KULTURNI ŽIVOT

DEMONI MODERNIZMA U ZORU PROŠLOG STOLJEĆA

8. veljače, 2015.

Palazzo Roverella u Rovigu (Italija) od 13. veljače do 14. lipnja 2015.

Priredio: Ivan Raos
Fotografija: Goran Vranić

Iz fundusa Moderne galerije Zagreb 15 vrhunskih umjetničkih djela svečano će biti predstavljeni kao dio oveće izložbene cjeline naslovljene IL DEMONE DELLA MODERNITÀ (Demon modernizma Slikari vizionari u zoru prošlog stoljeća), koja se održava sljedećih mjeseci u Palazzo Roverella u Rovigu (Italiji). Izložba se otvara u petak, 13. veljače, 2015. u 18 sati, u Salone del Grano – Camera di Commercio di Rovigo (Piazza Garibaldi, 6), a moći će se razgledati od 14. veljače do 14. lipnja 2015. Tekst o ovoj izložbi za hrvatske umjetnike studiozno je napisala Biserka Rauter Planičić, ravnateljica Moderne galerije Zagreb. Uz nju veliki obol ovoj izložbi dala je Lada Bošnjak Velagić, kustosica Moderne galerije koja je pomno načinila i objasnila kataloški popis MG djela koja će biti predstavljena na izloži, za koju je fotografije znalačkim umjećem snimio Goran Vranić.

Izložbu u Rovigu priređuje Fondazione Cassa di Risparmio di Padova e Rovigo u suradnji s Comune di Rovigo i Accademia dei Concordi a na njoj ozbiljeno sudjeluje i Moderna galerija Zagreb, koja je za ovu prigodu iz svog fundusa posudila 15 remek djela hrvatskih velikana, slikara simbolista; Bele Čikoša Sesije, Mirka Račkog, Gabrijela Jurkića, Ignjata Joba i kip Ivana Meštrovića.
Na izložbi koja zrcali raskošnu osjećajnost simbolističkog razdoblja u likovnim umjetnostima srednje Europe i koja pokazuje neobičan i možda jedinstven duh epohe fin de siéclea koji se manifestira uprizorenjima osjećaja uznemirenosti, svjesnog i nesvjesnog te divljih i nejasnih prizora bit će predstavljeno više od stotinu radova, slika, skulptura, crteža i grafika najeminentnijih europskih umjetnika na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, poput djela, Jamesa Ensora, Franza Von Stucka, Odilon Redona, Arnolda Böcklina, Maxa Klingera, Gustava Moreaua, Alberta Martinija i drugih europskih velikana kista i dlijeta.

110 godina Moderne galerije

Nakon Roviga, krajem lipnja, izložba IL DEMONE DELLA MODERNITÀ (Demon modernizma Slikari vizionari u zoru prošlog stoljeća) iz Palače Roverella stiže u zagrebačku Modernu galeriju, u kojoj će se moći razgledati do kolovoza 2015. Ova značajna izložba zapravo predstavlja nastavak uspješne međunarodne muzejske suradnje koju je Moderna galerija započela u proljeće 2014. izložbom autoportreta Miroslava Kraljevića u venecijanskoj Ca’Pesaro.

Moderna galerija u Zagrebu zapravo je nacionalni muzej moderne umjetnosti koji čuva i izlaže najveću zbirku moderne i ovodobne likovne umjetnosti u Hrvatskoj. Ulaskom u 2015. godinu navršava se stotinu i deset godina od objavljivanja ideje o osnutku Galerije. Izidor Kršnjavi, slikar, prvi profesor povijesti umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu i zlata vrjedan predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (ondašnji ministar kulture), 1899. godine predložio je „Društvu umjetnosti“ u Zagrebu osnivanje Galerije modernih hrvatskih slikara. Članstvo je prijedlog prihvatilo aklamacijom i ubrzo krenulo s ustrojem njezina djelovanja prema „Pravilniku o priređivanju izložbi“. Zbirka se od 1905. popunjavala postupno, a javnosti je postala dostupna 1914. godine izložbom umjetnina koje su darovali ili za Galeriju otkupili članovi Društva umjetnosti. Sakupljali su u ono doba najistaknutije autore djela koja i danas ubrajamo među “likovne budnice“ hrvatske slikarske i kiparske moderne.

