GOSPOĐA GIZELA

GOSPOĐA GIZELA

6. srpnja, 2013.

 

Gizela Đureković-3

Priča iz još neobjavljene knjige “I Supermen je bio novinar”

Napisao i snimio: Dražen Stjepandić

U Nazorovoj sve kuće  izgledaju kao da bi se u njima mogao snimati još neki Psiho. Posebice kad nebo na sebe prije kiše navuče prljavu tamno plavu radničku manduru.
Prvi put kod gospođe Gizele došao sam preko Tuškanca pa su mi te kulise za manijačke filmove bile s desne strane. Kako ne vidim dobro parkirao sam onako otprilike i onda sam pješice našao potrebni broj. Na kući je bila stara prijeonajratna oznaka kućnog broja srebrne boje izliven u  veličini osmrtnice s bandere.    
Ušao sam u dvorište i stisnuo sam zvone pored kojeg je stajalo prezime Đureković.
Prije toga telefonski broj dobio sam preko informacija i nazvao sam gospođu Gizelu i predstavio se kao izdavač koji bi objavljivao romane njenog pokojnog supruga. Gospođa Gizela me pozvala na razgovor u svoj dom u Nazorovoj.

Nosila je  naočale debelih stakala i dugu kućnu haljinu, dolje papuče tako česte kod žena u ovim krajevima kad su u kući ili bolnici.
Ponudila me istarskom rutom. Prva ili druga rakija onako domaćinski natočene učine da iz čovjeka potekne potok riječi, a gospođi Gizeli kao svim starijim ljudima mora da je nedostajalo društva pa me tako dočekivala još nekoliko puta.
–    Gospođa Gizela je jako fina žena, a on je bio zlotvor i stalno ju je varao. Što je ona sve propatila zbog njega- rekla mi je Jasna kad sam joj devedesetosme ili devete u staroj redakciji Nacionala spomenuo kod koga sam bio na rakijici.

Jasna Babić je kod gospođe Gizele  bila desetak godina prije mene, kad je za Danas  pisala seriju tekstova  o emigraciji, bez dotada uobičajenog prefiksa neprijateljska, a slučaj Đureković u tome je nešto nezaobilazno, kao Stonesi u rocku ili Charlie Chaplin u priči o njemom filmu. Jasna i ja po riječima gospođe Gizele bili smo jedini novinari, koji je ona sama primila u prostore gdje živi, jer kako reče ostali su podmetali noge pred vrata ili su  upadali kroz prozor. Dočekivali su je na ulici i snimali protiv njene volje. Treba naglasiti da sam u društvo najodabranijih novinara  upao kao izadavač, a ne kao novinar, ali u našim razgovorima brzo sam se predstavio i kao novinar, koji na zadovoljstvo gospođe Gizele,  nikad nije ništa objavio o njenom pokojnom suprugu, pokojnom sinu, njoj ili našim druženjima.
Uostalom koji novinar nije razmišljao o tome kako biti svoj gazda, to jest izdavač, a i svaki izdavač mora imati  nekih veza s novinarstvom.
U ovom slučaju bio sam novinar koji o njoj i njenoj poznatoj obitelji nije nikad ništa napisao, a bio sam i izdavač koji je o objavljivanju knjiga samo pričao, ali sve mi se to nije uzimalo za minus i mogao sam ponovno javiti svega nekoliko dana nakon što sam se nakon desetak godina ponovno gospođi Gizeli javio kao izdavač.
–    Ne, ne želim nikakve napise, dobro je da ste mi rekli zašto me zovete- zajaukala je gospođa Gizela.   Životni valovi ponovno izbacili na obalu izdavaštva,  nazvao sam je i pitao sam hoćemo li napraviti ono o čemu smo pričali prije desetak godina, a par dana nakon toga zvao sam da bih o njoj pisao za Arenu. Gospođa Gizela je odgovorila kako za objavljivanje knjiga njenog supruga nije raspoložena, a kad sam je nakon par dana nazvao da o njoj pišem kao novinar rekla mi je da je za to još manje zainteresirana.
Nekoliko tjedana prije nego što ću s gospođom Gizelom ponovno stupiti u kontakt u Njemačkoj su zbog sudjelovanja u ubojstvu njenog supruga na doživotni zatvor osudili Krunoslava Pratesa.

