DRŽAVE SU PODRUŽNICE SVJETSKOG TRŽIŠTA

DRŽAVE SU PODRUŽNICE SVJETSKOG TRŽIŠTA

6. svibnja, 2013.

 

1 53593

Predavanje Zdravka Mršića u Europskom domu

Priredio: Ivan Raos

Fotografija: www.dnevno.hr

 

I. CRKVA – TIJEKOM POVIJESTI (PREGLED)

Letimičan pregled prošlosti Crkve počinje globalizacijskom zbrkom u Isusovo doba u Istočnom Sredozemlju – posebice u Palestini. Za iste duše nadmetala su se tri raznorodna pristupa sustavu uvjerenja i sustavu ljudskih vrjednosti: grčki, rimski i židovski, a židovska vjerska i politička misao rasula se u četiri sektaška, isključiva stava prema rimskim okupacijskim vlastima i rimskom pristupu društvu.

U potpunoj pomutnji duhova istupio je čovjek, Isus iz Nazareta, koji je ponudio rješenje za sve ljude, siromahe i bogataše, te za sve narode, Grke, Rimljane i Židove. On je smatrao:

  • da se treba izgraditi novi svijet uzajamnosti, isti za sve ljude,
  • da takav novi svijet treba počivati na ljudima novog kova,
  • da novi ljudi svoj život i svoje djelovanje trebaju temeljiti ne samo na zadovoljenju materijalnih potreba i na stjecanju društvenih probitaka, nego i na uporabi ljudskog duha, koji se pojavio kao plod zrenja ljudskog uma.

Takvog Isusa, koji je za sebe rekao, da je „došao da svi ljudi imaju život“, Pavao iz Tarza je proglasio „ispuniteljem drevnih obećanja“, koja je Bog navodno dao Židovima. Oni su ipak dali smaknuti Isusa, vjerojatno stoga što je Isus slabo ispunio navodna obećanja. Isus je nasuprot tome proglasio Boga ocem svih ljudi, što je bilo veleizdajom i tražilo smrtnu kaznu.

Naknadnim objašnjenjem Isusove pojave Pavao je na Isusov ljudski pristup životu nabacio ne podnošljiv teret drevno židovske mitohistorije – ističući ideju ili mit nasljednog grijeha rečenih Eve i Adama. Taj grijeh je navodno toliko skrhao ljudsku narav, da se čovjek sam od sebe, to jest bez izravnog proizvoljnog Božjeg zahvata u jedinačan ljudski život, ne može pretvoriti u pravoga čovjeka, čak i ako rabi mogućnosti ljudskog duha. To je bilo protivno onomu što je smatrao Isus. „Ja sam došao da život imaju svi!“

Po Pavlu, smaknuti Isus će se ponovo pojaviti i to kao vladar. Tako je Isus za Rimljane i za cara Konstantina mogao postati koristan, ali ne opasan suvladar. Konstantin je spremno proširio rimski panteon i nagradio izdašnost dodatnog, kršćanskog boga povratom kršćanima i kršćanskim zajednicama ranije oduzete imovine. Eto tako je Konstantin vladao crkvom punu četvrt stoljeća.

Međutim, nisu svi kršćani bili prigrlili „carsko kršćanstvo“. Među njima pojavila se „pustinjska struja“, u kojoj su bili ljudi, koji su se povukli iz društvene matice. Ti su ljudi smatrali da među kršćanima ne mogu vodi život kakav je živio Isus.

Sa slomom Rima slomilo se i „carsko kršćanstvo“, koje je bilo dijelom političkog sustava Carstva, koje je propadalo još od Isusova doba. „Carsko kršćanstvo“ je propalo, ali nije bila nestala Crkva, koja je trebala obnovu i koja je bez cara bila slobodna birati „vrstu“ kršćanstva koje će nositi.

Obnovu Crkve zamislio je i nadahnuo Benedikt iz Nursije, koji je kršćanstvu dao infuziju Isusova evolucijskog pristupa čovjeku. Benedikt je prihvatio Isusovu antropologiju zajedništva po duhu. On je iz duhovne zabiti povukao u kršćansku i društvenu maticu „pustinjački“ ideal i protegnuo ga kao sustav uvjerenja na cijelo propalo rimsko društvo. Za osiromašeni Rim i za zaostalu Europu ideali siromaštva ili skromnosti, rada, molitve ili prepuštanja zajedništvu bili su pravim rješenjem i sredstvima obnove Crkve, ljudi i društva, ali je za obnovu Rima trebalo punih pet stoljeća Mračnog doba. Benedikt je, kao i Isus proizvodio nove ljude.

Na novom sustavu uvjerenja u Europi izgrađen je novi politički sustav, koji je bio primjeren stanju, koje je nastalo raspadom Zapadnog Rima na obiteljske posjede ili feude. Zajednica vlastele preuzela je odgovornost za gospodarstvo i zaštitu, a Crkva je vodila politiku i sustav uvjerenja. 2:2.

Obnova agrarnog gospodarstva tijekom doba stvorila je višak vrjednosti, koji je donio pojavu gradova i pojavu imperijalizma. Oboje se dogodilo istom u jedanaestom stoljeću. Europski agrarni imperijalizam bio se posvetio uspjelom osvajanju Španjolske i neuspjelom potiskivanju seldžučkih Turaka iz Levanta. Benediktinski ideal prestao je biti izdašan za bogatiju Europu pa su Benediktinci dobili novi, reformirani izdanak, koji je imao središnjicu, a benediktinci dopuštenje da propovijedaju, što Benediktovo Pravilo nije predviđalo.

