Drugi koncert orguljskih skladbi
Napisali: Pavao Mašić i Ante Knešaurek
Francuska revolucija promijenila je gotovo sve u životima tadašnjih Francuza, pa tako i orguljaša. Na prijelazu u 19. stoljeće Francuze je tako dočekao „vrli novi svijet“, a premda se početni šok Revolucije smirio, za orguljaše je uistinu sve bilo potpuno drugačije. Naime, od 1801.g. (pa sve do 1905.g.) Katolička Crkva u Francuskoj potpala je pod upravljanje države, te su time i crkveni glazbenici direktno ovisili o državnom proračunu, koji je svojom nestabilnošću vrlo podsjećao na današnje dane gospodarske krize, a za orguljašku struku značio posve neizvjesnu budućnost. Pritom ne treba ni zanemariti uvijek prisutnu nesigurnost na ulicama, budući da je nasilje u doba Revolucije i kasnijeg perioda bilo krajnje nepredvidivo i često; glazbenici su, dakako, mogli računati na zaštitu i određenu protekciju ako su bili spremni staviti svoj talent u službu novog režima. Crkva je, također, bila u prilično jadnom stanju: konfiscirano joj je svo imanje, oduzete ovlasti, a Katolička Crkva kao takva preimenovana više puta u sekularnu, državnu tvorevinu – prvotno u Kult Razuma, zatim u Kult Vrhovnog Bića (1794.) i potom u Teofilantropstvo (1796). Broj orgulja koji je u Francuskoj 1789.g. iznosio oko 2000, sada je bio sveden na znatno manji broj, budući da je konfiskacijom crkvene imovine više od 500 orgulja završilo na aukcijama, a takva praksa ustrajala je sve do konca 18. stoljeća.
STILSKI PREDLOŠCI
Iz ove perspektive, posve je razumljivo zašto je nekadašnji sjaj orguljaša u službi Kralja i Crkve sada posve potamnio, gotovo se ugasio, a brojne crkve (podjednako kao i sinagoge) umjesto orgulja koriste sve prisutnije harmonije. Već oko 1830.g. gotovo sve veće crkve imaju dva instrumenta i dva orguljaša, pa je organizacija glazbenog događanja izgledala na sljedeći način: glavni orguljaš (organiste titulaire) upravljao je velikim orguljama (grande orgue) smještenima na koru ili galeriji nad zapadnim vratima crkve, dok u prostoru za zbor uz zborovođu (maître de chapelle) redovito susrećemo i zborskog orguljaša (organiste accompagnateur) koji svira na harmoniju ili, rjeđe, na manjim orguljama (orgue de choeur). Upravo se harmonij, u Francuskoj poznat i pod nazivom orgue-expressif, nametnuo kao vrlo značajni instrument koji će iz crkvene službe polako prijeći i u domove mnogih orguljaša, u građanske salone francuskih glazbenika, gdje će biti u centru interesa kako glazbenika, tako i šire publike, a među skladateljskim imenima koja su ostavila važne opuse posvećene tom instrumentu bogatih izražajnih mogućnosti navedimo tek neka: Berlioz, Bizet, Dvorak, Franck, Boellmann, Guilmant, Vierne, Fleury, Litaize, Langlais.