Kako tih dana, kad sam gospođu Gizelu  ponovno nazvao nakon desetak godina, pitajući za romane njenog supruga, nisam imao nekih drugih tema, Damiru Jiraseku, posljednjem izvršnom uredniku u Areni onako usput predložio sam za temu Đurekovićevu udovicu. Očekivao sam da će izgovoriti-“ma tko se toga više sjeća”. Oni mlađi, rođeni u godinama kad će se Đureković pretvoriti u mit obično pitaju-“tko je to?”
Ali staroj gardi, a Damir je tada bio dobro prešao pedesetu, Đurekovićeva udovica još je bila  prava novinarska roba. Par dana  nakon što sam gospođu Gizelu Damiru predložio za temu,  morao sam mu javiti kako je bez pretjerivanja počela baš jaukati kad sam predložio razgovor za Arenu. Onda me  pozvao me na savjetovanje u Luxor, jedan od kafića uz zgradu  EPH. Ti kafići sada Pavićevim novinarima  mijenjaju  okupljališta iz  aleje propalih komentatora, kako se u kuloarima naziva ulica puna kafića pored  Vjesnikova nebodera.

–    Kupi bombonjeru i cvijeće i odnesi joj, ako je zagrebačka škola ona će na to pasti. Nazovi je ponovno i ispričaj se-savjetovao mi je Damir u lukavom Pukanićevom stilu.
–    Da se ja njoj ispričam jer mi ne da intervju?
–    Da, reci da se ispričavaš ako si je uznemirio i traži da te primi.
Dok mi je to pričao u sebi sam osjetio istarsku rutu iz naših ranijih susreta i odmah sam se mašio za mobitel.
-Ne nemoj zvati iz kafića, kad nekoga nešto moliš budi nasamo-reče mi tiho.  
Izraz moliti, govorilo je koliko me ne poznaje, premda dugo surađujemo, te na što su sve sadašnji šefovi Arene spremni u njihovom ratu za tiraž. Idućih tjedana kad bi razgovarao samnom spominjao je samo jedno ime Gizela.
– Damire, što ima novo Damire?
–    Ima Gizela.
–    Kako si Damire?
–    Što je s Gizelom?
–    Pa gdje su ti Damire?
–    Na poslu čekam Gizelu.
–    Damire imam jednu dobru temu.
–    A Gizela, što je s Gizelom. Donesi mi prvo Gizelu…- nekoliko mjeseci bilo što da sam spomenuo on je izgovarao ime Gizela, Gizela…
Napamet sam znao njen telefonski broj i to je najbolji dokaz koliko sam je često nazivao, a gospođa Gizela se jednostavno nije javljala i tako tjednima, a drugog broja nisam imao. Pretpostavljao sam da je otputovala u Vantačiće na Krku, gdje ima kuću. U tom malom ribarskom mjestu pored Malinske, zajedno s pokojnim suprugom kupili su zemljište još šezdesetih i dok nisu izgradili kuću prvih godina su spavali u šatoru. U Vantačićima gospođa Gizela  provodi topliji dio godine i kad ode tamo njen telefom mjesecima može zvoniti bez ikakvog odgovora. I onda jednog dana poslije duge zvonjave kad se već naviknete da uzaludno zovete dobro poznati starački glas opet se pojavio.
–    Da…ma nisam se naljutila samo mi je dosta tih tekstova o meni…dobro nazovite me utorak ili srijedu poslije Sisveta-reče mi nakon što sam izgovorio ono što sam dogovorio s Damirom. Nikakvo pisanje više nisam spominjao, nego sam govorio kako bi bilo dobro da neki od romana njenog pokojnog supruga  Arena objavi u nastavcima.
Poslije Sisveta rekla je da ima temperaturu.
Damiru to nije smetalo, nisu pomagale ni moje  primjedbe o reakcijama mlađih ljudi, koji o slučaju Đureković nisu ništa čuli. Iz meni nepoznatog razloga jednostavno je htio tu priču. Po svaku cijenu.
–    Dobro, dobro, zovi je idući tjedan poslije Sisveta. Imaš neki fotoaparat?
–    Imam mobitel.
–    Ma jebeš mobitel, to je neupotrebljivo. Uzmi fotoaparat nemamo njenu sliku i zovi je- urednik Damir nije odustajao.
Zvao sam poslije Sisveta i još tjedan poslije kad ju je prošla temperatura.
-Da zapravo nisam imala temperaturu, ali vidite da najavljuju pandemiju svinjske gripe, pa sam se zbog prevencije morala malo čuvati-reče mi dok smo se dogovarali za petak u pet poslijepodne.

