Dužnička doktrina

Dužnička doktrina

28. kolovoza, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Ekonomsko-politička ideologija koja tvrdi da je primarna uloga novca stvaranje duga, a ne razmjena dobara i usluga zove se dužnička doktrina. 

Prema njoj novac = dug. Da nitko nije ulazio u dug, ne bi bilo niti novca u opticaju, zato jer u takvom monetarnom modelu novac u opticaj ulazi samo i isključivo nečijim ulaskom u dug. 

Da su svi (građani, tvrtke i država) živjeli ‘u skladu sa svojim mogućnostima’, odnosno nisu trošili više novca nego su imali i posljedično ulazili u dug (dizali kredite), ne bi uopće bilo novca u opticaju (niti bi itko od nas imao prebijene kune u džepu), bez obzira na to što postoje stvarne vrijednosti (kapital), odnosno robe i usluge koje bi trebale biti pokrivene novčanim ekvivalentom. Već tu uviđate apsurdnost cijele situacije.

Prema dužničkoj doktrini primarni cilj monetarne politike nije postizanje što većeg gospodarskog rasta i pune zaposlenosti nego cjenovna stabilnost.

Što to znači u praksi? Osnovni problem monetarne politike je u tome što ona ne može istodobno težiti gospodarskom rastu i cjenovnoj stabilnosti. Naime, kada država provodi ekspanzivnu monetarnu politiku koja stimulira gospodarski rast i zapošljavanje to rezultira većim stopama inflacije (5-9%), a kada suzbija inflaciju, odnosno provodi restriktivnu monetarnu politiku (ciljana inflacija 1-3%), usporava gospodarski rast i nezaposlenost raste.

Osnovno pitanje ovdje je sljedeće. Da li bi novac trebao biti u službi ostvarivanja što većeg gospodarskog rasta i što niže nezaposlenosti ili bi trebalo žrtvovati radna mjesta i gospodarski rast da bi se očuvala vrijednost novca?

Drugim riječima da li novac postoji radi čovjeka ili čovjek radi novca? Savršeno je jasno da svakom normalnom čovjeku odgovara što veći gospodarski rast, što niža nezaposlenost i posljedično viši životni standard zato jer ekspanzivna monetarna politika djeluje stimulirajuće na stvaranje novog kapitala i samim time društvo u cjelini sa vremenom postaje sve bogatije.

Sa druge strane dužnička doktrina kaže da je osnovni smisao novca čuvanje njegove vrijednosti, stvaranje duga i zarada na kamati. Odnosno, usprkos tome što bi puštanje veće novčane mase u opticaj pozitivno djelovalo na ekonomiju, (gospodarski rast, stopu nezaposlenosti i životni standard) novac se ne pušta u opticaj zato jer nitko nije htio ući u dug, a novac u opticaj ulazi samo u obliku duga.

Drugim riječima društvo postaje taoc dužničke doktrine, ali i neotplativih dugova, naime u takvom monetarnom modelu radi efekta kamata dug uvijek raste puno brže od novčane mase jer je kamata na dug uvijek barem 2-3 puta veća od kamate na depozit. Samim time, nužno dolazi do dužničke krize, odnosno neotplativosti duga.

U čemu je trik? U monetarnom sustavu bez nekreditne emisije novca (u kojem novac u opticaj ulazi isključivo u obliku duga), nikakva kamata ne može se vratiti (jer novac s kojim bi se otplatila kamata nije ušao u opticaj paralelno sa uzimanjem duga). Kamata na dug može se vratiti jedino ulaskom u novi dug, ali u tom slučaju nalazite se u još goroj situaciji, sada nemate novaca niti za otplatu novog duga (koji je uzet radi otplate kamate) niti za kamatu na novi dug. Novac nije niti izišao iz banke, a vi ste ušli u dug samo da bi ste otplatili kamatu banci. Posljedično je potrebno ulaziti u sve veće i veće dugove samo da bi se održala postojeća novčana masa u opticaju.

Samim time savršeno je jasno da je monetarni sustav baziran samo na dugu jedna velika piramidalna shema, budući da dužnici kamate na svoj dug (kredit) mogu otplatiti jedino ako oni ili netko drugi umjesto njih također uđe u dug i tako stvori nove depozite koji prethodno zaduženima omogućavaju otplatu kamata. Da bi se to događalo, tj. da bi sustav ostao likvidan potrebno je imati beskonačnu kreditnu ekspanziju (eksponencionalno rastuće zaduživanje). Budući da je jasno da ‘kreditna ekspanzija’ ne može ‘vječno trajati’ nužno dolazi do pucanja ‘kreditnog balona’, odnosno pojave masovnih blokada, ovrha i bankrota, te rastuće nelikvidnosti, što pak nužno dovodi do raspada ekonomije, porasta nezaposlenosti i uspostave dužničkog ropstva nad ljudima.