Gradovi su nastali na povećanoj podjeli rada, koju je omogućio agrarni višak vrijednosti. Obrt, trgovina i stručna zanimanja brzo su se odvajali u gradove. Pojava gradova kao i pojava imperijalizma doveli su do jačanja vlasti kraljeva. U trinaestom stoljeću, koje je donijelo i slom križarskih ratova, kraljevi su počeli preuzimati nadzor i nad europskom politikom. Crkvi je ostalo samo bavljenje sustavom uvjerenja. 3:1.

Tad se pojavio i Franjo iz Assisija, koji je u iscrpljenoj Europi ponovo uzdignuo ideal siromaštva ili skromnosti. Franjo se osjećajima bio poistovjetio sa siromašnim Isusom stavivši svoje puno čovještvo na uvid širokom mnoštvu, ali je i nadahnuo novi pokret, koji je u europsku vjersku, političku i društvenu misao unio ideje klasične grčke misli. Došlo je do procvata sveučilišta.

Novim crkvenim raskolom, kojim su se od Rima odvojile mnoge crkve u području Baltičkog i Sjevernog mora, Rimska crkva izgubila je nadzor i nad sustavom uvjerenja – jer je jedinstveni sustav uvjerenja nestao. Vestfalijskim mirom, sklopljenim nakon Tridesetogodišnjeg rata 1648. godine s više od 350 samostalnih političkih zajednica Europe, svjetovni vladari preuzeli su nadzor i nad sustavom uvjerenja, jer su za volju vjerskog mira u Europi dobili pravo izbora vjere ili vrste kršćanstva. 4:0. Europa je mimo Crkve počela tragati za novim, općim sustavom uvjerenja.

U Renesansi je došlo do političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne pomutnje. Nju su bili prouzročili (1) osmanski prodor u Europu; (2) prekooceanska kolonijalna osvajanja atlantskih naroda; (3) izbijanje protestantstva; (4) razvitak trgovine i pojava slobodnog kapitala u Europi; i (5) zamjena skolastičkog zanimanja za sudbinu duša u vječnosti zanimanjem za društvena pitanja živog čovjeka. Kako bi opstala Crkva je trebala novu obnovu. Predvodila ju je Družba Isusova, ponovo vraćajući u žarište života Crkve Isusa, čiji su životni stav i tijek života bili nadahnuće ne brojenim sposobnim ljudima, da iskorištenjem mogućnosti duha uporabe svoj život na „dobro duša“. Pod tim su se razumijevale materijalne, društvene i duhovne dobrobiti. Isusovci su svratili pozornost ljudi i Crkve na Isusov ljudski život. Utemeljitelj Družbe Isusove Ignacije Loyola slijedeći Isusa i Benedikta zasnovao je sustav stvaranja novih ljudi, od ljudi koji su bili ne zadovoljni stanjem svojeg života u Europi kakva je bila i koji su u sebi bili otkrili mogućnosti ljudskog duha. Ignacije je obnovio i potvrdio Isusovu antropologiju, kojom se svaki čovjek svojim naporom, rabeći mogućnosti duha, može pretvoriti u novog čovjeka za novo doba.

Družba Isusova je utemeljena 1540. godine, ali ju je na nagovor europskih liberalnih dvorova papa Klement XIII zabranio 1773. godine. Družba je  obnovila rad 1814. godine, međutim više nije stekla svojedobnu snagu, kojom bi mogla izvesti još jednu obnovu Crkve. Može se dogoditi to, da novu obnovu Crkve potakne prvi papa isusovac.

II. SVIJET OKO CRKVE – POVIJESNI PREGLED

Jedna od bitnih značajki prijerenesansne Europe bilo je oskudno znanje. Druga značajka tog svijeta bio je ne dostatak slobodna kapitala. Vrjednost je bila u zemlji i u ljudskom i životinjskom radu, a višak vrjednota smrzavao se u nekretnine ili tratio na ratovanje unutar Europe i na njezinim rubovima.

Prekooceanska osvajanja iznenadno su donijela slobodan kapital u zlatu. Kapital se prvo nakupio u Nizozemskoj, koja je bila pod vlašću Habsburga kao i Španjolska. Bogatim i slobodnim Nizozemcima nova vjera je kao i Konstantinu bilo prvo što im je zatrebalo. Slobodan kapital tražio je nove proizvodne odnose, razbijao europsko zajedništvo, na koje je bila osuđena agrarna Europa i tražio vjeru za sebe.

Tehnologija koja je razvijana u ne prestanom unutarnjem ratovanju stvarala je sve više slobodna novca i sve veće podjele. U Nizozemskoj 1588. godine i u Engleskoj 1694. godine počinju se stvarati otvorena društva, koja su svoje podijeljene zemlje pretvorila u uporišta militarizma. Koje su bile posljedice stvaranja pojedinih otvorenih društava u Europi vidi se najbolje po tome, na što su u devetnaestom stoljeću bili svedeni prije veliki narodi Kinezi i Arapi.

U tkanje otvorenih društava valja utkati zabranu Družbe Isusove, koja je svojedobno postavila doktrinu i antropologiju za društvenu homogenizaciju juga Europe, koji je kao otoke bogatstva imao samo slobodne trgovačke republike Genovu, Mletke, Firencu ili Dubrovnik. Zabranom Družbe otvorio se prostor za slobodno djelovanje slobodnih zidara, a Loža je postala misijskom crkvom otvorenih društava sa štovanjem vrhovnog bića, koje je za mnoge bilo „zlatno tele“.

Razvitak znanosti i buran razvitak tehnologije doveli su do Industrijske revolucije, koja je produbila podjele u Europi i u svijetu, koji su industrijski kolonizirale sjeverno-atlantske europske zemlje.