Prve laste – danas golemog jata umjetnina – tvorila su ostvarenja sve redom diplomanata ondašnjih prestižnih europskih umjetničkih akademija u Veneciji, Beču, Rimu, Pragu i Münchenu.

Među prvima su otkupljena djela slikara Mirka Račkog, Bele Csikosa Sessije te kipara Ivana Meštrovića, umjetnika čiji su ponajbolji radovi s prijeloma 19. u 20. stoljeće uvršteni na izložbu „Il Demone della modernità. Pittori visionari all’alba del secolo breve“.

Slijedili su otkupi slika velikoga portretista Vlaha Bukovca, preteče pariške orijentacije hrvatskoga slikarstva, te otkupi djela mlađih slikara poput Miroslava Kraljevića koji se kao već zrela slikarska osobnost – stasala u klasi Huga von Habermanna na minhenskoj akademiji – uputio u Pariz gdje 1911. i 1912. godine stvora djela koja su pokrenula razvoj i bujanje modernizama u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća. Tijekom protekloga stoljeća Moderna galerija postala je nezaobilazno mjesto „zagrebačke i hrvatske memorije“ i zasigurno jedan od najvažnijih čimbenika u formiranju nacionalnog likovnog profila svoga vremena. K tomu, pokazala se i brižnim promicateljem stvaralaštva hrvatskih autora na međunarodnom planu što potkrepljuje i, ne davna izložba slika Miroslava Kraljevića u venecijanskoj palači Ca’ Pesaro, već i bibliografija većeg broja skupnih izložbi i realiziranih samostalnih nastupa hrvatskih umjetnika na venecijanskim bijenalima.

Bukovac na Bienalima u Veneciji

Ipak od prvog nastupa Vlaha Bukovca na II. Biennalu di Venezia sa slikom Visione del Poeta 1897. godine (hrvatski odjeljak u Austro-Ugarskom paviljonu), a izlagao je uzastopce i na III. te IV. venecijanskoj Mostri te samostalne izložbe Ivana Meštrovića na XI. Biennalu 1914. u Centralnom paviljonu Giardina i sudjelovanja na XV. Mostri 1926. godine u paviljonu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa preko predratnih i poratnih godina sve do 2009. godine Moderna je galerija s pridruženim povjerenicima na Biennalu priredila još osam izložbi hrvatskih umjetnika. U ovoj prigodi valja istaknuti selekciju za XXIII. Mostru iz 1942. godine kada su izbornici hrvatske izložbe – kipar Ivan Meštrović i direktor Moderne galerije Ivo Šrepel – mimo proklamirane bijenalske teme „arte militare“ – izložili antologijske pariške slike Miroslava Kraljevića iz 1912. godine i Kristološki ciklus reljefa u drvu Ivana Meštrovićate te pejzažne i portretne kompozicije desetorice mlađih i najmlađih suvremenih autora.

