodnjacima se brzo skuži tko zna, a tko ne zna, kako s glasom tako s instrumentom. I kod njih je hit  kao trafostanica, od nje ide dalje, ali kako spojiti žice i napraviti to razvodno čvorište?

Uz mentalni sklop folk autora, kroz kojega  prolaze ili se talože, svakodnevni ili rijetki  izrazi, fraze, uzrečice ili dosjetke potrebni za coruse i refrene,   jedan od bitnih elemenata su mediji. Halidov zadnji album u Hrvatskoj nikad ne bio  tako enormno uspješan da mu Miroslav Drljača Rus nije otvorio hrvatski medijski prostor.  Prvo Narodni radio i mnoge druge radijske postaje, a onda su se na to prikačili ostali, posebice nakon prometne nesreće sa sponzorskom Oktavijom u kojoj je izgubio oko, a zamalo i život. Neki dan je Halid pjevao na Trgu i to zadnji u izravnom televizijskom prijenosu. Nema tome davno kad su narodnjaci su u hrvatskom medijskom prostoru godinama bili sporni. Prvo iz političkih razloga, a zatim i iz poslovnih. Održali su se samo zahvaljujući prirodnoj težnji svakog uha za folk zvukom, cajkama i distributivnim mjestima kao Jakuševac.

Ne možeš ići u HNK i štipati balerine ili opernoj pjevačici na čelo zalijepiti sto kuna. Sramota bi bilo zalijepiti i sto eura, sramota bi bilo po pozornici razbacati sve pare zarađene primjerice od kamiona cementa, drva, svinja ili teladi.

Narodnjaci nisu samo glazba, kao što neki misle, uz njih idu i razni drugi prateći efekti, pa je to je više  način života i velika je greška tim ljudima zabranjivati njihovo. Pustite im harmoniku, a sve češće sintić i vibrator u glasu “a jjaaaa-aaaaa, teeee, vooolimmm, čaše lomimmm…” i oni će sjesti na svoje mjesto. Kad narodnjake krenete suzbijati kao što su pokušali nakon hrvatske nacionalne revolucije, onda se dobivaju mnogi kontra efekti pa su u Hrvatskoj zamalo  stekli status kulta. U vrijeme dok su bili nepoželjni,  zapjevati javno neki narodnjak bio je čisti buntovnički roc’n’roll. Punk. Pokret otpora.

A narodnjaci su obični komercijalni gnoj, ima u njima vještine i talenta, poslovnog umijeća i izazivanja sreće.  Šaban Šaulić je bolji pjevač od svih rokera zajedno, a jedan od razloga zašto mladi masovno slušaju narodnjake i kad više nisu zabranjeni jesu tekstovi. Dok rokeri pjevaju o suncu i mjesecu i izmaglicama u glavi i nozdrvama, narodnjaci pjevaju o stvarnijem životu oko nas. Imaju tekstove, znaju koliko je to bitno dok gube nacionalni ili regionalni identitet. Odavno gledaju samo da zarade lovu, nije to više ni srpska ni muslimanska glazba, ni turska ni armenska, ni bilo čija. Kada u svijetu napravi bum neka pjesma Tarkanova, tada nešto aranžerski slično pjeva i žena Arkanova.

Zato ne nudite tamburaše umjesto narodnjaka, jer je to kao da ponudite miješano pohano povrće umjesto miješanog mesa s roštilja na drveni ugljen. Kad ih se zabranjuje onda su narodnjaci kao brzo šireći rak, a kad ih se pusti onda oni dođu samo do svojih, takvih je većina, ali ne kvače se za i ne kvare onu manjinu. A poslije pogrešnih zabrana političke prirode krenule su poslovne, hrvatska estrada je tražila upad na njeno tržište i tako trebalo je godina dok Rus nije uveo Halida na velika radijska vrata. Rus mi je rekao kako ga je Halid nazvao i pitao ga je zašto više ne surađuje s Bebekom. Prije toga se nisu poznavali, Halid je bio na turneji s Bebekom po Skandinaviji. I u tom razgovoru Rus usput upita Halida, a što je s njegovim albumom?  I tako poslije tog mobiteliranja nije se obnovila suradnja Bebeka i Rusa, nego je nastala nova između Halida i bivšeg autora davno ugaslog ITD Banda. Rus je tada bio suvlasnik Narodnog radija, Hit Recordsa, autor najvećih hitova Toše Proeskog… Halid mu je došao kao as na desetku. Rus mi je to ispričao u intervjuu za portal Javno, jednog od par intervjua koje je dao u životu, a kako mi je rekao meni  čak dva.