Godine 1891. papa Lav XIII objavio je okružno pismo Rerum novarum, kojim je upozorio da stalno bujanje kapitalizma i sloboda golemog kapitala vode u klasne i nacionalne revolucije. Na jednoj strani bili su sjeverozapad Europe i SAD, a na drugoj ostatak svijeta. Nakon desetogodišnje borbe ideja u Crkvi, papa se pod utjecajem Isusovaca odlučio u prilog upletanju države u nacionalno gospodarstvo, kako bi se smanjile društvene razlike. Papine procjene s vremenom su se obistinile: došlo je do dvaju svjetskih ratova i niza revolucija u najznačajnijim narodima Europe i Azije, u kojima su uvedene „jednostranačke“ parlamentarne vladavine.

Nakon dvaju ratova, koji su najviše pogodili europske narode, revolucije na Zapadu ponovo zamjenjuje društvena evolucija, koja se očituje u uspostavi parlamentarnog dvostranačja: uvjetno rečeno, kršćanska demokracija ili narodnjaštvo i socijalna demokracija ili laburizam predstavljali su dva lica iste političke doktrine. Jedna je strana više naglašavala ulogu kapitala, a druga ulogu rada, dotad dvaju nerazdvojnih izvora proizvodnje. (Sad se kapital može množiti i bez rada.)

Međutim, u osamdesetim godinama prošlog stoljeća na razvitku digitalne tehnologije, biotehnologije i nove financijske tehnologije pripremani su prestanak evolucije, smak nacionalnog zajedništva i socijalne države te nova revolucija. Provala Berlinskog zida otvorila je Zapadu put u otvoreni svijet i u poslijeindustrijsko društvo; vodila uniženju uloge ili čak izlišnosti ljudskog rada i u proizvodnji hrane i u industrijskoj proizvodnji; te omogućila uspostavu kapitala kao svjetske države, koja kao politički sustav ima slobodno svjetsko tržište. Nestanak komunizma oslobodio je nositelje kapitala potrebe za zaštitom vladanja. Panteon kapitala kao svjetske države trebao je samo jedno božanstvo – društveni uspjeh, koji se kao nekad Božja milost raspačava oskudno i nasumce u svijetu od sedam milijarda ljudi koji, makar tako trpjeli, uporno ostaju ljudima. U samo četvrt stoljeća svijet je nepovratno globaliziran, a kapital je postao svjetskom državom.

Nacionalne države postale su administrativnim podružnicama svjetskog tržišta, a političke stranke kadrovskim rasadnicima ukroćenih pozornika mjesnih tržišta. Nejakost nacionalnih država očituje se u pojavi građanskih ratova, koji sad bukte u sedamdesetak članica UN. Gospodarski problemi su se putem političkih i ljudskih već pretvorili u sigurnosne. „Globalizirani“ svijet podijeljen je uzduž i poprijeko, uspravno i bočno. Kapital je unio podjele u narode i među narode.

Glavne značajke stvorenog poretka su ne umjerena razdioba dohotka među ljudima i golema, trajna ne zaposlenost, posebice među mladim ljudima, iako je Isus prije dva tisućljeća podviknuo da je on „došao da svi imaju život“. Kakav život može imati dugodoba nezaposlen čovjek? Pitanje rada, koji je stvorio vrstu homo sapiens, postaje goruće pitanje vrste, koja je prvi put u svojem trajanju globalizirana i koja je jedina globalizirana vrsta.

Treba li se homo sapiens prometnuti u novu vrstu, koja se treba prilagoditi životu bez rada i stvaranja ili treba svakom čovjeku namaknuti društveno i osobno koristan posao? Tomas More je 1516. godine napisao, da je „najpreča zadaća vlasti zaposliti sve ljude“. Našu vrstu uistinu čeka golem posao. Svijet koji je globaliziralo tržište treba politički, ljudski i sigurnosno globalizirati, a za to je potreban čovjek novog kova, čovjek duha.

III. SADAŠNJICA

Iznio je jedan mogući prikaz jučerašnjice. Financijska kriza 2007./2008. godine otvorila je vrata u sutrašnjicu, u novi svijet. Otvorena je kriza prezrelog kapitalizma i počela groznica utovljenog „zlatnog teleta“, koje se minulih desetljeća sâmo tovilo. Otvorena je kriza kapitala, ali ne kao sredstva rada, nego kao svjetske države. To je kriza i slobodnog svjetskog tržišta, kao političkog sustava kapitala-države.

Pojavili su se ozbiljni znaci novog početka ili nastavka nacionalnih evolucija (SAD, UK, Japan), kojima narodi nastoje djelomice oponašati držanje kineskog naroda, ali EU i dalje pluta u bivšem svijetu. Vidljivi su ohrabrujući znaci obnove gospodarskog nacionalizma. To je potreban i pohvalan razvitak u uređenju ljudskih društava, iako valja biti na oprezu, zbog uobičajenih posljedica gomilanja neslobodnog kapitala u narodima, koji je u europskoj povijesti vodio u militarizam, kolonijalizam i imperijalizam – vojni, industrijski i financijski.

Predviđam da će doći do oporavka mnogih naroda, a među njima i hrvatskoga. Međutim, ako se samopomoć naroda ne dopuni istinskom suradnjom među nacionalnim državama, posebice u općem povećanju zapošljavanju ljudi, može doći do velikih nevolja za vrstu. Oporavak treba koordinirati unutar cijele vrste. Čovjek kao vrsta treba zaštititi sam sebe.

Nije osporno ni to da se danas u svijetu razmišlja drukčije, nego 2006. godine, a pogotovo drukčije, nego tijekom  napada Koalicije voljnih na Irak 2003. godine.

IV. NOVI BIJELI ČOVJEK

U Rimu se ovog proljeća zaista ne očekivano pojavio novi papa Bergoglio. U par tjedana papa je uz ostalo rekao:

  • da zatvorenog Isusa treba iz Crkve pustiti k ljudima,
  • da je svijet pun zatvorenika u šapama zlih gospodara,
  • da brigu za siromašne, nemoćne, bolesne, nezaposlene i druge nevoljne ljude trebaju preuzeti vlasti i narodi,
  • da pohlepa jednih ostavlja druge bez sredstava za život,
  • da je ne razborito gomilati bogatstvo, koje se „ne može ponijeti na drugi svijet“.