Tada sam saznao da više ne stanuje na Tuškancu, vila u Nazorovoj joj je bila teška za održavanje. U tekstu što će nastati poslije tog posjeta napisao sam: ”Gospođa Gizela se nedavno s Tuškanca preselila na Medveščak, iz Nazorove ulice gdje je živjela u vili nasljeđenoj od njenih roditelja preselila u Belostenčevu ulicu.
Otac gospođe Gizele,  Podunavski Njemac,  bio je prijeonajratni veletrgovac tekstilom. Živjeli su u Novom Sadu gdje je rođena. Iz Novog Sada su prije Drugog svjetskog rata preselili u Zagreb. Poslije rata veliki dio bogatstva Gizelinih roditelja  je nacionaliziran, ostala im je samo kuća u Nazorovoj u susjedstvu Tuđmana i Manolića.” Zaboravio sam napisati i Rade Bulata, a tada još nisam znao da joj je sudjed bio i Stevo Krajačić, čovjek od posebnog Titovog povjerenja, jedinog koji je imao dozvolu za ulaske u sve njegove rezidencije od 0 do 24.  
“ Tu našu kuću koju sam nasljedila popola sa sestrom”-pisalo je dalje u tekstu što sam naposljetku napisao za Arenu- “ beogradski novinari su stalno snimali  i to im je bio dokaz za gospodarske makinacije mog pokojnog supruga. Nažalost ta kuća mi je jednostavno sada postala prevelika i zajedno sa sestrom odlučila sam je prodati i preseliti se u stan. “

U tom dijelu Zagreba gdje sada stanuje, kao i u ostalim elitnim zagrebačkim kvartovima nema mnogo kafića, a kako sam krenuo ranije, morao sam vrijeme ubiti šetajući.  Beleostenčeva je fina ulica s kosinom između Nove Vesi i nekadašnje Moše Pijade, koja sada ponovno ima tri stara imena: Ribnjak, Medveščak i Ksvareska cesta.  
Zbog te blage kosine djeluje kao ulice u Rijeci ili Sarajevu.
Priču za Arenu sam već imao u glavi samo mi je nedostajala fotografija. Koliko god je gospođa Gizela govorila kako su je dočekivali i slikavali, ali  u novinskim arhivima, kako mi reče Damir nije uspio  pronaći njenu fotografiju.  