Zagovornici dužničke doktrine za ovu unutar njihovog modela nerješivu zavrzlamu kao rješenje predlažu uzimanje novog duga (sve dok vas u potpunosti ne razvlaste od imovine). Međutim svakoj normalnoj osobi jasno je da problem prezaduženosti i nemogućnosti otplate duga nije rješiv uzimanjem novog duga, nego se on naprotiv radi efekta kumulativne kamate (kamate na kamatu) sve više povećava svakim novim zaduživanjem.

Ovaj slikoviti primjer to će vam savršeno jednostavno objasniti. Zamislite da se nalazite 50 cm pod vodom. Vaš problem je u tome što ste pod vodom i ne možete udahnuti zrak, sada dolazi neka osoba do vas i kaže vam: “Ako pristanete na to da vas gurnem još 10 cm niže dati ću vam mogućnost da napravite jedan udisaj zraka iz boce s kisikom”. Što se događa ako na to pristanete? Ovo rješenje vam omogućava privremeno preživljavanje, ali samo pod uvjetom da vam dugoročno oteža situaciju.

Ukoliko vi na to pristanete sa vremenom tonete sve dublje ispod površine, i kao što pogađate što ste dublje pod vodom veći je tlačni pritisak i da bi ste zadovoljili potrebu za kisikom morate sve brže disati, a kao što smo rekli par redaka ranije što je frekvencija (učestalost) udisaja veća to je brzina kojom vas ‘dobročinitelj’ gura prema dnu brža.

Upravo ta situacija događa se redom jednoj po jednoj državi unutar EU. Dužnička kriza tamo se širi kao kuga, a ‘paketi pomoći’ kako ih od milja zovu bankari su ništa drugo nego novi – još veći dugovi, odnosno novi utezi oko vrata tih država. Samim time savršeno je jasno da dužnička kriza u EU nema kraja, ona će sa vremenom radi efekta kumulativne kamate biti sve gora i okrutnija prema ljudima.

Ljudi će imati sve manje novaca, jer će država rezati svoju potrošnju i dizati poreze, a istovremeno će biti sve više u dugu. Umjesto da ostvaruju gospodarski rast i stvaraju nove vrijednosti za sebe i svoju djecu raditi će sve više, za sve manje novca, za kamatu koji nikada neće moći otplatiti. Međutim kao što i sami vidite nalaze se u bezizlaznoj situaciji. Rješenje za njihov problem nije ‘više rada za manje novca’ ili ‘uvođenje novih poreza’, nego odbacivanje dužničke doktrine i uvođenje tzv. nekreditne emisije (dio novca u opticaj više ne smije ulaziti u obliku duga). Na taj način država nezaduženom emisijom novca pokriva proračunski deficit (manjak) i istovremeno dužnicima omogućava otplatu kamate bez ulaska u novi dug.

Budući da će se zbog toga novčana masa brže povećavati sa protokom vremena, doći će do većih stopa inflacije odnosno država će provoditi ekspanzivnu monetarnu politike, umjesto trenutne restriktivne sa isključivo dužničkom inflacijom. Ukoliko se ta promjena ne napravi, svi će biti pretvoreni u dužničko roblje i razvlašteni od vlastite imovine (dovoljno je pogledati oko sebe da bi ste razumjeli što to znači).

Nažalost sve političke stranke u Hrvatskoj (koje su zastupljene u saboru) HDZ, SDP, HSS, HSLS, HNS, HSP, Lesarovi ‘laburisti’ i svi ostali zagovaraju dužničku doktrinu. Neke stranke, poput HRAST-a i HSP-a Ruže Tomašić ju formalno ne zagovaraju, ali zagovaraju ulazak u EU, a EU je svim zemljama članicama Maastrichtskim ugovorom zabranila postojanje nekreditne emisije i pristupnim pregovorima Hrvatska je ne samo prihvatila dužničku doktrinu (nepostojanje nekreditne emisije) kao preduvijet za ulazak u EU, nego i odricanje od naše valute (kune) i uvođenje eura. 

Svako normalan shvaća kamo to vodi i u čijem je to interesu. Nadam se da ste sada shvatili zašto smo pokrenuli stranku “Savez za promjene”, zašto se protivimo ulasku u EU i koja je razlika između nas i svih ostalih stranaka.

Bitno je samo napomenuti da isključivo dužnička inflacija na kraju dovodi do ‘stagflacije’ (radi visokog opterećenja novca dugom i porezima), a to je stagnirajuća inflacija u kojoj istovremeno rastu cijene proizvoda i usluga, dok plaće padaju, a nezaposlenost raste (to je ono što se trenutno događa u Hrvatskoj). T

10 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<