Papa isusovac otprve je otvorio pitanje siromaštva, odnosa prema kapitalu i životne skromnosti. Stoga se u središtu njegovih kratkih nagovora pojavio Isus, na isti način na koji su Isusa uzimali Benedikt, Franjo i Ignacije Loyola, koji su bili ne samo pokretači obnove Crkve, nego i utemeljitelji rasadnika novih ljudi za novo vrijeme.

Svijet je sad u ciku obnove i to prve obnove otkad je globaliziran. Bit će to mukotrpna obnova čovjeka kao vrste, koja se našla na okupu i koju valja preporoditi po ljudskom duhu, kako bi čovjek mogao zauzeti novi, primjeren stav. Drugog sredstva nema, jer se čovjeka ne može programirati, iako se to pokušava cijelog tijeka civilizacije. Bez primjerena stava nema primjerena ponašanja. Čovjeka se može samo odgojiti i to u zajedništvu. Bit će mukotrpno, ali novi papa kaže da vjera bez podnošenja muke, bez križa, nije vjera.

Primjetan je dojam da se stari svijet počeo pršiti i da se prošlost udaljuje od nas. Mrišić ističe kako ima dojam i da prestaje kršćanstvo – koje je preopterećeno unutarnjim prijeporima i ne suvislostima, koji se ne mogu ukloniti gorljivošću vjere ili stegom života, kao što nastoji Opus Dei. Prihvaćanje Isusa kao pravog, vjerodostojnog i pouzdanog čovjeka te bogate ljudske osobe odjednom se počinje činiti jednostavnim i prirodnim. Na to navodi slabo stanje svijeta i ljudskih duša posvuda u svijetu. Imam dojam da u svijet izbija klica Isusova „nebeskog kraljevstva“, poretka kakva nikad do sad nije bilo.

Isus je taj svoj sustav ljudskih vrjednosti odredio u Govoru na gori, u kojemu je uz ostalo rekao da:

  • trebaju biti sretni ljudi, koji su gladni duha,
  • trebaju biti sretni skromni ljudi, koji se ne žele gložiti za opstanak,
  • ne treba olako misliti, da će stvaranje novog svijeta teći lagano i bez muke, i da
  • njegovi sljedbenici trebaju ozbiljno računati s tim, da će ih mnogi mrziti zbog njega te da će na njih lažno navaljivati sve ljage i poroke svijeta.

Sloboda i domišljatost čovjekova uma, koji „slobodno zida istinu i patvori budućnost“ napravili su od čovjeka najnevoljniju životinjsku vrstu. Takvu i tu ljudsku vrstu, golemu brojem, zgusnutu diljem Zemljine plohe, bez međuprostora i bez granica među povijesnim nacijinim zajednicama, globaliziranu putem tržišta, valja vratiti ljudskoj evoluciji. Evolucija ne smije počivati, kako je bilo minulih 6.000 godina, na odabiru putem unutarnjeg gloženja sračunatog samo na zadovoljenje materijalnih potreba, nego na zajedništvu po duhu, koji je mnogo izdašniji plod ljudskog uma, nego što je to kapital koji je izum uma. Pravi ljudski kapital je duh. Čovjeku je uistinu potrebno „rođenje po duhu“, koji je u čovjeku. To je evolucijska potreba i u tomu je evolucijska antropologija, koje se nisu držali samozvani tobožnji objavitelji Božje istine ili „slobodni zidari istine“, od rečenog Abrahama do stvarnog Josepha Smitha, velikog mormona.

Međutim, duha su se držali prvaci otkrivanja obične ljudske istine: Isus iz Nazareta, Benedikt iz Nursije, Franjo iz Assisija i Ignacije Loyola, a drži ga se i sadašnji papa, duhovni baštinik Ignacija Loyole. Svaki od tih ljudi osjetio je i iskoristio mogućnosti ljudskog duha, koji je nakupljen u čovjeku kao plod čovjekove biološke i ljudske kulturne evolucije. Daljnja evolucija čovjeka po duhu jedino je sredstvo izbavljenja čovjeka kao vrste iz ljudske zbrke, u koju ga je dovelo pouzdanje u ljudski um, koji je nepouzdan kad nije pod paskom čovjekova duha ili čovjekove svijesti odnosno ljudske odgovornosti.

Čini se da će novu obnovu Crkve pokrenuti ona sama, a ne neki novi nadahnut obnovitelj s njezina ruba. Tako i treba biti. Međutim, očekivana obnova može uspjeti, jedino ako Crkva nakani ponuditi svijetu novo dobro. To dobro je opći sustav ljudskih vrjednosti za vrstu homo sapiens, koji ne će ovisiti ni o političkoj zajednici ni o političkom sustavu ni o sustavu uvjerenja, ali sustav koji će svaka vlast poštivati i njemu se prilagođivati. U tome je pravi smisao Isusove izreke „Bogu Božje, caru carevo!“ Taj sustav ljudskih vrjednosti postavio je još Isus i treba ga skupa s Isusom nuditi svijetu. Crkva treba samo to nuditi svijetu.

Crkvu nije bilo dosta otvoriti, što je učinio Ivan XXIII. Njoj treba i dati ili vratiti njezin pravi sadržaj, pojavu Isusa iz Nazareta. Nasreću, Crkva je opet u prigodi da bira „vrstu kršćanstva“, jer Crkvu kapital kao vlast ne treba. Nadan se, da će Crkva prigrliti Isusa, kao što je to činila kad god je ona sama bila u nevolji i kad god je svijet oko nje bio u nevolji.