Gospođu Gizelu odlučio sam snimiti pomoću mobitela. Kod nekog mlađeg, čak i kod djece, taj način bi teško prošao, ali kod starijih ljudi treba se samo napraviti da provjeravate  tko zove i prema njima usmjeriti mobitel i tako napraviti snimak. Stariji ljudi nemaju volju za tehnološkim novotarijama, to ih ne zanima i računao sam na tu opciju. Mobitele su donekle i prihvatili, ali služe im isključivo za telefoniranje i drže se starijih modela bez raznih dodataka tako važnim mladima.
Damir mi je predlagao i da je snimim na silu, odmah pošto me pusti u kuću. “Starica ti ne može ništa”- govorio mi je, ali nisam se odlučio za tu opciju, namjeravao sam je snimiti mobitelom, ako mi to uspije dobro, ako ne, nikome ništa. Nisam se želio siliti na starijim ljudima, posebno ne na ženi koja je preživjela takve strahote, a i svaki put me ljubazno primala.

Kad mi je gospođa otvorila vrata i pustila me u stan shvatio sam koliko je dobro što sam se opredijelio za blažu taktiku jer vrata su bila kao vrata sefa, dobro podebljana i s nekoliko brava. Da sam je snimio na silu teško bih iz stana izašao, a da me gospođa Gizela ne pusti. Tko zna što bi se sve dogodilo, jer opravdano bi me mogli tretirati kao provalnika i nasilnika. Srećom snimio sam je baš kao što sam prethodno planirao. Prije toga od jednog kolege naručio sam poziv i kad mi je zazvonio mobitel izvadio sam drugi i pravio sam se kao da gledam tko me zove. Gospođa Gizela nije ništa posumnjala, samo je na trenutak prestala govoriti. Možda nije ni znala da gotovo svi mobiteli sada imaju kamere. Uspio sam je snimiti nekoliko puta, a u motoroli FMP5189B, preklopnom modelu koji je naslijedio legendarni StarTAC prvom preklopnom mobitelu na svijetu, bio je ugrađen solidan fotoaparat, s osam mega piksela, više nego što su imali prvi na tržište lansirani digitalni fotoaparati.  U vrijeme kad sam imao nasljednika StarTAC-a taj model više nije bio in, kao par godina par godina prije toga, odnosno pojave iphonea.
Pošto me gospođa Gizela na izlasku  pustila koroz svoja blindirana ulazna vrata, na ulici sam prvo pogledao kako su ispali snimci. Zaista su bili solidni, na jednoj slici u zelenoj haljini izgledala je kao da mi je pozirala. Dobronamjerno je kroz debele naočale gledala prema mom mobitelu. Na slici je prevladavaju zelenkasti tonovi i kad ju se pogleda teško je pretpostaviti da je snimljena na prevaru bez volje osobe na fotografiji.

“ Gospođa Gizela je jedini preostali živi član davno razorene obitelji Đureković. Supruga je pokojnog Stjepana i majka pokojnog Damira”- s tim rečenicama sam  počeo tekst u Areni. “ Stjepan Đureković ubijen je 28.lipnja 1983. u  Wolfrats Hausenu pored Munchena u tiskari Krunoslava Pratesa. Sin Damir je četiri godine nakon smrti oca  počinio je samoubojstvo pod vrlo sumnjivim okolnostima bez oproštajnog pisma 1987. u kanadskom Calgaryju.
–    Moj veliki uspjeh je što sam supruga i sina naposljetku uspjela sahraniti na Mirogoju. Nažalost ne mogu ih vratiti među žive i nemam ja ništa drugo  za reći-rekla nam je gospođa Gizela kad smo je nazvali i predložili joj razgovor za Arenu.”