BLISKOST PIJANISTIČKOJ GLAZBI
Franck tako 1865.g. objavljuje svoj prvi, iznimno uspješni opus za harmonij i klavir: Preludij, fugu, varijaciju, op.18, ali najveći dio skladateljeva opusa skupljen je u dva sveska zbirke skladbi za harmonij indikativna naslova L’Organiste. Dio skladbi nastao je između 1858.-1863.g. i objavljen je posmrtno u zbirci Posthumni liturgijski komadi za harmonij ili orgulje s pedalima (često shvaćan kao 2. svezak zbirke L’Organiste), dok je 1890. po narudžbi pariškog izdavača Enocha Franck zamislio novu zbirku od 100 verseta, ali skladao tek njih 63. Budući da ga je smrt spriječila u dovršenju zbirke, ona je tiskana pod nazivom L’Organiste za orgulje-harmonij kao niz od 9 suita u tonalitetima od C-dura/mola do As-dura/mola, pri čemu svaka suita ima 6 kraćih verseta (tri u duru, tri u molu) i sedmi, dulji verset (obično pod naslovom Offertoire, Sortie, Communion) u kojem se često citiraju melodije prethodnih verseta. Strukturom ove suite podsjećaju na davnu bogatu tradiciju Magnificat-suita za orgulje korištenih u izvođenju tog kantika u liturgiji, a kakve su pisali Titelouze, Dandrieu, Lebègue i ostali skladatelji francuskog baroka; stilski predlošci kod Francka i nisu pritom toliko specifično-liturgijski, pa ne pronalazimo nikakve reference na cantuse firmuse gregorijanskog korala, već prepoznajemo obrasce tipičnije za pijanističku glazbu 19. stoljeća: marš, sicilienne, romansa, molitva, koral, scherzo, gigue, kanon, carillon, lied, noël. Iako je u repertoarnom kanonu Franckovo djelo za orgulje određeno s 12 velikih orguljskih opusa, a preostale skladbe formalno se grupiraju u literaturu za harmonij, smatrali smo da je potrebno barem djelićem ovih moments musicaux osvjetliti i taj dio Franckova opusa, koji vrlo vjerojatno predstavlja sukus Franckovih improvizacija tijekom liturgijskih obreda u bazilici Sv. Klotilde. Štoviše, kako je Franck na zbirci L’Organiste radio paralelno uz Tri korala, moguće ju je promatrati kao svojevrsni testament skladatelja svjesnog nadolazećeg kraja (po Franckovim riječima u pismu Enochu skladatelj ističe da će ostatak verseta dovršiti najvjerojatnije na drugom svijetu), ali i kao skladateljev trajni doprinos podizanju kvalitete stila i izraza orguljske glazbe u 19. stoljeću. Godine 1809. tako u svom djelu Essai théorique, Guillaume Lasceaux upozorava kako umjetnost sviranja orgulja u Francuskoj sve više nestaje, a karijera orguljaša posve je neatraktivna, kako zbog neizvjesne budućnosti, tako i zbog niskih plaća, nedostatka učenika, te generalno loših ekonomskih prilika, ali i promjenjenog glazbenog ukusa. Ipak, kroz sve političke, društvene i ekonomske promjene, orguljaši u Francuskoj – a među njima i César Franck – uspjeli su održati svoje profesionalno djelovanje – gotovo nestala
CÉSAR FRANCK (1822.-1890.): L’OEUVRE D’ORGUE 2
Zagreb – Katedrala Uznesenja BDM, Kaptol 31
Nedjelja, 10. 11. 2013.g., početak u 19:30
Orgulje E. F. Walcker (1855.)
L’Organiste
Ante Knešaurek
L’Organiste
Offertoire u Es-duru
Tri verseta u D-duru
Quasi allegro
Quasi Andante
Sortie-Offertoire
Sortie u G-duru
Pieces posthumes
Andantino u As-duru
Offertoire u f-molu
Pavao Mašić
Pieces posthumes
Sedam verseta za Magnificat u D-duru
I (Intonacija)
II Grand Choeur
III Andantino
IV Quasi marcia
V Allegretto
VI Grand Choeur
VII Amen – Gloria Patri
Offertoire u g-molu
Sortie u D-duru
Offertoire u Es-duru
L’Organiste
Sortie u F-duru
Naš sljedeći koncert: Trocadéro, 17. 11. 2013. u doba Revolucije, upravo je orguljaška struka koncem 19. stoljeća doživjela svoju renesansu i bogate plodove svog rada i djelovanja proširila po čitavom svijetu pod slavnim imenom francuske orguljaške škole.
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.