Preko Rusa Halid je dobio medije kao ni jedan drugi narodnjak, a narodnjak plus mediji uvijek znači fenomen. To u ovim krajevima uvijek pali  kao deseterac i hard rock. I prije toga je pjevao po Hrvatskoj, glavni poslovi su mu bili po Europi, ali dolazio je i u hrvatski dio baze. Par puta bilo je problema zbog radne dozvole, jednom je u Kutini bio priveden i protjeran. “Jebiga ja nikako da se naviknem da je Hrvatska strana zemlja” – rekao mi je kao šaleći se, a zapravo to ga je jako pogodilo. Odmah je po povratku u Sarajevo zatražio da se radne dozvole u Bosni i Hercegovini uvedu za izvođače iz Hrvatske i zahvaljujući Halidu reciprocitet je još na snazi.

Onda sam mu ja poslije toga prvu radnu dozvolu sredio u Hrvatskoj. Na Štefanje dvije i prve  organizirali smo mu koncert u Bestu Milan Šuput i ja. Prvo je trebao biti u Moši, onda me Maks tada glavni urednik OTV-a otkantao u zadnji tren, pa smo u Bestu pristali ići na ulaz u omjeru 30:70 za njih plus plakati, reklama na radiju i smještaj u hotelu Samoborski slapovi. Te troškove na sebe je preuzeo Ivica Papeš tadašnji vlasnik Besta. Dobro nas je oderao. “Dečki ovo je kao HNK, pa ne može tu svatko pjevati.” – govorio nam je dok smo sklapali posao. S druge strane Halid je bio zadovoljan: “Samo nek je šminka”.” Ako on plati plakate i ostalo to ti je kao pola-pola”.  Sve je bilo dogovoreno, ostao je još jedino problem s radnom dozvolom.  Halid je po uputama poslušno otišao u hrvatski konzulat u Sarajevu i predao je potrebne papire. Trebao je to još netko ovlašten potpisati.

Prisjetio sam se nekih kolega novinara koji su nakon pobjede opozicije 3. siječnja dobili diplomatska mjesta u Skopju, Tirani, Bukureštu, Sarajevu…S mnogima od njih  bio sam dobar, ali baš tada do nikog od njih nisam mogao doći. Vrijeme i bolja radna mjesta  brzo mijenjaju  neke brojeve telefona.

I tako par dana prije koncerta radna dozvola još nije bila riješena, ostalo mi je samo da sam nazovem i probam nešto tako izganjati što sam i napravio. Preko telefona sam doznao da je za to zadužen neki Ivica  Marušić i dali su mi njegov direktni broj. Čovjeka prije toga nisam ni vidio ni čuo. Nazvao sam ga i predstavio se kao organizator koncerta.

–         On da pjeva u Bestu. U centru Zagreba. Svašta. Kako su to dopustili? – pitao me  nakon što sam mu preko telefona rekao čiji je i gdje će biti koncert.

–          Ma nije to baš centar, to je kod Save – htio sam objasniti gdje se nalazi tadašnja najveća zagrebačka diskoteka.

–          Ma,  kao da ne znam gdje je Best – uzvratio je konzularni službenik u Sarajevu.

Nisam ništa rekao, šutio sam misleći kako neću uspjeti.

–          Ovdje piše da stanuje u Stuttgartu? – pitao me poslije toga glas preko žice.

–          Da, da – požurio sam potvrditi.

U Stuttgartu smo se i upoznali nešto oprije Oluje. Došao je po mene na Hauptbanhoff, odatle smo otišli u restoran kod Pukijeve punice Marije. U ponudi je imala i tursku kavu, pa smo Halida slikali uz džezvu i fildžan. Intervju je izašao uoči Oluje u TV Bestu, srcu Globusa, koji je tada uređivao Puki. Halid je bio dosta suzdržan, u to vrijeme dance euforije te devedesetpete za pjesmu “Neću, neću dijamante” reče da je to “čisti dance”. Opisao je i kako su Šemsa, Halid, Šerif i Mile Kitić zajedno počinjali svoje karijere u sarajevskoj kavani “Gori vatra”.