Vrsta homo sapiens stupa u novo razdoblje svoje evolucije. Nakon dva i pol milijuna godina biološke evolucije u tijelu i kojih pedesetak tisuća godina kulturne evolucije po umu, vrsta stupa u konačno razdoblje duhovne evolucije, evolucije po duhu. Sadašnje nevolje ljudske vrste dolaze od njezine neprilagođenosti prilikama koje je sama stvorila. Duhovnom evolucijom čovjek će sebe prilagođivati prilikama koje će i dalje sam mijenjati.

Prvi posao na tom putu je pomoć čovjeku da uvidi mogućnosti svojeg duha, da prione uza nj i da ga rabi. Taj bi posao Crkva mogla dobro obavljati, ali samo služeći se Isusovom pojavom.

Predavanje u Europskom domu održano 22.travnja 2013. T

ne podnošljiv teret drevno židovske mitohistorije – ističući ideju ili mit nasljednog grijeha rečenih Eve i Adama. Taj grijeh je navodno toliko skrhao ljudsku narav, da se čovjek sam od sebe, to jest bez izravnog proizvoljnog Božjeg zahvata u jedinačan ljudski život, ne može pretvoriti u pravoga čovjeka, čak i ako rabi mogućnosti ljudskog duha. To je bilo protivno onomu što je smatrao Isus. „Ja sam došao da život imaju svi!“
Po Pavlu, smaknuti Isus će se ponovo pojaviti i to kao vladar. Tako je Isus za Rimljane i za cara Konstantina mogao postati koristan, ali ne opasan suvladar. Konstantin je spremno proširio rimski panteon i nagradio izdašnost dodatnog, kršćanskog boga povratom kršćanima i kršćanskim zajednicama ranije oduzete imovine. Eto tako je Konstantin vladao crkvom punu četvrt stoljeća.
Međutim, nisu svi kršćani bili prigrlili „carsko kršćanstvo“. Među njima pojavila se „pustinjska struja“, u kojoj su bili ljudi, koji su se povukli iz društvene matice. Ti su ljudi smatrali da među kršćanima ne mogu vodi život kakav je živio Isus.

Sa slomom Rima slomilo se i „carsko kršćanstvo“, koje je bilo dijelom političkog sustava Carstva, koje je propadalo još od Isusova doba. „Carsko kršćanstvo“ je propalo, ali nije bila nestala Crkva, koja je trebala obnovu i koja je bez cara bila slobodna birati „vrstu“ kršćanstva koje će nositi.
Obnovu Crkve zamislio je i nadahnuo Benedikt iz Nursije, koji je kršćanstvu dao infuziju Isusova evolucijskog pristupa čovjeku. Benedikt je prihvatio Isusovu antropologiju zajedništva po duhu. On je iz duhovne zabiti povukao u kršćansku i društvenu maticu „pustinjački“ ideal i protegnuo ga kao sustav uvjerenja na cijelo propalo rimsko društvo. Za osiromašeni Rim i za zaostalu Europu ideali siromaštva ili skromnosti, rada, molitve ili prepuštanja zajedništvu bili su pravim rješenjem i sredstvima obnove Crkve, ljudi i društva, ali je za obnovu Rima trebalo punih pet stoljeća Mračnog doba. Benedikt je, kao i Isus proizvodio nove ljude.
Na novom sustavu uvjerenja u Europi izgrađen je novi politički sustav, koji je bio primjeren stanju, koje je nastalo raspadom Zapadnog Rima na obiteljske posjede ili feude. Zajednica vlastele preuzela je odgovornost za gospodarstvo i zaštitu, a Crkva je vodila politiku i sustav uvjerenja. 2:2.
Obnova agrarnog gospodarstva tijekom doba stvorila je višak vrjednosti, koji je donio pojavu gradova i pojavu imperijalizma. Oboje se dogodilo istom u jedanaestom stoljeću. Europski agrarni imperijalizam bio se posvetio uspjelom osvajanju Španjolske i neuspjelom potiskivanju seldžučkih Turaka iz Levanta. Benediktinski ideal prestao je biti izdašan za bogatiju Europu pa su Benediktinci dobili novi, reformirani izdanak, koji je imao središnjicu, a benediktinci dopuštenje da propovijedaju, što Benediktovo Pravilo nije predviđalo.
Gradovi su nastali na povećanoj podjeli rada, koju je omogućio agrarni višak vrijednosti. Obrt, trgovina i stručna zanimanja brzo su se odvajali u gradove. Pojava gradova kao i pojava imperijalizma doveli su do jačanja vlasti kraljeva. U trinaestom stoljeću, koje je donijelo i slom križarskih ratova, kraljevi su počeli preuzimati nadzor i nad europskom politikom. Crkvi je ostalo samo bavljenje sustavom uvjerenja. 3:1.
Tad se pojavio i Franjo iz Assisija, koji je u iscrpljenoj Europi ponovo uzdignuo ideal siromaštva ili skromnosti. Franjo se osjećajima bio poistovjetio sa siromašnim Isusom stavivši svoje puno čovještvo na uvid širokom mnoštvu, ali je i nadahnuo novi pokret, koji je u europsku vjersku, političku i društvenu misao unio ideje klasične grčke misli. Došlo je do procvata sveučilišta.
Novim crkvenim raskolom, kojim su se od Rima odvojile mnoge crkve u području Baltičkog i Sjevernog mora, Rimska crkva izgubila je nadzor i nad sustavom uvjerenja – jer je jedinstveni sustav uvjerenja nestao. Vestfalijskim mirom, sklopljenim nakon Tridesetogodišnjeg rata 1648. godine s više od 350 samostalnih političkih zajednica Europe, svjetovni vladari preuzeli su nadzor i nad sustavom uvjerenja, jer su za volju vjerskog mira u Europi dobili pravo izbora vjere ili vrste kršćanstva. 4:0. Europa je mimo Crkve počela tragati za novim, općim sustavom uvjerenja.
U Renesansi je došlo do političke, gospodarske, sigurnosne i kulturne pomutnje. Nju su bili prouzročili (1) osmanski prodor u Europu; (2) prekooceanska kolonijalna osvajanja atlantskih naroda; (3) izbijanje protestantstva; (4) razvitak trgovine i pojava slobodnog kapitala u Europi; i (5) zamjena skolastičkog zanimanja za sudbinu duša u vječnosti zanimanjem za društvena pitanja živog čovjeka. Kako bi opstala Crkva je trebala novu obnovu. Predvodila ju je Družba Isusova, ponovo vraćajući u žarište života Crkve Isusa, čiji su životni stav i tijek života bili nadahnuće ne brojenim sposobnim ljudima, da iskorištenjem mogućnosti duha uporabe svoj život na „dobro duša“. Pod tim su se razumijevale materijalne, društvene i duhovne dobrobiti. Isusovci su svratili pozornost ljudi i Crkve na Isusov ljudski život. Utemeljitelj Družbe Isusove Ignacije Loyola slijedeći Isusa i Benedikta zasnovao je sustav stvaranja novih ljudi, od ljudi koji su bili ne zadovoljni stanjem svojeg života u Europi kakva je bila i koji su u sebi bili otkrili mogućnosti ljudskog duha. Ignacije je obnovio i potvrdio Isusovu antropologiju, kojom se svaki čovjek svojim naporom, rabeći mogućnosti duha, može pretvoriti u novog čovjeka za novo doba.
Družba Isusova je utemeljena 1540. godine, ali ju je na nagovor europskih liberalnih dvorova papa Klement XIII zabranio 1773. godine. Družba je  obnovila rad 1814. godine, međutim više nije stekla svojedobnu snagu, kojom bi mogla izvesti još jednu obnovu Crkve. Može se dogoditi to, da novu obnovu Crkve potakne prvi papa isusovac.