Onda sam napisao kako je mnoge novinare odbila. Stavio sam i kako je izgledao njen život u bivšoj Jugoslaviji nakon ubojstva supruga.”Sve do nastanka hrvatske države morala sam ići na informativne razgovore. Meni godinama ne da su prisluškivali telefon, nego naš broj niste mogli ni dobiti, kad bi nas nazvali na pošti bi se javljao muški glas i rekao bi:”Pogrešan broj”. Zadnje godine života voljela bih proživjeti u miru. Imam problema sa zdravljem i liječim se u Zajčevoj-rekla nam  78-godišnja gospođa Gizela.”
Tekst sam pisao sutradan u subotu ujutro. U glavi sam imao pripremljenu priču i  osvježio sam s novim citatima i rečenicama što sam ih u stanu u Belostenčevoj izmjenio s gospođom Gizelom, udovicom uz Brunu Bušića  vjerojatno najpoznatijeg hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.     
“ Pokojni Stjepan rođen je 1923. u  Petrovaradinu, a kao mladić nije kao mnogi Srijemci bio u ustašama nego u partizanima i nakon rata uspio je dogurati do visokih položaja u INI. Gospođa Gizela je također radila u INI i  u najvećoj hrvatskoj kompaniji dočekala je i mirovinu.
Za smrt supruga gospođa Gizela je saznala preko Radija Velika Gorica. Bilo je to najpoznatija od 22 udbaške likvidacije na teritoriju nekadašnje SR Njemačke. O razlozima bijega na Zapad, te svirepog ubojstva Stjepana Đurekovića svašata se pisalo. Posebno su se pojedini beogradski novinari isticali u “dobroj upućenosti” u skandalozni “slučaj Đureković”, kako se to obično nazivalo. Primjerice Miroslav Lazanski je u svojoj knjizi “Uvek postoji sutra” napisao:” Istaknuti privrednik član Komunističke partije emigrirao je na Zapad ponevši sa sobom tajne planove rasporeda ratnih rezervi goriva JNA, pregršt drugih državnih i partijskih tajni i sve je to isporučio centrali nemačke obaveštajne službe BND u Pulachu. Prethodno je maznuo lovu za celi tanker nafte koji je doplovio do Krka, ali naftu nikad nije iskrcao…” Stjepana Đurekovića Lazanski je optužio da je prethodno Talijanima preko svoje ljubavnice, koju je zaposlio u INI, a ova je u isto vrijeme održavala vezu s pokojnim nogometnim trenerom Đalmom Markovićem,  dostavio podatke o podmornici “Heroj–821” u knjizi navodi da su mu izvor prijatelji pukovnici  KOS-a.

Pričalo se da su odbjeglog direktora u kući gdje je bila tiskara Krunoslava Pratesa dočekali beogradski kriminalci Giška i Arkan, istodobno su u njega pucali obojica, a onda su ga još Lazanski kaže “dotukli sekirom”, dok drugi izvori kažu kako su nesretnom Đurekoviću glavu smrskali bejzbol palicom.
Pravu istinu tek će nedavno utvrditi njemačko pravosuđe i sve podatke iz istrage  i sudskog spisa u procesu protiv Pratesa na njemačkom jeziku u pdf  formatu će preko interneta učiniti dostupnim javnosti . Oznake spisa su : 6 St 005/05 (2); 3 Bjs 27/04-2 (6); 3 StE 2/05-2 (2).”
Premda sam namjeravao nikad nisam zavirio što se krije iza oznaka koje sam objavio jer u svojoj glavi imao sam misao da znam što se sve dogodilo s Đurekovićem i njegovim sinom. Prije tog teksta u Areni za Harahvati pisao sam u dva nastavka priču o obavještajnom podzemlju i jedan od sugovornika bila mi je i ovoj priči o gospođi Gizeli već spomenuta kolegica Jasna Babić. Na osnovu njenih izjava naslov jednog nastavka bio je “Udbina škola podmetanja”. Pričala mi je kako je Udba zapravo preuveličavala emigraciju jer joj je bio potreban vanjski neprijatelj da bi od nekadašnje federacije izvlačila veću lovu. Istaknuti udbaši, posebno oni koji su išli na zadatke vani braneći socijalizam živjeli su kapitalistički.  