–          A kako ga onda svaki dan viđam u Sarajevu? – pitao me Marušić.

–          Ma Halid je svjetski čovjek i stalno putuje – rekao sam kako je često  u Americi i Kanadi, Skandinaviji, a u Njemačkoj ima radnu dozvolu i boravak. Naglašavao sam to da ima njemačku radnu dozvolu, bez problema pjeva u Americi, a ne može dobiti hrvatsku. Prosječan Hrvat ima kompleks Zapada i ako netko ima njemačke, a kamoli još američke papire, onda mu je nelogično što ne može dobiti hrvatske.

–          Dobro, dobro, znate li da se poslije treba javiti u MUP? –  upita me Marušić i poruči da Halid sutra dođe u konzulat i podigne svoju putovnicu. S tom putovnicom i žigom udarenim u konzulatu trebao je onda ići na policiju. Hrvatski zakoni za radne dozvole glazbenicima i scenskim umjetnicima bili su malo čudni i nedosljedni prema svima, jer ne vjerujem da su Mick Jagger, Keith Richards, Bono Vox i brojne  svjetske zvijezde koje su nastupale u Hrvatskoj išle osobno u hrvatske konzulate u zemljama iz kojih dolaze na informativni razgovor s konzularnim službenicima, prije toga  čekajući u redu, a poslije po dolasku u Hrvatsku još su morali sličnu proceduru prolaziti u Petrinjskoj ili PU u gradu u kojem je prijavljena tvrtka organizatora.  Ali ta jedna tipična hrvatska nedosljednost i sve kako za koga, ovisno tko je izvođač i organizator koncerta, u tom trenutku nije me se ticala, sve je to bila priča za poslije koncerta. To nije bio problem tog trenutka, tada u razgovoru me se ticalo samo može li Halid u srijedu nastupiti u Bestu bez straha da će opet doći neka inspekcija i protjerati ga iz Hrvatske.

–          Može, može – uzvratio je Marušić.

Koliko je naš razgovor trajao, toliko sam se još zahvaljivao Ivici Marušiću. Stvarno me ganuo svojom neočekivanom uslugom. I još mu jednom hvala. Kažu da su te situacije kad vam tako pomognu ljudi koje nikad prije ni poslije niste sreli zapravo anđeli na djelu.

Odmah sam potom nazvao Halida i rekao mu neka ujutro ode u konzulat i podigne svoju bosansku putovnicu. Bio je dosta iznenađen, ali nije petljao nego je otišao po svoj bosanski pasoš i uvjerio se u ono što sam mu govorio. Mogli smo se posvetiti pripremi koncerta. Prijedlog je bio da s njim nastupi i Hanka Paldum, ali je odbio, “Neka ona poslije pjeva sama”. Hanka je poslije pokušala i bilo je oko dvjestotinjak ljudi. Na plavom plakatu je pisalo samo Halid i gosti, a medijski pokrovitelj Polet. Među gostima je trebao biti Kemica, ali nešto nije mogao, pa su uskočili  Alen Islamović i Alka Vujica. Alen nije naplatio ništa, a Alka je tražila lovu unaprijed.

Prije samog koncerta sjedili smo u VIP prostoru iz kojeg se kroz veliko zatamnjeno staklo vidi plesni podij, pozornica i stepenice koje se kao slapovi s više strana slijevaju na plesni podij. Gazdu sam upoznao s Halidom. Halid i Alen su sjeli za isti stol i naručili su kave. A onda su počele dolaziti Sarajlije nastanjene u Zagrebu, na koncertima sarajevskih izvođača uvijek se nađu u backstageu. U jednom trenutku  preda mnom su Halida, pokazujući na praznu dvoranu što je prijetila kroz staklo VIP prostora,  pitali:

–          Halidaga, ko te ba nagovori da pjevaš srijedom. Đe ćeš srijedom, petkom ili subotom bi ti bilo sve puno?

Valjda su svi bili muslimani ili pravoslavci pa nisu znali što je u Hrvatskoj Sv. Stjepan ili Štefanje. Uglavnom Halid prema meni sijevnu pogledom i zatraži da ide na toalet. Poveo sam ga prema onome namijenjenom za vipovce.

