Piše: Josip Frković
Dok srbijanski ratni huškač, predsjednik Aleksandar Vučić – uz potporu ruskoga kagebeovca i tiranina Putina, crnogorskog četničkog vojvode na čelu Skupštine Andrije Mandića („Konačno, srpsko more…”), zvecka i ubija oružjem svojih terorista na slobodnom Kosovu, a uz istomišljenike iz vojske i srpske nelegalne crkve Porfirija i ostalih nazadnjaka na sve strane svijeta, pa i Sjeverne Koreje, nabavlja naoružanje i opremu za sve armijske rodove koje će popunjavati pričuvom, u susjednoj Hrvatskoj koja je pobijedila i do nogu porazila vascelo društvo “srpskoga sveta”, četnički manipulator i ubojica dr. Šretera Milorad Pupovac nastavlja svoju podrivačku misiju. Među ostalim, ponovo aktualizira (praznu) velebitsku Šaranovu i pašku otočnu jamu, a uz prešutnu suglasnost Vlade RH u ceremonijal polaganja vijenaca za srpske civile u Varivodama ubijene po završetku rata uvlači i pripadnike pobjedničke Hrvatske vojske. Cilj je odavno poznat – izjednačiti krivnju za obostrane civilne žrtve, premda su “borci za otadžbinu” agresorski ratovali na povijesnom nacionalnom i državnom tlu Hrvata.
Toplo more
Bilo kako bilo, sadašnje društvo beogradskih “naprednjaka” u stanju su, poput Hitlerove drugoratne brige za manjine u susjedstvu, ugroziti cjelovitost Kosova, ali i Bosne i Hercegovine zbog rusko-srbijanske zaljubljenosti u toplo more nadomak. Uzalud je pritom podsjećati na činjenicu da je tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, kao zaljubljenik u saksofon i jet set, malo znao o povijesno-političkoj specifičnosti Balkana, pa je Daytonski mirovni sporazum, na žalost, Srbima iznudio polovicu BiH. Na štetu najstarijeg, hrvatskog, ali i muslimanskoga naroda.
Podsjećamo, rat je okončan 1995., ali posljedice krivih odluka traju i danas. Prvenstveno o činjenici da u obje susjedne zemlje (BiH je iza 1945. smislio jugoslavenski komunistički diktator Josip Broz – nap. a.) neprestance rovari tzv. srpska pravoslavna crkva koju je mimo svih kanona 1922. uredbom u državi Srba, Hrvata i Slovenaca pod srpskim imenom proglasio kralj Aleksandar. Usprkos negativnih iskustava jugoslavenskoga zajedništva od 1918. i ratnih pustošenja 1991. do 1995,, u Hrvatskoj i dalje ilegalno djeluje petokolonaška srpska pravoslavna crkva. Ubivši 1945. arhiepiskopa Germogena, poglavara i 70-ak svećenika Hrvatske pravoslavne crkve iz 1942., Srbija je u komunističkom zajedništvu ustrajala na opstanku po svemu velikosrpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Ugovor o tome s hrvatske strane potpisan je za mandata premijera, starog komunista Ivice Račana, ali srpska crkva opstaje i na temelju ništetnog ugovora.
Bez registracije
Kad je riječ o profiterstvu srbijanskoga svećenstva kažimo da od 2002. neregistriranoj, stranoj u osnovi neprijateljskoj crkvi država Hrvatska uplaćuje značajne godišnje novčane iznose. Srpska crkva još je od Račana bila, bez registracije, upisana samo u evidenciju vjerskih zajednica, iako na području Hrvatske obnavlja i gradi nove crkve, čak i manastire (Jasenovac), iako kroz povijest nisu postojali. SPC u hrvatskoj evidenciji vjerskih zajednica uopće ne postoji, ali ni Hrvatska pravoslavna crkva, čijoj obnovi nema zapreka. Prvi je kao ministar pravosuđa i uprave Arsen Bauk (SDP) odbio upis u evidenciju obnovitelja HPC, a nedavno i HDZ-ov Ivan Malenica. Da je htjela srpska crkva se mogla uključiti u vjersku evidenciju RH, jer bi tada morala imati i svoj statut i riznicu, morala bi priznati Republiku Hrvatsku. Koliko god se hrvatska vlast pravdala, nije naodmet upitati zar je saborski zastupnik Domovinskoga pokreta Ante Prkačin morao obavijestiti javnost da je partizanski spomenik u Kamenskoj, desetak kilometara od nesretne Španovice, na poticaj Milorada Pupovca, SDSS-a i SNV-a, morao biti plaćen novcem državnoga proračuna RH. Na žalost, autoritativni ministar financija Marko Primorac takvu vijest nije u sabornici mogao potvrditi, niti spomenuti budžetsku stavku iz koje je obnova partizanskoga spomenika plaćena. Možda iz jednostavna razloga džavne tajne, jer su partizani, mahom domaći pakračko-požeški Srbi 5. na 6. rujna u Španovici ubili pet stotina “Kranjaca” ( kako su zvali većinske Hrvate, doseljenike iz Gorskoga kotara – op.a.), mjesto spalili, a ime mu zabranili. Pola stoljeća kasnije, 24. veljače 1992., usred srpske agresije i krvavih bitaka za slobodu Hrvatske Staro Selo više ne postoji. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.