II.     SVIJET OKO CRKVE – POVIJESNI PREGLED
Jedna od bitnih značajki prijerenesansne Europe bilo je oskudno znanje. Druga značajka tog svijeta bio je ne dostatak slobodna kapitala. Vrjednost je bila u zemlji i u ljudskom i životinjskom radu, a višak vrjednota smrzavao se u nekretnine ili tratio na ratovanje unutar Europe i na njezinim rubovima.
Prekooceanska osvajanja iznenadno su donijela slobodan kapital u zlatu. Kapital se prvo nakupio u Nizozemskoj, koja je bila pod vlašću Habsburga kao i Španjolska. Bogatim i slobodnim Nizozemcima nova vjera je kao i Konstantinu bilo prvo što im je zatrebalo. Slobodan kapital tražio je nove proizvodne odnose, razbijao europsko zajedništvo, na koje je bila osuđena agrarna Europa i tražio vjeru za sebe.
Tehnologija koja je razvijana u ne prestanom unutarnjem ratovanju stvarala je sve više slobodna novca i sve veće podjele. U Nizozemskoj 1588. godine i u Engleskoj 1694. godine počinju se stvarati otvorena društva, koja su svoje podijeljene zemlje pretvorila u uporišta militarizma. Koje su bile posljedice stvaranja pojedinih otvorenih društava u Europi vidi se najbolje po tome, na što su u devetnaestom stoljeću bili svedeni prije veliki narodi Kinezi i Arapi.
U tkanje otvorenih društava valja utkati zabranu Družbe Isusove, koja je svojedobno postavila doktrinu i antropologiju za društvenu homogenizaciju juga Europe, koji je kao otoke bogatstva imao samo slobodne trgovačke republike Genovu, Mletke, Firencu ili Dubrovnik. Zabranom Družbe otvorio se prostor za slobodno djelovanje slobodnih zidara, a Loža je postala misijskom crkvom otvorenih društava sa štovanjem vrhovnog bića, koje je za mnoge bilo „zlatno tele“.
Razvitak znanosti i buran razvitak tehnologije doveli su do Industrijske revolucije, koja je produbila podjele u Europi i u svijetu, koji su industrijski kolonizirale sjeverno-atlantske europske zemlje.
Godine 1891. papa Lav XIII objavio je okružno pismo Rerum novarum, kojim je upozorio da stalno bujanje kapitalizma i sloboda golemog kapitala vode u klasne i nacionalne revolucije. Na jednoj strani bili su sjeverozapad Europe i SAD, a na drugoj ostatak svijeta. Nakon desetogodišnje borbe ideja u Crkvi, papa se pod utjecajem Isusovaca odlučio u prilog upletanju države u nacionalno gospodarstvo, kako bi se smanjile društvene razlike. Papine procjene s vremenom su se obistinile: došlo je do dvaju svjetskih ratova i niza revolucija u najznačajnijim narodima Europe i Azije, u kojima su uvedene „jednostranačke“ parlamentarne vladavine.
Nakon dvaju ratova, koji su najviše pogodili europske narode, revolucije na Zapadu ponovo zamjenjuje društvena evolucija, koja se očituje u uspostavi parlamentarnog dvostranačja: uvjetno rečeno, kršćanska demokracija ili narodnjaštvo i socijalna demokracija ili laburizam predstavljali su dva lica iste političke doktrine. Jedna je strana više naglašavala ulogu kapitala, a druga ulogu rada, dotad dvaju nerazdvojnih izvora proizvodnje. (Sad se kapital može množiti i bez rada.)
Međutim, u osamdesetim godinama prošlog stoljeća na razvitku digitalne tehnologije, biotehnologije i nove financijske tehnologije pripremani su prestanak evolucije, smak nacionalnog zajedništva i socijalne države te nova revolucija. Provala Berlinskog zida otvorila je Zapadu put u otvoreni svijet i u poslijeindustrijsko društvo; vodila uniženju uloge ili čak izlišnosti ljudskog rada i u proizvodnji hrane i u industrijskoj proizvodnji; te omogućila uspostavu kapitala kao svjetske države, koja kao politički sustav ima slobodno svjetsko tržište. Nestanak komunizma oslobodio je nositelje kapitala potrebe za zaštitom vladanja. Panteon kapitala kao svjetske države trebao je samo jedno božanstvo – društveni uspjeh, koji se kao nekad Božja milost raspačava oskudno i nasumce u svijetu od sedam milijarda ljudi koji, makar tako trpjeli, uporno ostaju ljudima. U samo četvrt stoljeća svijet je nepovratno globaliziran, a kapital je postao svjetskom državom.
Nacionalne države postale su administrativnim podružnicama svjetskog tržišta, a političke stranke kadrovskim rasadnicima ukroćenih pozornika mjesnih tržišta. Nejakost nacionalnih država očituje se u pojavi građanskih ratova, koji sad bukte u sedamdesetak članica UN. Gospodarski problemi su se putem političkih i ljudskih već pretvorili u sigurnosne. „Globalizirani“ svijet podijeljen je uzduž i poprijeko, uspravno i bočno. Kapital je unio podjele u narode i među narode.
Glavne značajke stvorenog poretka su ne umjerena razdioba dohotka među ljudima i golema, trajna ne zaposlenost, posebice među mladim ljudima, iako je Isus prije dva tisućljeća podviknuo da je on „došao da svi imaju život“. Kakav život može imati dugodoba nezaposlen čovjek? Pitanje rada, koji je stvorio vrstu homo sapiens, postaje goruće pitanje vrste, koja je prvi put u svojem trajanju globalizirana i koja je jedina globalizirana vrsta.
Treba li se homo sapiens prometnuti u novu vrstu, koja se treba prilagoditi životu bez rada i stvaranja ili treba svakom čovjeku namaknuti društveno i osobno koristan posao? Tomas More je 1516. godine napisao, da je „najpreča zadaća vlasti zaposliti sve ljude“. Našu vrstu uistinu čeka golem posao. Svijet koji je globaliziralo tržište treba politički, ljudski i sigurnosno globalizirati, a za to je potreban čovjek novog kova, čovjek duha.
 