–          Neću, hoću đe ide raja? – reče Halid.

I odveo sam ga preko cijelog Besta do WC-a i na povratku sam skužio što je Halid zapravo htio.

–          Ma bit će to dobro jarane – rekao mi je Halid kad je vidio koliko se ljudi grupiralo   oko šanka koji je bio ispod VIP salona, pa se to s mjesta gdje smo sjedili nije vidjelo.

Ono što je čuo natjeralo ga u inspekciju i nakon provjere bio je zadovoljan kad je prošao po Bestu. Donji šankovi su bili načičkani gostima, a u Bestu treba petsto ljudi samo da se primijeti da nekoga ima.

Kad smo se vratili opet je zvao pokojni Davor Mažuran, Alka Vujica je tražila lovu unaprijed, tisuću i  nešto kuna. Halid je rekao da joj damo, ali u blagajni nije bilo ništa, pa sam odgađao govoreći: “Nema frke, sve je ok, samo dođi…”

S druge strane ponavljali su Alka neće doći dok ne dobije lovu unaprijed, a ja sam izgovarao  onu  miloševićku kako ne čujem dobro tu u Bestu i neka samo dođu.

Sjedili smo tako i gledali u praznu dvoranu kad je oko pola dvanaest  došao Neno govoreći kako su “ljudi počeli dolaziti i sa svih strana samo nadiru”. Pozvao me da to vidim, izašao sam napolje i vidio sam red pred blagajnom, bio je dug barem sto metara sve do ograde gdje je parkiralište ispred Besta, a na parkiralištu rijeke vozila dolaze sa svih strana.

Istodobno dok su jedni strpljivo stajali u redu da kupe karte po 70 kuna, drugi su prolazili pored reda i besplatno su ulazili u Vip salon, srdačno se pozdravljajući s redarima. To su bili gazdini gosti. Tako je bilo dogovoreno.

Vratio sam se i prenio Halidu da ljudi dolaze u velikom broju, a on je ustao i otišao u garderobu gdje su  njegov tadašnji band Okus meda iz Bihaća i harmonikaš Samir iz Prijedora, do tada su listili  Heinikene, kad sam došao vidio sam barem pedeset praznih zelenih bočica. Garderoba je bila iza WC-a pa smo ponovno prešli preko Besta, samo što se tada podij više nije bio prazan. U garderobi mi je Halid  rekao neka prije koncerta koji će krenuti iza ponoći izađem na pozornicu i svima”lijepo i kulturno čestitam Božić”. Poslušao sam ga, a dok sam pozdravljao publiku  na pozornici mi je par puta ponovno zazvonio mobitel, zvao je naravno pokojni Mažuran, govoreći da su Alka i on pred ulazom. No, tada mi više nije bio problem s blagajne uzeti tisuću i nešto kuna. Izašao sam pred ulaz, gužva na blagajni je još trajala i prvi put u životu sam se razveselio gledajući ispred sebe dugi red.

Pred ulazom našli su se Alka, njena prijateljica i pokojni Mažuran. Čim sam ih vidio izvadio sam lovu, a Alka ih je odmah stavila u sise i pošli su za mnom u VIP salon. Smjestio sam ih za stolom s visokim barskim stolicama. Ubrzo je stigla butelja vrbničke Žlahtine i osim kad je izvodila svoj polusatni program Alka zajedno sa svojom prijateljicom, koja je prati i na pozornici, nije se micala od tog stola i od vina.  Ispred njih stalno su kao isukani mačevi na grbovima bile prekrižene butelje u srebrnoj posudi s ledom.

Koliko se Best brzo punio Vip salon je još više, s tim što ti gosti nisu plaćali kartu. Među VIP-ovcima ubrzo su se našli i nogometaši. Dario Šimić je tada bio u Interu,  Boris Živković u Bayeru iz Leverkusena, a Ivica Olić predvodio je napad  Zagreba. Živković je preko osoblja Besta zatražio da mu otpjeva “Zlatnu čašu”.

