GLAVNE TEME

ELF NA BRAZIL

5. srpnja, 2014.

Brazil nije igrao nego se tukao

Napisao: Zvinimir Magdić

Iskustvo ždere vlastitu ‘ djecu’. Pojelo je i mene.Toliko sam, u ovih 80 godina, uz nogomet, da mi igra Nijemaca i Francuza, na slavnoj Maracani, koja to nije, ona ista iz ‘ pedesete’, nije legla. Pokušalo se komentarima dati malo svjetla u taj, ipak, ocrnjeni  tunel estetskog promašaja – velikog europskog dvoboja – u Južnoj Americi. I – ništa. Francuza, ni za lijeka. Bez vizije! Bez ogleda koji bi obećavao, makar lijepu igru. Onu, iz doba Platinija.

MALO SIRA

Deschamps se vrpoljio, tražio izmjenama, neke pomake. Nije ih dobio. Osim vele-prilike Benzame u zadnjoj minuti, sad već nadoknade koju – važe Argentinac Pitana- Neuer ju lakoćom  skinuo ‘opasnost, gotovo jednom rukom a trebalo je odigrati klasičnu povratnici Zorislava Srebrića, još iz vremena ‘Malog Ajaxa’, u drugoj postavi plavih Dinamovaca. Riene! Ništa. Kljucali su uokolo, između Nijemaca, ko’ raščerupani pijetlovi. Bez visokih tonova famozne Marseljeze. Bez figure. Bez ijedne zvijezde. Benzema, ne loš, ali nije bio onaj, iz madridskog Reala, kao uostalom ni Hrvat Modrić u Nike Kovača. Čini se – ‘izderan’. Presušen. Nikakav. O drugima, malo toga. Vlak uz popust. I m ‘ ruski’ sendvič. I ajde,  komad sira, bez kojeg Francuz, jednostavno, ne može. Ujutro, u podne, uvečer.

Nijemci nisu bili oni, isti, protiv Luzitanaca. Ronalda. Nekako uvučeni, stegnuti. Čak ni uplašeni. Ni dvojbeni. Tu su, od prvog – stupati stupaj – čvrstom  adidasovom čižmom, bili  na sceni. Gospodari. Nije im se žurilo.Iako su nekoliko prilika, u prvom redu Schellera, odigrali, gotovo, panično. Bile su to prilike za povisilicu na semaforu, u koji je uprlo vrelo sunce, nezaboravnog Rija. Isus na Corcovadu, bio je miran. Uzbuđenja nije bilo. Jedan nogomet, koji, čak, i nije – mundialski. Kaj zvleči iz svega toga, pa gotovo, špacirunga, i reći  – to. Nikaj! Mullera nigdje, pa  pogodak, na dodavanje Kroosa koji je već  potpisao za  Real Madrid, obrambeni Hummels, zabija glavom. I – mir na zemlji. Do kraja. Low je bio tiši, nego obično. Izašao je s Kloseom, dobio je publiku i struku, i mirno, bez grimasa ni mahajućih  gesta izvukao pobjedu. U masi, izgubio se, kao d ga i nije bilo. Nijemci su zadovoljni, iako, ne baš sretni. A nogometni narod diljem kugle zemaljska, i ja, baš takav – nesretan. Nogomet – bez driblinga. Pa, kaj je onda – to! Elf na Brazil!

RODRIGUEZ DOBIO DVOBOJ S NEYMAROM

Kako je štrcala, u Fortalezi, vruća krv Južnoamerikanaca! To, Europa ne pozna. Igralo se, norilo, dizalo, padalo, borilo. Nikad, ali baš nikad, nisam vidio, a vidio sam čitav moderni Brazil, od pedesetosme, da toliko ‘gazi’. Išlo se na svaku loptu. Scolari je, konačno, dobio borce. Izgubio je na onoj, poslovičnoj visokoj tehnici svojih ‘ kanarinaca’. Trebalo je, jensotavno, dalje protiv ovako rafiniranih Kolumbijaca koje su, mnogi, vidjeli na Maracani, u samoj završnici. Trebalo je više. Brazil nije igrao, Brazil s tukao! Ljudi! I pokazao da se zna tko je gazda u kući. Ja sam više volio –  onaj, mirini,elegantni Brazil, jednog Socratesa, da ne duljim. Ali me je ovaj, protiv Kolumbije, oduševio. Koliko  samo strasti. I tučnjave u mraku pijane krčme! Faulova, za izvoz. Na koncu, nije li Kolumbija došla do svog elf- pogotka, poslije silovitog prekršaja? Nije li zbog takvog naleta, Neymar iznesen  s terena, u završnici same utakmice? Velika bitka. Čak je i od leda posloženi Peckerman, izbornik Kolumbijaca, mahao rukama. Ne više. Za njega – previše. Scolari je, na svoj prepoznatljiv način, skakao. Do Neba. Ko’ stari dedek. Golovi nisu došli iz visoke kombinatorike.

Jednom, davno, za Copa Roca, Brazil je tukao Argentinu 4:1. Jedan je gol pao nakon 58 uzastopnih dodavanja Brazilaca. Tempi pasati. Prošla vremena. U Fortalezi, do toga se nije  moglo, ni u snu. No, jedna toplina, čitav način življenja, te obale žutog pijeska, to zelenilo, te prašume, ta samba jednog Kontinenta, bio je unesen u ovu utakmicu. Ostajalo se, bez daha. A, da su Kolumbijci ranije krenuli? Otvaraju se lakoćom, pitanja. I daju – odgovori. No, u središtu ove vatrene kugle bio je dvoboj Neymara i Rodrigueza. Obojica, dvadeset dvije godine. Obojica, žongleri, znalci. Umjetnici. Dobio je –  Rodriguez. Na leđima mu piše James. Da pročitam: James 1 – Neymar 0. Kako je ‘ mali’ izvodio jedanaesterac! Kao nekada Frane Matošić, u nas… Koja pribranost! Uvjerljivost! S Juliom Cesarom, onim  brdom od čovjeka na jednoj i loptom, na drugoj strani- Smij se baraco! Neymar je htio sve. Dao je loptu, iz kutnika, Silvi za gol. A onda je strahovitom felš- bombom, u raljuz, s 25 metara, Luiz donio taj drugi gol, koji je ‘ o  povo,’ narod izvukao iz kože. Trans. Uvijek su Brazilci imali, te silne pucače, iz obrane. Sjećam se Josimara! A, sada, Luiz, broj četiri, pali  za veliku pobjedu. Noć vještica. Noć nezaborava.Vatre, koja gori tako silno, samo na – Jugu!