I to izmišljanje, pa likvidiranje izmišljenog neprijatelja najbolje se vidi u tragičnom slučaju Stjepana Đurekovića, nekadašnjeg partizana i srednje pozicioniranog direktora u INI. Čovjeka koji je imao običaj o svakome i svačemu ružno pričati, što ovdje nije nikakva rijetkost i posebnost. Tom gunđalu, sklonom flertu,  dogodilo se da mu sin umjesto na odsluženje vojnog roka u JNA pobjegne u inozemstvo. U INI je tada radilo nekoliko sinova narodnih heroja, između ostalih Titov sin Mišo Broz i Vanja Špilak, sin Mike Špiljka, dijeca Steve Krajačića i Mate Ujevića. Vanja Špiljak se već bio razvio u igrača koji je s Vojkom Santrićem sudjelovao i većim naftnim transakcijama na međunarodnom tržištu.      
I kad se utvrdilo da su dio zarade zadržavali za sebe, sina narodnog heroja, koji je još bio na visokim dužnostima nije bilo zgodno dirati, pa je trebalo  naći nekoga koga je za to trebalo okriviti. A prebacivanje krivice na drugoga Udba je razvila do savršenstva. Kako je pokojni Stjepan Đureković bio nezgodan svjedok sklon pričanju onoga što je čuo bilo je idealno, za ono o čemu je pričao, da se okrivi njega. Posebno jer mu je sin već bio pobjegao vani, od čega se također napravio problem premda je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih među gradskim mladićima bilo uobičajeno imati posprdan stav prema službi vojnog roka. Odnos prema JNA je bila razlika između gradskih i seoskih mladića, naravno osim među sinovima oficira JNA i bolje pozicioniranih direktora što je bio i pokojni Damir Đureković. Tako su udbaši odlučili zaštititi djecu narodnih heroja i optužiti nekoga tko takve priče o prodaji tankera nafte širi, pače još piše o sličnim makinacijama u svom romanu “Crveni menađeri”.  
“ Mika Špiljak je od 15 svibnja 1983. do 15. svibnja bio je predsjednik Predsjedništva SFRJ.  Otvorio je zimsku Olimpijadu u Sarajevu 1984. O njemu su se pričali brojni vicevi, ali zapravo je bio vrlo operativan čovjek. Dok je bio gradonačelnik Zagreba, dao je naloge da se sruši spomenik banu Josipu Jelačiću, srušio je minarete sa zagrebačke džamije, u Rimu je pripremio teren za  Titov posjet Papi, bio je predsjednik Skupđštine SFRJ kad je proglašen Ustav iz 1974. Itd. Poslije smrti Vladimira Bakarića Mika Špiljak je bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj i kad su mu Pavle Gaži i Jure Bilić u Hrvatskoj glede Đurekovića počeli pružati otpor Mika Špiljak je po jednoj teoriji u Beogradu sve dogovorio sa Stanetom Dolancom, a ovaj je dao nalog SDB-u, iliti narodski UDBI ( Upravi državne bezbednosti) kako se jugoslavenska tajna policija zvala do Rankovićevog  pada 1966.
Na Dolancov znak Udbaši su se primili posla, po jednoj od teorija Đurekovića su čak nagovorili da pobjegne za sinom Damirom, koji je izbjegavao služiti JNA, Zdravko Mustač mu je navodno ”prijateljski” šapnuo da će biti procesuiran jer puno priča, a znaju i da “svašta piše”. Kad pokojni Đureković sjeda u auto i kreće prema Njemačkoj  započela je  “Operacija Dunav”. Operativu preuzima Josip Perković koji u SDS-u, hrvatskoj republičkoj UDBI,  bio zadužen za neprijateljsku emigraciju. Još od 1975. na vezi pod kodnim imenom Stiv imao je emigranta Josipa Pratesa, a pokojni Đureković je po dolasku u Munchen baš od njega iznajmio tiskaru. Prates je pred njemačkim sudom izjavio kako je Josipu Perkoviću predao ključ od tiskare. S tim ključem ubojice su ušle u tiskaru i sačekali su pokojnog Đurekovića koji je zadnjeg dana svog života u pauzi pisanja navodno otišao u grad kupiti meso za roštilj.

