BALKANALIJE

DIVERZANT ARMIJE BIH PROSI ZA DROGU

26. srpnja, 2013.

Ratnog vojnog invalida Muzafera Suljevića, čiji je otac Esad zamolio sugrađane da mu ne daju milostinju jer novac troši na drogu, pronašli smo jučer kako na raskrsnici između Stupa i Nedžarića, na ulazu u Sarajevo, prosi novac.

Između vozila na štakama stoji ispružene ruke. No, kada smo mu rekli da želimo čuti njegovu stranu priče, odbio je. Odmah se udaljio tvrdeći da „on nije Muzafer već Mustafa“, no Esad nam je potvrdio da je riječ o njegovom sinu.

Dva puta ranjen

Na svaki naš upit Muzafer je govorio da ga ostavimo na miru ili će zvati policiju, a na kraju je pobjegao preko ulice i sakrio se u obližnje šipražje.

Esad se prekjučer, ne mogavši više trpjeti sramotu, obratio našoj redakciji da bi ukazao javnosti na to da njegov sin, inače RVI bez desne potkoljenice, ne prosi jer nema šta jesti, nego mu novac treba za kupovinu droge. Kazao nam je da je njegov sin u ratu bio diverzant te da je ranjen u februaru 1993. godine u žestokim borbama u Nedžarićima. 

– To nije bio jedini put da je ranjen. Snajper ga je pogodio u lijevi obraz. U ratu je sve počelo, nisam siguran je li on to tada probao ili su mu tamo tu drogu davali, ali pretpostavljam da je tada to krenulo. Pokušavao sam da ga uvjerim da ode u komunu na liječenje. Obećao mi je nekoliko puta da će otići, međutim, nakon dva ili tri dana on odustane od toga – kaže Esad.

U telefonskom razgovoru Esad nam je ispričao da Muzafer odbija svaku vrstu pomoći i da ne želi uraditi nikakve preglede.

– Što se tiče komune, moj prvi komšija je Hamdija Lagumdžić, koji nam je obojici bio komandir u ratu. Zahvaljujući njemu, Muzafer bi u roku od 24 sata mogao biti u komuni, ali on to, jednostavno, odbija – dodaje Suljević.

Nudili pomoć

Kako kaže Esad, ljudi iz raznih organizacija nudili su se da mu pomognu te da ga prekvalificiraju, međutim, Muzafer je i to odbio.

– Udruženje ratnih vojnih invalida Novi Grad željelo mu je pomoći. Htjeli su da ga doškoluju i obrazuju. Završio je i informatički kurs za prvi ili drugi stepen, ali od toga ništa nema. Otvorio sam mu i videoteku u Saraj-Polju jer sam dobio poslovni prostor. Tu je radio dok se nije oženio i tada je sve krenulo nizbrdo – ističe Suljević.

Njegova bolest mene ubija

– Ja moram reći da je on bolestan čovjek, a ta bolest mene pogađa i ubija. Spreman sam da mu pomognem na bilo koji način, svima nam je bitno da bude dobro, ali ne znam šta više da radim.

On ima novac za život, imamo pčele i košnice, ima se čime baviti, ali očito da to ne želi – dodaje Suljević.

IZVOR:www.dnevniavaz.ba