Ubrzo poslije moje čestitke na pozornicu s gitarom je izašao Alen, a onda Halid. Tada nije još nosio naočale i bio je mršaviji, ali glas mu je bio isti. Glas zrelog pjevača, nezreli bariton koji pjeva bez posebnih bravura. Na pozornicu je po običaju izlazio u trapericama i sakou, bez kravate, kakav je bio i na ulici. Nekad su u sarajevskom “Asu” pisali da je Halid sarajevski Alan Delon, dok je bio mlađi na licu je imao sličnih crta kao poznati francuski glumac. U vrijeme prvog Halidovog koncerta u Bestu na Štefanje još nije bilo Poljupca, Tešnja, Miljacke, Čardaka… , ali megahitova i poznatih pjesama koje svi znaju nije nedostajalo. Halid je redao “Ljiljane”, “Zlatne strune”, “I zanesen tom ljepotom”, “Krčmarice”, “Okuj me care”,”Beograđanku”,“Neću, neću  dijamante”…i to bez ikakvog reda, ritma i tonaliteta. Onako kako mu dođe, nema kod njega prvo manji hitovi pa veći na kraju, nego po nekom njegovom rasporedu. Zajedno s publikom otpjevao je dva seta od po sat s nekoliko biseva. Tu je stvarno korektan, daje dobre porcije.

I onda je došlo do prebrojavanja karata i obračuna, otišao sam na blagajnu i iznenadio se kad su mi rekli da je prodano samo nešto više od osamsto karata. Prepun Best, a samo osamsto i koja  karta. Ni Halidu se to nije svidjelo kad sam mu rekao.

–          Ja sam izbrojio hiljadu dvjestopedesetosam ljudi – rekao mi je precizno kao i izvještajima s engleskih utakmica.

–          Kako si izbrojio? – pitao sam ga začuđeno.

–          Fino, dok sam pjevao brojio  sam ljude – reče mi Halid.

Bio sam iznenađen, mislio sam da nije moguće pjevati “ni safire, ni rubine, samo ona da ljubi meeee eeeee” i brojati 756, 757, 758, 759…”, “Samo ona da ljubi meeee eeeee i 998,999, 1000, 1001…” Pa s novom pjesmom nastavak brojanja. Ali kod Halida je sve moguće, nije Rus bez veze rekao da je takvih ljudi deset na svijetu. Nije Pušenje bez veze snimilo pjesmu Halid umjesto Halida, jer jedan je Halid.

–          Mislim da su previše ljudi bez ulaznice pustili u VIP salon – rekao sam mu.

Bilo je dogovoreno da njihovi članovi  upadaju besplatno, ali nismo se sjetili pitati koliko će ih biti. Nije se toga sjetio ni Milan Šuput, koji je u tom poslu ipak iskusniji od mene i  čija je supruga prodavala karte na blagajni. Tada, a i sada mislim da je Halid mislio da sam ukrao tih četristo i nešto karata.

–          Dobro daj mi pet hiljada da platim bend, rekao mi je Halid – to je tada značilo pet tisuća maraka izračunato u kunama.

Toliko je tada koštala njegova gaža s bendom, znači naplatio mi je punu cijenu. U stilu one scene “nećemo tako Dino” iz filma Dolly Bell. Zajedno smo u garderobi izbrojili novac i Halidov džep je postao debeo kao da je u njega stavio pola cigle, a meni je ostalo tisuću i sto kuna.

–         Idemo mi, moramo sutra u Njemačku – rekao je Halid i otišao s bendom na vrata kroz koja su prije koncerta unijeli instrumente.

Na odlasku je još jednom pogledao prepune šankove i samo je promrmljao: ”Mogli su nam nešto dat za kafu”. Poslije je još deset puta pjevao u Bestu i radio je s onima što su prodavali karte, a mene više u igri nije bilo.

Dok sam opet prolazio od garderobe do VIP salona, sada kroz neopisivu gužvu, neki su mi vikali – Bravo menadžeru. Čuo sam to par puta, zapamtili su me zbog najave i Božićne čestitke. Nakratko sam svratio do VIP salona i zatekao sam Alku kako se objašnjava s konobarom.

–         Ja sam gošća Halida Bešlića, mene je Halid Bešlić pozvao – govorila je živčano konobaru koji je tražio da plati što je popila.

Alka je poslije toga na koncertima u Hrvatskoj postala sastavni dio Halidove ekipe. U medijima je naziva svojom sestrom, a eto kada su se upoznali.

Okrenuo sam se dok me nije primijetila i otišao sam želeći sačuvati barem tih tisuću i sto  kuna što mi je ostalo od prepunog Besta.