Vanja Špiljak, kao bogati biznismen, danas živi u Švicarskoj, navodno je dio njegovog kapitala je i novac za čiju je krađu bio optužen Đureković. Otac ga je tako dobro zaštitio da mu ni njemački sud ne može ništa. Kako je njegov otac Mika Špiljak bio prvi susjed Gojku Šušku, šuškalo se da je tijekom Domovinskog rata Vanja Špiljak pomogao u nabavci oružja, pa se i zbog toga  nije dublje kopalo po slučaju Đureković i tko zna da li bi se prava istina ikada i doznala da u njemačkom pravosuđu nisu bili baš uporni i još istražuju 22 ubojstva za koja su nesumnjivo utvrdili da su bili s političkom pozadinom. I dok Vanja Špiljak u Švicarskoj uživa u svom bogatstvu s nekadašnjim udbašima stvari su drugačije.”- napisao sam u tom tekstu u Areni, a zapravo i oni su u Hrvatskoj i dalje bezbrižni, jer njihov čovjek Josip Perković je kasnije nastavio kreirati obavještajnu zajednicu i u samostalnoj Hrvatskoj. U priči o gospođi Gizeli pisanoj za Arenu nije bilo mjesta da se ispriča kako je bivša Udba, u Hrvatskoj službenog naziva Služba državne sigurnosti ili skraćeno SDS, a u Srbiji Služba državne bezbednosti-SDB, u Sloveniji Služba državne navarnosti… imala informacije o raspadu bivše države daleko prije nego što su to obični ljudi počeli i naslućivati. Znali su što se iza brda valja i krenuli su u zauzimanje pozicija za vrijeme što će doći. Nisu oni, kao što sam napisao u tekstu u Areni, pomogli samo u nabavci oružja nego je cijeli rat po nekim teorijama bio sukob hrvatskih i srbijanskih udbaša. Nije da tu nije bilo starih trzavica između Hrvata i Srba, ali na tim valovima perfektno su surfali udbaši iz Zagreba i Beograda.  U tekstu za Arenu nisam spomenuo kako gospođa Gizela sva zadrhti kad čuje za Josipa Perkovića i počene moliti za malo mira u starosti. Josip Perković i njegov sin su još najmoćniji hrvatski obavještajci, otac stalno ostaje na Pantovčaku, dok su  hrvatski predsjednici su samo prolaznici i  polako posao prebacuje na sina Sašu.

Josip Perković je upravljao i slučajem Đureković, cijelu operaciju organizirali su hrvatski udbaši i bez obzira što su za obavljeni posao iz Beograda trebale stići pohvale, cijeli slučaj je iskorišten za napade na Hrvatsku. INA je bila samo simbol Hrvatske, o Genexu i makinacijama u tom velikom vansjkotrgovinskom poduzeću pisalo se više nego rijetko rijetko, a o slučaju Đureković i INI beogradski mediji su pisali godinama. Tipično srpski napravljen je mit, slučaj Đureković je preko beogradskih medija prerastao u mit, nastavak mita o ustašama koji su se modernizirali i  počeli su prebacivati tajne dokumenate i  krasti tankere nafte. To je služilo i kao opravdanje zašto  gorivo stalno poskupljuje i mora se voziti par-nepar i na bonove. Zato jer ustaše bježe na truli Zapad i tamo svašta pišu.   
“Gospođu Gizelu smo upitali što je s književnim djelima njenog supruga? Na doživotni zatvor osuđeni Krunoslav  Prates je godinama u dijaspori prodavao romane “Crveni Menađeri”, “Sinovi orla” i “Smrt ideala”-ispovijed Titovog ministra. Sva tri romana objavljena su 1983., nakladnik je stanoviti Internacional Books iz New Yorka. Zanimljivo još ni jedno djelo Stjepana Đurekovića u samostalnoj Hrvatskoj nije objavljeno. Uz priče o pronevjeri tankera nafte dobro “upućeni novinari” su širile priče o tome kako su Đurekovićeva djela nepismena i nemaju posebnu literarnu kvalitetu. Malo je pisaca koji ne koriste usluge lektora, a glede literarne vrijednosti nije li došlo vrijeme da nesumnjivo brojni potencijalni čitatelji sami procjene njihovu vrijednost?    

