KADA sam 2014. bio prvak sveta, olimpijac Momir Petković, moj Subotičanin, rekao mi je da sam jedini čovek koji može da osvoji svetsku i olimpijsku medalju. U utorak, pred početak borbi, nazvao me je i rekao: “Sećaš li se šta sam ti tada rekao? Mali, nemoj da se zezaš, nego uradi ono što znam da možeš, a što niko nikada nije bio! Šta sam mogao, nego da ga poslušam – rekao je juče svojim roditeljima u Subotici i reporteru “Novosti” u telefonskom javljanju zlatni olimpijac Davor Štefanek.
“Jednom za svagda da rešimo neodumice, nismo Hrvati! Rođen sam u Bjelovaru sasvim slučajno, jer je majka bila tamo i pozlilo joj je, pa je morala da se porodi. Čukundeda mi je bio pravoslavni sveštenik, deda mi je bio Kosanović, ali kako je rano umro, brigu o mom ocu je preuzeo ujak koji je bio Štefanek – negira Damir pojedine napise hrvatskih medija. – Imamo samo jednu državu, a to je Srbija i Davor se bori samo pod jednom zastavom i peva samo jednu himnu – “Bože pravde”.
Davor je bio u zrenjaninskom Proleteru a ja u Spartaku. Sticajem okolnosti tada sam bio mnogo psihički jači od njega i vrlo lako sam ga savladao, toliko da su svi mislili da smo se dogovorili – seća se Danijel. – Ne da se nismo dogovorili, nego nedelju dana posle toga nismo razgovarali. Ovako bi život dali jedan za drugoga, ali strunjača je strunjača. Međusobni skor je 7:3 za njega, ali taj poraz dugo nije mogao da preboli.
Da je Subotica grad rvanja, najbolje svedoči podatak da Srbija ima pet svetskih šampiona u ovom sportu, od kojih su trojica Subotičani: Sreten Damjanović, Davorov trener, pokojni Refik Memišević i naravno, Štefanek. Posle 32 godine, ovo je prva olimpijska medalja, a ona se ponovo vraća u Suboticu, gde ju je poslednji put 1984. godine doneo Refik Memišević sa OI u Los Anđelesu. Kako bi Davoru donela sreću, žena pokojnog Memiševića, uoči utakmice donela je porodici Štefanek srebrnu medalju svog muža i poželela da njihov dom ubuduće krasi zlatno olimpijsko odličje…
www.novosti.rs