Međunarodne izložbe Moderne galerije

U protekle dvadeset i četiri godine od osamostaljenja Republike Hrvatske Moderna galerija intenzivnije istupa na međunarodnoj likovnoj sceni. Niz tematskih izložbi iz hrvatske likovne baštine i suvremene produkcije inaugurirala je izložba “Il Paesaggio nella pittura Moderna Croata“ u Milanu 1991. Zbog slikara koji su uvršteni na izložbu „Il Demone della modernità“ valja spomenuti i opsežne retrospektive slikara Vlaha Bukovca u Nacionalnoj galeriji u Pragu 2000. i Gemeentemuseumu u Den Haagu 2009. te izložbe  „Kroatische moderne Kunst im europäischen Kontext an der Wende vom 19. zum 20. Jahrhundert“ priređenu 2011. u Donauschwäbisches Zentralmuseum u njemačkom gradu Ulmu i monografsku prezentaciju slikarstva Miroslava Kraljevića u Veneciji 2014. godine u sklopu izložbe stalnog postava Muzeja internacionalne moderne umjetnosti u palači Ca’ Pesaro. U Zagrebu, pak, Galerija u svome sjedištu – uz stalni postav – kontinuirano priređuje retrospektivne i monografske izložbe ključnih protagonista novije i suvremene nacionalne likovne umjetnosti te problemske i tematske izložbe s područja hrvatske moderne baštine. Izložba stalnog postava Moderne galerije sa 780 izložaka svojevrsni je “work in progress” koji kontinuirano pruža inovativno sagledavanje pojedinih opusa, koji podsjeća na prijelomne pojave i koji ukazuje na suvremena dostignuća; riječju, postojano prati domete “nove umjetničke stvarnosti“. Toj smo se koncepciji priklonili kako bismo živo tkivo postava uvijek iznova vitalizirali vrhunskim umjetničkim djelima iz galerijskog fundusa koji danas broji više od deset tisuća umjetnina, ali i stoga što, u skladu s izazovima novog tisućljeća, želimo postav učiniti aktualnom antologijom hrvatske likovne umjetnosti. Štoviše, respektirajući mnogostruke interese suvremene publike i promjene u percepciji baštinjenoga likovnog stvaralaštva redovno priređujemo povremene tematske i problemske izložbe kojima s motrišta suvremenih spoznaja povijesno-umjetničke struke revaloriziramo likovne opuse koji su zaključeni i afirmiramo recentno stvaralaštvo umjetnika koji su u zenitu kreativnih postignuća.

Ipak vratimo se izložbi „Il Demone della modernità. Pittori visionari all’alba del secolo breve“ i šestorici hrvatskih umjetnika čija su djela, sukladno koncepciji dott. Giandomenica Romanellija izabrana za izlaganje u Rovigu. Ova će izložba, valja i to kazati, poslije uprizorenja u palači Roverella biti (gotovo u cijelosti) preseljena u Zagreb u palaču Vranyczany Moderne galerije u kojoj će na ogled publici biti dostupna od 30. lipnja do 9. kolovoza 2015.

Pojavu modernizama u hrvatskoj likovnoj umjetnosti datiramo u desetljeća s prijeloma dvaju proteklih stoljeća, odnosno kao i u velikom dijelu srednjoeuropske umjetničke produkcije u zadnje desetljeće 19. i prvo te drugo desetljeće 20. stoljeća

U kontekstu umjetnosti fin de siècle koja je pulsirala nizom suprotstavljenih umjetničkih invokacija između akademskog realizma, historicizma, različitih varijanti plenerizma i naprednih zagovornika „nove umjetnosti“ i radikalnih mijena, miješaju se likovni pokreti koji dovode do bipolarnosti izričaja. Na jednoj su strani progresivni nastavljači slikarskog medija i tradicijske umjetnosti koji svojim stvaralaštvima evoluiraju modernizam, a na drugoj revolucionari i deklasiratelji  tradicije koji inauguriraju avangardizam. Stjecajem okolnosti dio pluralizma secesijskih, simbolističkih i postimpresionističkih smjerova modernizma – proizašao iz isprepletenih dodira austrijskih, njemačkih i francuskih autora – najrelevantniji je i za formiranje slikarskog i kiparskog stvaralaštva prvog naraštaja hrvatskih modernih umjetnika i to ne samo na generalnoj razini, nego i unutar opusa većine autora uvrštenih na izložbu „Il Demone della modernità“. Drugim riječima, radi se o hrvatskim umjetnicima koji su sastavni dio europskog umjetničkog miljea evokatora modernizma. Njihov udjel u onodobnim likovnim kretanjima ne može se ocijeniti bez prepoznavanja cjeline kojoj pripadaju. Kad govorimo o izloženim djelima šestorice umjetnika, kod većine iz zrele faze stvaralaštva a u dva primjera i vrlo rane (G. Jurkić i I. Job) valja istaknuti da ona u zamršenim zazivanjima promjena i melangeu europskih umjetničkih postupaka na prijelomu 19. i 20. stoljeća idu u red modernista bliskih više bečkoj Sezession i njemačkom Jugendstilu nego francuskom Art nouveau, što je i razumljivo kako s obzirom na skolastičke godine hrvatskih umjetnika, tako i na geopolitički položaj zemlje kojoj su pripadali.