Gospođa Gizela ima autorska prava i reče nam da će o tome razmisliti kad ozdravi. Pa, poželimo joj zdravlja.”- tim riječima sam završio tekst za Arenu.
Kad sam završio tekst i poslao ga mejlom  otišao sam u redakciju da iz mobitela prebace fotografije. Dok mi je gospođa Gizela pričala o svojoj obitelji, svom sadašnjem životu uspio sam je snimiti nekoliko puta. Zapravo nakon što sam u novinarske svrhe zloupotrijebio njeno gostoprimstvo  najveći problem bio mi je izvaditi fotografije iz mobitela. Ono što sam po pitanju tehnologije bio za gospođu Gizelu to su za mene bili klinci. Kćerka, tada u tinejđerskom dobu, pomogla mi je slati MMS-ove, ali na kraju sam ipak morao otići u redakciju da malo jači informatičari iz mobitela izvuku slike. Bili su mladići i nisu znali ni tko je Đureković, a kamo li njegova udovica gospođa Gizela i nisu me propustili pitati:”Čemu sva ta frka zbog nekoga za koga nisu ni čuli?”.

Nisam znao što bi im rekao, teško je u jednom vremenu objasniti što je bilo važno u drugom razdoblju. Zašto je nastao slučaj Đureković i zašto je zaboravljen? Udba sve može, nekad joj je bilo u interesu da se o tome govori, a sada da se o tome šuti, odnosno hrvatskim i srbijanskim dijelovima te službe, ali zar priča nije ispala već preduga.
Ne sjećam se da je bilo nekih reakcija na tekst, vjerojatno sam svojim fotografskim podvigom i tekstom u Areni  samo rastužio gospođu Gizelu.
Kad god prođem Nazorovom uvijek pomislim na nju i sjetio sam se ašto mi ta ulica djeluje kao idelana kulisa za snimanje nastavaka Psiha. Pa u njoj su živjeli: Tuđman, Manolić, Bulat, Stevo Krajačić i Stjepan Đureković,  koji je zajedno sa svojim sinom Damirom bio samo jedna od žrtava režima, za koji su njegovi susjedi stvarali horore, uz koje bi u ovom vremenu išla oznaka reality. T

7 komentara

Uskoči u raspravu
  1. TINOLOVKA
    #1 TINOLOVKA 15 srpnja, 2013, 10:00

    Kada bi Perkovića Nijemci poznavali kao što ga znaju Anto – Zeleni val – Nobilo, Joža Manolić – prvoborac i Josip Boljkovac – štaka, sasvim sigurno bi istog trenutka odustali od progona.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Zagrebancija
    #2 Zagrebancija 10 srpnja, 2013, 08:17

    Nekadašnji vijećnik u zagrebačkoj skupštini, poznati borac protiv korupcije Tomislav Jelić, predlaže da se Masarykova ulica u centru Zagreba preimenuje u ulicu Stjepana Đurekovića, nekadašnjeg direktora u INA-i kojeg je 1983. godine u emigraciji „koknula“ Služba državne sigurnosti ex YU. T.Jelić je svoj prijedlog urudžbirao u gradskoj skupštini i o njemu će se odbor za imenovanja naselja, ulica i trgova morati izjasniti.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Sale
    #3 Sale 8 srpnja, 2013, 09:12

    Tuzna prica… Mozda precednik sklada operu na tu temu. Nikad se ne zna.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code