III.  SADAŠNJICA
Iznio je jedan mogući prikaz jučerašnjice. Financijska kriza 2007./2008. godine otvorila je vrata u sutrašnjicu, u novi svijet. Otvorena je kriza prezrelog kapitalizma i počela groznica utovljenog „zlatnog teleta“, koje se minulih desetljeća sâmo tovilo. Otvorena je kriza kapitala, ali ne kao sredstva rada, nego kao svjetske države. To je kriza i slobodnog svjetskog tržišta, kao političkog sustava kapitala-države.
Pojavili su se ozbiljni znaci novog početka ili nastavka nacionalnih evolucija (SAD, UK, Japan), kojima narodi nastoje djelomice oponašati držanje kineskog naroda, ali EU i dalje pluta u bivšem svijetu. Vidljivi su ohrabrujući znaci obnove gospodarskog nacionalizma. To je potreban i pohvalan razvitak u uređenju ljudskih društava, iako valja biti na oprezu, zbog uobičajenih posljedica gomilanja neslobodnog kapitala u narodima, koji je u europskoj povijesti vodio u militarizam, kolonijalizam i imperijalizam – vojni, industrijski i financijski.
Predviđam da će doći do oporavka mnogih naroda, a među njima i hrvatskoga. Međutim, ako se samopomoć naroda ne dopuni istinskom suradnjom među nacionalnim državama, posebice u općem povećanju zapošljavanju ljudi, može doći do velikih nevolja za vrstu. Oporavak treba koordinirati unutar cijele vrste. Čovjek kao vrsta treba zaštititi sam sebe.
Nije osporno ni to da se danas u svijetu razmišlja drukčije, nego 2006. godine, a pogotovo drukčije, nego tijekom  napada Koalicije voljnih na Irak 2003. godine.
 