Bela Csikos Sessija studira u Beču na Akademiji likovnih umjetnosti kod Viktora Bergera i Leopolda Karla Müllera. Istovremeno odlazi na brojna studijska putovanja u Italiju i naposljetku na usavršavanje u München kod Wilhelma Lindenschmita i Karla Marra. Njegove nadarenosti, obrazovanja, likovna iskustava i ljubavi spram pjesništva i literataure eruptirali su poslije 1893. godine oblikovnom slobodom onostranog, stilizacijom ideje i literarno simboličkom motivikom koji njegov opus čine samosvojnom inačicom secesijskog izraza i vrhuncem hrvatskog slikarskog simbolizma.
Mirko Rački školuje se u Beču kod Heinricha Strehblowa i Wiliama Ungera. U Pragu studira na Likovnoj akademiji kod Vlaha Bukovca, a zatim živi u Münchenu i Ženevi. Do 1914. godine slika u duhu simbolizma i secesionističke motivike bazirane na literaturi, misteriju i velikim mitovima. Cijele cikluse uljanih slika, akvarela, gvaševa i crteža posvetio je Danteovoj „Božanskoj komediji“. Ideologiziranju epskog spjeva o paklu, čistilištu i raju kao i biblijskih tema pristupa s romantičnih polazišta. Ipak istodobno baš u tim kompozicijama slobodnije oblikovanih formi na platnima razmjera aktualnih bečkih i minhenskih monumentalizacija slikanoga prizora razmahala se njegova fantazija dosegnuvši inovativnu narativnost simbolističkog predznaka.

Bečka secesija

Svjetskom slavom ovjenčani kipar Ivan Meštrović također je diplomant bečke Akademijie likovnih umjetnosti. Bitan utjecaj na mladog umjetnika tijekom studija imao je profesor Otto Wagner, najznačajniji arhitekt bečke secesije. Kad se tomu doda veliki zamah secesijskog pokreta i liberalizacija umjetničke scene u Beču tijekom Meštrovićevih skolastičkih godina (1901-1905) jasno nam je zašto se je izvanredno nadareni i progresivnom kreativnošću oboružani umjetnik već 1905. pridružio pokretu za „slobodu umjetničkog stvaranja“ na izložbi članstva u bečkoj Secessiongebäude. Rana, odnosno bečka kiparova djela oblikovana su posve u duhu internacionalnog secesijskog stila kojeg će kipar u znatnoj mjeri preusmjeriti prema naturalizmu i refleksivnoj simbolici poslije 1908. godine, odnosno nakon preseljenja u Pariz i zbližavanja s djelom i osobnošću Augustea Rodina. Njegova djela do pred kraj Prvog svjetskog rata, motivski često na granici mistike, zrače nacionalnim nabojem slavenskih legendi i glorifikacijom biblijskih poruka moralnog.

I Gabriel Jurkić poslije početnih slikarskih poduka u zagrebačkoj školi Bele Csikosa Sessije odlazi na studij u Beč gdje 1909. godine završava Akademiju u slikarskoj klasi Aloisa Deluga. Usvojivši načela kasne secesije i simbolizma tijekom prvoga stvaralačkog desetljeća slikao je čudesno produhovljene vizije svojih duboko religioznih vjerovanja. Na njegovim prizorima lišenima zemaljskih korijena nema mračne motivike utjecajnog Arnolda Böcklina, ali ih odlikuje upravo Böcklinovska lakoća lebdjenja i simboličkog uzdizanja nad konačnošću života.

Prihvativši nasljeđe modernizma s odmakom i postojano sklon kontemplaciji Jurkić je do kraja svoga stvaralačkog vijeka u pejzažnom slikarstvu postojano propitivao prirodne fenomene, a potvrdu svoga stvaralačkog bića nalazio u slikanju neizvjesne atmosfera i svjetla novog svijeta koji nema granice.
Najmlađi od izabranih Ignjat Job, mediteranskim zavičajem predodređena slikarska osobnost kao da objedinjuje skolastička i duhovna iskustva prethodnika.

Preko starijeg brata Cvijeta Joba, predratnog studenta minhenske Akademije likovnih umjetnost upoznaje literarnu potku likovnog izraza s prijeloma prošlih stoljeća i kratkotrajno se, tijekom dvogodišnjeg studija slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1917-1919), uključuje u struju simbolističke tematike i morfologije. Točnije, tek se dotiče simbolizma, jer će povratkom u zavičajno dubrovačko primorje te studijskim putovanjem u Italiju i slikama s Caprija, u mnogomu bliskima ranim djelima Carla Carràua, izaći iz postsimbolističkog izraza i posve se okrenuti boji i svjetlu krajolika, spontanoj gesti i kolorističkom ekspresionizmu najviše razine u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća.

Vlaho Bukovac, najstariji od izabranih umjetnika u svemu je ne samo posebna, nego i mitska osobnost hrvatskog slikarstva 20. stoljeća. U prošlosti „nerijetko predstavljan kao mađarski, austrijski, talijanski, …“ ili jugoslavenski slikar Vlaho je Bukovac neprijeporni rodonačelnik hrvatske likovne moderne i kozmopolitski orijentirani Hrvat kojeg je, od prvih odličja s pariških Salona (1878. i 1882.) preko statusa vodećeg portretista zagrebačkog i londonskog visokog društva do uglednog i omiljenog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Pragu, vazda pratila slava predstavnika „moderne francuske realističke škole“. Rođenjem Mediteranac s krajnjeg juga Hrvatske (Cavtat), a slikarskim naukom izravni izdanak francuskog akademizma (Académie des beaux-arts, prof. Alexandre Cabanel), Bukovac se po završetku studija 1881. vratio „doma – u susret svojoj sreći“. Pod žarkim suncem zavičajnoga dubrovačkog primorja oslobađanje od neoklasicističkih i romantičnih konvencija  i mitoloških tema teklo je ubrzano i bezbolno, pa je Bukovac od 1882. do 1906. godine u Hrvatskoj ostvario najveći i najznačajniji dio svoga opusa portretno-verističke i simbolističko-sintetske sadržajnosti. Utječući na promjenu kulturno-umjetničke klime i na modernije poimanje slikarskoga poslanja mlađeg naraštaja suvremenika, Bukovac je za višegodišnjeg boravka u Zagrebu svojim kulturološkim djelovanjem i vehementnim umjetničkim radom postavio temelje za razvoju hrvatske likovne moderne.

Jugendstil i njemački impresionizam

Prijelom 19. u 20. stoljeće i u Hrvatsku donosi novo stanje duha s novim sadržajima i oblikovnim potencijalom. Na hrvatsku likovnu scenu bitno utječu Jugendstil i njemački impresionizam ali i simbolizam čija sprega literature i slikarstva, odnosno likovna transpozicija mitoloških i biblijskih tema definira prvenstveno opuse Bele Csikosa Sessije i Mirka Račkog. Okretanje pak Parizu, Manetu, Cezanneu i Rodinu kroz slikarstvo Miroslava Kraljevića i kiparstvo Ivana Meštrovića dovodi na hrvatsku scenu novu i čistu umjetnost lišenu simbola i literarnih predložaka koja u hrvatskoj likovnoj umjetnosti daje naslutiti ekspresionizam. Znalački ozbiljenim strukovnim jezikom Biserka Rauter Plančić opširno se osvrnula na na umjetnine iz fundusa Moderne galerije kazavši pritomu  više detalja o hrvatskim umjetnicima kojima će djela biti na ovoj izložbi u Italiji pokazljivo predstavljena.