IV.   NOVI BIJELI ČOVJEK
U Rimu se ovog proljeća zaista ne očekivano pojavio novi papa Bergoglio. U par tjedana papa je uz ostalo rekao:
•??????da zatvorenog Isusa treba iz Crkve pustiti k ljudima,
•??????da je svijet pun zatvorenika u šapama zlih gospodara,
•??????da brigu za siromašne, nemoćne, bolesne, nezaposlene i druge nevoljne ljude trebaju preuzeti vlasti i narodi,
•??????da pohlepa jednih ostavlja druge bez sredstava za život,
•??????da je ne razborito gomilati bogatstvo, koje se „ne može ponijeti na drugi svijet“.
Papa isusovac otprve je otvorio pitanje siromaštva, odnosa prema kapitalu i životne skromnosti. Stoga se u središtu njegovih kratkih nagovora pojavio Isus, na isti način na koji su Isusa uzimali Benedikt, Franjo i Ignacije Loyola, koji su bili ne samo pokretači obnove Crkve, nego i utemeljitelji rasadnika novih ljudi za novo vrijeme.
Svijet je sad u ciku obnove i to prve obnove otkad je globaliziran. Bit će to mukotrpna obnova čovjeka kao vrste, koja se našla na okupu i koju valja preporoditi po ljudskom duhu, kako bi čovjek mogao zauzeti novi, primjeren stav. Drugog sredstva nema, jer se čovjeka ne može programirati, iako se to pokušava cijelog tijeka civilizacije. Bez primjerena stava nema primjerena ponašanja. Čovjeka se može samo odgojiti i to u zajedništvu. Bit će mukotrpno, ali novi papa kaže da vjera bez podnošenja muke, bez križa, nije vjera.
Primjetan je dojam da se stari svijet počeo pršiti i da se prošlost udaljuje od nas. Mrišić ističe kako ima dojam i da prestaje kršćanstvo – koje je preopterećeno unutarnjim prijeporima i ne suvislostima, koji se ne mogu ukloniti gorljivošću vjere ili stegom života, kao što nastoji Opus Dei. Prihvaćanje Isusa kao pravog, vjerodostojnog i pouzdanog čovjeka te bogate ljudske osobe odjednom se počinje činiti jednostavnim i prirodnim. Na to navodi slabo stanje svijeta i ljudskih duša posvuda u svijetu. Imam dojam da u svijet izbija klica Isusova „nebeskog kraljevstva“, poretka kakva nikad do sad nije bilo.
Isus je taj svoj sustav ljudskih vrjednosti odredio u Govoru na gori, u kojemu je uz ostalo rekao da:
•????trebaju biti sretni ljudi, koji su gladni duha,
•????trebaju biti sretni skromni ljudi, koji se ne žele gložiti za opstanak,
•????ne treba olako misliti, da će stvaranje novog svijeta teći lagano i bez muke, i da
•????njegovi sljedbenici trebaju ozbiljno računati s tim, da će ih mnogi mrziti zbog njega te da će na njih lažno navaljivati sve ljage i poroke svijeta.
Sloboda i domišljatost čovjekova uma, koji „slobodno zida istinu i patvori budućnost“ napravili su od čovjeka najnevoljniju životinjsku vrstu. Takvu i tu ljudsku vrstu, golemu brojem, zgusnutu diljem Zemljine plohe, bez međuprostora i bez granica među povijesnim nacijinim zajednicama, globaliziranu putem tržišta, valja vratiti ljudskoj evoluciji. Evolucija ne smije počivati, kako je bilo minulih 6.000 godina, na odabiru putem unutarnjeg gloženja sračunatog samo na zadovoljenje materijalnih potreba, nego na zajedništvu po duhu, koji je mnogo izdašniji plod ljudskog uma, nego što je to kapital koji je izum uma. Pravi ljudski kapital je duh. Čovjeku je uistinu potrebno „rođenje po duhu“, koji je u čovjeku. To je evolucijska potreba i u tomu je evolucijska antropologija, koje se nisu držali samozvani tobožnji objavitelji Božje istine ili „slobodni zidari istine“, od rečenog Abrahama do stvarnog Josepha Smitha, velikog mormona.
Međutim, duha su se držali prvaci otkrivanja obične ljudske istine: Isus iz Nazareta, Benedikt iz Nursije, Franjo iz Assisija i Ignacije Loyola, a drži ga se i sadašnji papa, duhovni baštinik Ignacija Loyole. Svaki od tih ljudi osjetio je i iskoristio mogućnosti ljudskog duha, koji je nakupljen u čovjeku kao plod čovjekove biološke i ljudske kulturne evolucije. Daljnja evolucija čovjeka po duhu jedino je sredstvo izbavljenja čovjeka kao vrste iz ljudske zbrke, u koju ga je dovelo pouzdanje u ljudski um, koji je nepouzdan kad nije pod paskom čovjekova duha ili čovjekove svijesti odnosno ljudske odgovornosti.
Čini se da će novu obnovu Crkve pokrenuti ona sama, a ne neki novi nadahnut obnovitelj s njezina ruba. Tako i treba biti. Međutim, očekivana obnova može uspjeti, jedino ako Crkva nakani ponuditi svijetu novo dobro. To dobro je opći sustav ljudskih vrjednosti za vrstu homo sapiens, koji ne će ovisiti ni o političkoj zajednici ni o političkom sustavu ni o sustavu uvjerenja, ali sustav koji će svaka vlast poštivati i njemu se prilagođivati. U tome je pravi smisao Isusove izreke „Bogu Božje, caru carevo!“ Taj sustav ljudskih vrjednosti postavio je još Isus i treba ga skupa s Isusom nuditi svijetu. Crkva treba samo to nuditi svijetu.
Crkvu nije bilo dosta otvoriti, što je učinio Ivan XXIII. Njoj treba i dati ili vratiti njezin pravi sadržaj, pojavu Isusa iz Nazareta. Nasreću, Crkva je opet u prigodi da bira „vrstu kršćanstva“, jer Crkvu kapital kao vlast ne treba. Nadan se, da će Crkva prigrliti Isusa, kao što je to činila kad god je ona sama bila u nevolji i kad god je svijet oko nje bio u nevolji.
Vrsta homo sapiens stupa u novo razdoblje svoje evolucije. Nakon dva i pol milijuna godina biološke evolucije u tijelu i kojih pedesetak tisuća godina kulturne evolucije po umu, vrsta stupa u konačno razdoblje duhovne evolucije, evolucije po duhu. Sadašnje nevolje ljudske vrste dolaze od njezine neprilagođenosti prilikama koje je sama stvorila. Duhovnom evolucijom čovjek će sebe prilagođivati prilikama koje će i dalje sam mijenjati.
Prvi posao na tom putu je pomoć čovjeku da uvidi mogućnosti svojeg duha, da prione uza nj i da ga rabi. Taj bi posao Crkva mogla dobro obavljati, ali samo služeći se Isusovom pojavom.

Predavanje u Europskom domu održano 22.travnja 2013.

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. marinko
    #1 marinko 10 svibnja, 2013, 23:20

    Ono što Bog želi neminovno će se i desiti a to je ” Ein World, ein volk,ein reich ein furer ” pa na bilo koji način.New world Order najsjajniji je primjer postupanja u tome smislu.To naravno osporavaju sve konfesije jer tada njihova moć postaje ništavna.Daj bože sutra da se desi NEW WORLD ORDER.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. TP
    #2 TP 10 svibnja, 2013, 07:39

    ajde odi cisti krunicu koja ti visi u autu

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code